Neke stvari se nikada ne mijenjaju

autora/ice cronomy

Godišnji se proteže. Imao sam priliku pročitati neke zanimljive stvari, poprilično van uobičajenog štiva. Ovo je dio iz (kontroverzne) biografije Josipa Kopiniča, koju je napisao Vjenceslav Cenčić 1983. Između ostalih “aktivnosti” Kopinič je bio i generalni direktor Uljanika nekih 12 godina počevši sa 1951. Ostao sam zatečen koliko donji, stari opis daleke povijesti svježe opisuje današnji svijet biznisa ovdje, koliko ima dodirnih točaka sa problemima danas. Da ne znamo vremensko razdoblje teško bi bilo prepoznati što je to drugačije danas. Pitam se da li je “svijet biznisa” i poslovna klima danas nešto bolja na ovim prostorima od ondašnjih nebuloznih situacija. Jedni nekorisni birokratski propisi su zamjenili druge, ali i da su ovi danas bolji (što možda marginalno i jesu) mentalitet, strahovi vođeni predrasudama i ideološko donošenje zaključaka nisu nestali.

BTW, bageri su viđeni na Marleri (Ližnjan). Izgleda da izgradnja golfa kreće na jesen – nakon 13 godina papirologije.

Citat

To sam dobro zapamtio, pa sam se trudio da `Uljaniku’ dam takav pravac razvoja, da postane veliki sistem.” Uljanik ipak to nije postao. Zašto, Kopinič i za to ima objašnjenje:

“Bili smo na takvom putu, kupili smo, npr., cijeli proizvodni program zapadnonjemačkog Siemensa. I to, nitko neće vjerojati, za samo jednu marku! Manje nije ni moglo, a pravno valjano bilo je jedino moguće ako se takav čin izvrši uz makar simbolično plaćanje. Nijemci su ponudili da platimo jednu marku, i mi smo prihvatili.

Ne želim ni danas govoriti zašto do takve realizacije nije došlo. Ali valja znati zbog čega su Nijemci bili prinuđeni da licencu slavnog Siemensa prodaju za jednu marku. I to ne samo za jedan prouzvod, nego za sve postojeće, pa i za buduće, čak i u naredne dvije decenije! Nisu to učinili ni iz kakvih sentimentalnih razloga. Nevolja ih je natjerala: bio je izgrađen Berlinski zid. U Siemensu su najvećim djelom radili radnici iz Istočnog Berlina. Kada je podignut zid, koji i danas razdvaja Berlin na dva djela, Siemens je preko noći ostao bez radnika, a bili su mu potrebni, i to sasvim određenih profila.

Ja sam to osjetio i uputio im ponudu. Kada su je proučili i vidjeli kvalifikacijsku strukturu radnika `Uljanika’, smjesta su prihvatili dugoročnu kooperaciju i vlastita ulaganja… Ali mi smo u to vrijeme bili daleko od ideje da se u nas uopće može ulagati strani kapital, pa je cijela stvar propala, ako hoćete, na `ideološkoj osnovi’.”

Kopinič se sjeća sudbine još jedne velike ponude. Njujorška Manhattan Chase Bank predložila je da financira izgradnju modernog brodogradilišta u Puli sa četiri navoza i svim mogućim postrojenjima i tehnologijom, a uz to da podigne i četiri tisuće novih stanova za radnike. Posao je bio osiguran za deset narednih godina.

“S ovim prijedlogom otišao sam kod Tita na Brione” -kaže Kopinič- “On je bio veoma zainteresiran. Rekao je da će s tim prijedlogom upoznati najviše rukovodstvo. Ali poslije izvjesnog vremena pozvao me je i rekao da od toga posla ne može ništa biti. Sindikat je protiv toga, objasnio mi je, jer se smatra da bi jedni radnici radili u američkim uvjetima i imali američki standard, a sav ostali dio radničke klase drugi, mnogo niži.”

Bilo je i na izgledih smiješnih, a u suštini opasnih situacija po Kopiniča. Pregovarao je, na primjer, sa Burmom da se u “Uljaniku” grade specijalne topovnjače. Pregovori su trajali dugo, na kraju se ispostavilo da motore treba nabaviti od neke strance firme, pa je Kopinič predložio da to bude “Mercedes”. Posredovao je u tom poslu, i kako je to već uobičajeno u velikom biznisu, “Mercedes” je smatrao da Uljanik treba da dobije svoj posrednički procent. No, kako to zakonski kond nas nije bilo regulirano, na ime Kopinič stigao je automobil tipa “mercedes”, a zatim čitav niz “Uljanikku” potrebnih strojeva i električnih peći. Na ovo je, međutim, odmah reagirala devizna inspekcija, i Kopinič se našao pred Višim privrednim sudom u Zagrebu, pa umalo nije zaglavio zatvor. Kada je Tita o ovome informirao, ovaj se smijao i vrtio glavom pred logikom administracije i njenih propisa.

Slično se zbilo i oko poslova Uljanika sa Livanosom, grčkim brodovlasnikom. Ovaj najveći vlasnik trgovačkih brodova u svijetu naručio je bio u “Uljaniku” izradu pet brodova. Posao je prihvaćen, ali financijski se nije isplatio. Pojavili su se gubici. Istovremeno, FIAT, koji je gradio motore za ove brodove, veoma je dobro zaradio. Kopinič se dosjetio, pa je otišao u Torino i FIAT’ovim rukovodiocima objasnio da je “Uljanik” na ovo poslu u gubitku, a FIAT – koji je na “Uljanikovu” preporuku ušao u posao sa grčkim brodovlasnikom – zaradio dobre pare. Dobri biznismeni iz Italije su, jednostavno, poslije toga doznačili preko Jugobanke na račun “Uljanika” puni iznos njegovih gubitaka na poslovima sa grčkim brodovlasnikom. Ali opet je devizna kontrola došal u Pulu i Kopinič je pred njem morao odgovarati i objašnjavati kakav mu to novac stiže iz inozemstva kada nikakvih isporuka nije bilo.

(Enigma Kopinič II, str. 138-141)

Oglasi

2 komentara to “Neke stvari se nikada ne mijenjaju”

  1. Ma vidi ti, ko bi reći 🙂

    Naime, moj ćaća je kupio te tri (ili četiri?) knjige “Enigma Kopinič” još prije dvadeset i kusur godina, vrlo brzo nakon što su izašle, i iako sam manje više pročitao cijelu njegovu biblioteku još u mladosti, tih par knjiga me naprosto nikad nije “zaintrigiralo”.

    Da sam znao kako interesantnih stvari ima unutra, vjerojatno bi to drugačije ispalo. No, još ima vrimena :-))).

    A post i preneseni citati su, po običaju, odlični. Ove zadnje dvije priče s “birokratskim” problemima su me k tome i dobro nasmijale 🙂

  2. Evo ti jos jedan bolji danasnji citat :)))

    Udruga radničkih sindikata Hrvatske predlaže ukidanje drugog mirovinskog stupa, čime bi se proračunski rashodi smanjili za pet milijardi kuna godišnje, rekao je na današnjoj konferenciji za novinare predsjednik URSH Damir Jakuš.

    Umjesto uštedom na plaćama, mirovinama i poticajima, ukidanjem drugog mirovinskog stupa država bi uštedjela pet milijardi kuna godišnje, a samo do kraja ove godine 1,6 milijardi, i time spasila proračun, tvrdi Jakuš.

%d bloggers like this: