Mirovinski tsunami 2

autora/ice cronomy

Hugh-ov post je ilustrativan. Ništa revolucionarno, ništa što već nismo znali, a opet dobro artikuliran omjer karatkoročnih recesijskih problema i dugoročnih super-problema. Ponajviše mirovinski i demografija radnog stanovništa, o kojem sam pisao par puta (davno, pa ovdje i ovdje).

U biti Hugh me preduhitrio sa opisom starenja stanovništva, jer meni je ovo zapelo za oko.

Mnogo moramo mijenjati i u mirovinskom sustavu. Premalo radimo, kada uzmete u obzir godine života koje su provedene na poslu i odlazak u mirovinu. Morat ćemo posebno tretirati ljude koji rade puni radni staž, za razliku od onih koji traže sve načine da ranije odu u mirovinu. Sada se iz doprinosa za mirovine prikupi oko 20 milijardi, a oko 16 milijardi za mirovine još moramo pronaći. Od ukupnog broja umirovljenika, samo oko 12% njih otišlo je u mirovinu s punim stažem. Promjene moraju biti radikalne.

Sasvim je nebitno tko je to rekao. Poanta je jasna. Nedostatak novca za mirovine u Rujnu je ništa veći problem nego što je guljenje banane.  Novca neće nedostajati jer će se posuditi. Što je zabrinjavajuće je da novac počne nedostajati svakog “Rujna”, a to našim fiskalnim autoritetima koji ne razumiju opasnost dinamike problema i stvaraju proračun od godine do godine, kao da se radi o nekakvom aritmetičkom računu, nije jasno. Istina, nije da se riješenja nalazi iz ugla, samo ga političari odbijaju prihvatiti i implementirati. Problem je kompleksniji, ali nedostatak diskusije, razumjevanja i skromnog priznanja da se ne zna što je zabrinjavajući.

Pridodajte tome da je odnos umirovljenika i radnika 1:1.28 sada i situacija je strašna. Uistinu, u usporedbi sa mnogim drugim zemljma, situacija je strašna. Od svih mogućih politka i riješenja kojima ekonomisti barataju i vole “savjetovati” u vezi raznih problema ovo je jedan gdje se svaki zagrcne. Jasnog napravi-ovo-da-bi-imao-ono poteza nema. Najbliži tome je “viši ekonomski rast.” Ne znam što se to može “mjenjati i u mirovinskom sustavu” da bi značajno unaprijedilo situaciju. Jedino što se može u mirovinskom promjeniti je radikalno ga transformirati iz paygo u potpuno osiguran sistem. No, i sa tom transformacijom mi i dalje imamo četvrtinu populacije u mirovini, a novih, mladih radnika koji će ih financirati nema i ne možemo ih stvarati nekakvom “reformom.”

Oglasi

2 komentara to “Mirovinski tsunami 2”

  1. Jutarnji je jučer imao dobar članak sa usporedbom između različitih zemalja.

    Ono što mene fascinira je nepostojanje teoretskih temelja mirovinskog sustava.

    Stanje je otprilike ovakvo: trošimo oko 10% BDP-a i 25% proračuna da bismo postigli prosječnu mirovinu u iznosu od 40% prosječne plaće. Ništa od toga nije ciljano, sračunato, dogovoreno!

    Prosječna mirovina je ~2100 Kn. Rasprave se vode oko toga je li to puno ili malo, ali mene zanima zašto je baš toliko koliko jest. Ono što sam uspio izguglati je smiješno. Mirovine se određuju množenjem nekakvih koeficijenata sa “baznim bodom”. Vrijednost tog boda je oko 50 kn i ona se povećava dvaput godišnje za [stopa inflacije] + [stopa rasta plaća] / 2.

    E sad… zašto je bod ~50 kn? Tko je, kada i na osnovu čega odredio vrijednost tog boda? Pitanje nije retoričko — ako netko zna, molim da mi javi.

    Svakako bi trebalo sjesti i dogovoriti neke čvrste principe formiranja mirovina iz prvog stupa. Korištenje nekog nasljeđenog misterioznog boda utemeljenog na tko zna čemu je jednostavno čudno.

  2. Našao sam članak u Jutarnjem: http://www.jutarnji.hr/jednog-umirovljenika-hrani-1-28-uposlenika–tako-dalje-vise-ne-ide-/845355/

    Da još malo razjasnim na što ciljam.

    Treba odgovoriti na pitanje zašto je prosječna mirovina ~2100 a ne ~1900 ili ~2500. Zašto je “bod” ~50 a ne ~30 ili ~65?

    Ako se vodimo time da mirovine trebaju biti takve da omoguće dostojan život, onda nije dobro. ~2100 kuna mjesečno je dosta za životarenje, a ne život. Ako se pak vodimo time da za mirovine dajemo onoliko koliko možemo, opet nije dobro. Mi dajemo 10% BDP-a, Talijani 15%, Bugari 7%.

    Poziv na jasnije temelje je implicitan i u tekstovima poput tvog koji naglašavaju da dio novca dolazi od doprinosa a dio ne. Mirovine idu iz proračuna, čemu naglašavanje koliki dio ide iz doprinosa a koliki od PDV-a?

    Primjeri temeljenja mirovina:

    – na mirovine ćemo trošiti 25% proračuna, bez obzira na broj umirovljenika, veličinu proračuna, prosječnu plaću

    – na mirovine ćemo trošiti 15% BDP-a, bez obzira na broj umirovljenika i veličinu proračuna (očito, u ovom slučaju državni proračun ne može biti manji od 15% BDP-a)

    – na mirovine ćemo trošiti onoliko koliko se prikupi iz doprinosa radnika (20% bruto iznosa plaće), bez obzira na broj radnika i broj umirovljenika

    – mirovina će iznositi 40% prosječne plaće, bez obzira na broj radnika, broj umirovljenika, visinu proračuna, visinu BDP-a

    U ovom komentaru se neću odrediti prema tome koji sustav bi bio poželjan. Smatram prije svega da sustav treba biti jasan.

    Trenutni sustav daje naslutiti da je vođen idejom poput zadnje koju sam spomenuo, fiksiranjem visine mirovine za visinu plaće.

%d bloggers like this: