Archive for Srpanj, 2011

20. srpnja 2011

Koga briga za rast?

autora/ice cronomy

Naslov je više provokacija. Ispravnije pitanje je “Koga briga za licitiranje brojkama o kojima znamo malo?” Preciznije…
Planovi i mjere oporbe ako osvoje vlast.

1. od 2012. do 2015. – prosječan gospodarski rast od 4 posto godišnje.

4. zapošljavanje 120 tisuća ljudi koji su u posljednje dvije godine izgubili posao.

Zapošljavanje će se dogoditi sa višim rastom, u to ne treba sumnjati niti isticati kao “plan ili mjeru.” Ali, kako postići veći rast? Kako to Koalicija misli postići? Koje to politike imaju da ne znamo za njih, a oni znaju da će podići prosječni rast na 4% godišnje? I ako ih znaju kako misle upravljati njima? I valjda neće samo tako zaposliti 120,000 nezaposlenih, jer osim javne uprave gdje drugdje mogu političari zaposliti nekoga? Stvoriti 120,000 radnih mjesta je nešto drugo, ali opet, kako?

Naivno je diskutirat o većem rastu kao da se radi o par jednostavnih poteza ili pak licitirati stopama rasta. Nema ali baš nikakvog pouzdanog načina kojim Koalicija može postići prosječan rast od 4% godišnje. Da ne ulazimo uopće u čitavu priču kako ne možemo pripisati vjerojatno ni 10% ekonomskog rasta političarima.

Možda je to neka vrsta ranog predviđanja za sljedećih 5 godina, ali neka “dokažu” da sam u krivu. Evo čega se ja držim za svoje predviđanje.

The last decade has been marked by an increasing number of economists admitting that we have little reliable knowledge on how to increase growth. For example, Harberger 2003 says “There aren’t too many policies that we can say with certainty … affect growth.” A forum called the Barcelona Development Agenda (2004) –which included academic economists like Blanchard, Calvo, Fischer, Frankel, Gali, Krugman, Rodrik, Sachs, Stiglitz, Velasco, Ventura, and Vives — said “there is no single set of policies … to ignite sustained growth.” Rodrik 2007 confessed “experience …frustrated the expectations …{that} we had a good fix on the policies that promote growth.” Banerjee (2009) suggests “it is not clear that the best way to get growth is to do growth policy of any form. Perhaps making growth happen is ultimately beyond our control. … Perhaps we will never learn where {growth} will start or what will make it continue.”

Ili …

there is now agreed to have been some specification searching  and publication bias in the empirical growth literature, so much so that 145 different variables were found to be significant at different times.

Za još “depresivnih” citata, ali i nekih pozitivnih vidi novi rad Easterlya – Benevolent Autocrats.

11. srpnja 2011

Tyler Cowen’s fact of the day (p.s. it’s about Croatia)

autora/ice cronomy

Tužne statistike, via Cowen

The most successful Croatian book of 2008 Naš čovjek na terenu (Our Man in the Field) by Robert Perišić, sold exactly 1,904 copies.

To state the obvious, that’s not a lot.

Više ovdje i ovdje  Potential market, no buyers.

Ako još niste pročitali Vresnikov portret Cowena, kao američkog ekonomskog gurua. Pročitao sam njegovu knjižicu The Great Stagnation, samo da pronađem malo vremena za osvrt.


08. srpnja 2011

Jeftino plašenje Ministarstva financija

autora/ice cronomy

Nije baš sve u konkurentnosti kao što mnogi naši ekonomisti vole reći. Dugoročno, gotovo sve je u produktivnosti, kao što je Krugman jednom napisao. Veće stope rasta, bez visoke inflacije, mogu doći i kroz više plaće koje bi podigle unutarnju potražnju. Također, nije Hrvatska baš potpuno nekonkurentna. Ne bi imala vanjsku tržišnu bilancu da je potpuno nekonkurentna. Ipak, poboljšanje konkurentnosti je važno. I MF to zna, makar u teoriji.

Ministarstvo financija u svome priopćenju također se slaže s MMF-om da je povećanje konkurentnosti važno za gospodarski rast. No, ne slažu se s dijelom preporuka prema kojima je za povećanje konkurentnosti nužno snižavati plaće i cijene.

Ministrica Martina Dalić ima drugi prijedlog: “Budućnost hrvatskog gospodarstva ne vidimo u konkuriranju kroz jeftinu radnu snagu. Put ka povećanju konkurentnosti vidimo u smanjivanju različitih prepreka s kojima se suočavaju investitori, povećanju učinkovitosti javne uprave, posebno na lokalnoj razini, ograničavanju državne potrošnje kroz striktnu provedbu Zakona o fiskalnoj odgovornosti i ukupnom poboljšanju poduzetničke i investicijske klime u Hrvatskoj…”.

U međuvremenu, u praksi ….


Neki mediji su prenjeli nalaz MMF o konkurentnosti turizma, gdje isto gubimo korak sa nekim zemljama. 

Vjerojatno je već dosadno pričati o toj konkurentnosti kada sve uglavnom i ostaje na priči. MMF je dosadan najglasnije rekao “interna devalvacija” – u situaciji politike stabilnog nominalnog tečaja, smanjenje realnog tečaja i tako povećanje konkrentnosti postiže se sniženjem domaćih plaća i cijena.

To nije poziv za jeftinom radnom snagom kao uporištem konkurentnosti. Taj vlak je odavno prošao. MF se samo koristi jefitnom parolom kako bi, ne znam, zastrašio građane i odriješio se od odgovornosti za nisku konkurentnost. Dobro, izbori su, ali ipak trebalo bi razumijeti neke stvari.

I u najboljim vremenima nema silno mnogo načina jednostavnog povećanja konkurentnosti. Jedan od osnovnih je kontinuirano manji jedinični trošak rada što se postiže povećanjem produktivnosti, posebice u sektoru utrživih dobara. To podiže potražanju za radom uz veći izvoz, što je naravno i cilj. Nažalost, povećanje produktivnosti je dugoročna mjera.

Fiskalna devalvacija – podizanje/uvođenje tarifa na uvoz i povećanje subvencija na izvoz – nije opcija zbog pravila EUa. Uostalom, uspješnih primjera te politike u svijetu je vrlo malo.

Industrijska politika u sektoru utrživih dobara, ne samo da uzme duže vremena od povećanja produktivnosti već i iziskuje vrlo kompetentan državni kapacitet i aparat. Ima li primjera takve javne uprave u Hrvatskoj? Strukturne reforme – tržišta rada ponajviše – je još jedna često isticana politika koja je potrebna, ali nije zamjena za povećanje konkurentnosti. Cijena rada ne mora nužno pasti zbog toga.

Uglavnom, to su sve politike koje su trebale biti provođene onih godina tokom kojih je plava linija u grafikonu stagnirala. Iz tih razloga zemlja može brzo povećati konkurentnost samo kroz smanjenje plaća i ostalih troškova. MF ističe da su plaće smanjene. Nije dovoljno da plaće u javnoj upravi padnu, problem konkurentnosti je problem privatnog sektora. Nominalne plaće stagniraju zadnjih godinu dana. No, bilo koje smanjenje plaća mora biti popraćeno smanjenjem cijena ostalih troškova proizvodnje – infrastrukture, komunalija, prijevoza, birokracije – u cijeloj ekonomiji. Iz gornjeg citata “amanjivanje različitih prepreka” naprosto zvuči kao nekakv šala. Tu je ključna uloga države pošto su svi ti troškovi, direktni i indirektni, u Hrvatskoj pod njenom ingerencijom.

Povećanje konkurentnosti nije ni jedini cilj “interne devlavacije.” Treba uspijeti uvjeriti strana kreditna tržišta da je Hrvatska manje riskantna za izdavanje kredita jer će moći vratiti zaduženo, da neće  bankrotirati. Treba osigurati i povjerenje u kunu – zašto MMF želi i više devizne pričuve.

Smanjenje plaća i ostalih cijena je neprijazna opcija i manje efikasna od eksterne devalvacija. Pokrenuti pad plaća i cijena je teško – problem koordinacije – i kada je svaki radnik zadužen to stvara dodatne probleme – plaća padne, ali dug ne. Samo jedna stvar je gora od inflacije, a to je deflacija na ovaj način. (deflacija kroz povećanje produktivnosti je drugo). Deflacija je noćna mora u svakoj normalnoj zemlji.

Hrvatska ekonomija se mora prilagoditi vanjskom šoku i dugogodišnjoj potrošnji iznad svojih mogućnosti ako želi ubrzati izlazak iz recesije. Za to joj treba političko vodstvo koje će pokrenuti reforme u praksi. Čini se da ih ova Vlada na jednu ruku zagovara, a na drugu pokušava strašiti narod istim.

Da li se tko sjeća izvozne ofenzive?



Oznake: ,
04. srpnja 2011

Svi smo rođeni kapitalisti

autora/ice cronomy

Kao što svaki roditelj vjerojatno vrlo dobro zna “moje” je i prečesta riječ djece u predškolskoj dobi – 2 do 5 godina. I to ne bez razloga. Vlasništvo je najvažnije u toj dobi i djeca dobro razumiju ideju vlasništva. Možda i pre dobro pošto roditeljii uglavno uče djecu kada i kako dijeliti i posuditi.

Nova studija dvoje psihologa sa Sveučilišta Waterloo pokazuje da djeca imaju snažan osjećaj privatnog vlasništva i vlasničkih prava koji nije naučen već dio ljudske prirode od ranih godina.

… psychologist Ori Friedman of the University of Waterloo in Canada reported on May 28 at the Association for Psychological Science annual meeting. At ages 4 and 5, youngsters value a person’s ownership rights — say, to a crayon — far more strongly than adults do, Friedman and psychology graduate student Karen Neary found.

Rather than being learned from parents, a concept of property rights may automatically grow out of 2- to 3-year-olds’ ideas about bodily rights, such as assuming that another person can’t touch or control one’s body for no reason, Friedman proposed. …

Friedman’s team presented a simple quandary to 40 preschoolers, ages 4 and 5, and to 44 adults. Participants saw an image of a cartoon boy holding a crayon who appeared above the word “user” and a cartoon girl who appeared above the word “owner.” After hearing from an experimenter that the girl wanted her crayon back, volunteers were asked to rule on which cartoon child should get the prized object.

About 75 percent of 4- and 5-year-olds decided in favor of the owner, versus about 20 percent of adults.

What’s clear is that learning apparently plays little role in early thinking about possessions, Friedman asserted. “A concept of ownership rights may be a product of the way we naturally think early in life,” he said.

Za još jedan zanimljiv blogerski osvrt vidi ovdje.

Friedmanova osobna stranica.

02. srpnja 2011

HNB Policija

autora/ice cronomy

“Obrušavanje” na HNB postaje nekakv nacionalni sport. Maruška Vizek sa EIZG posljednja u nizu raznih napada na HNB traži krivca za ‘švicarca’ i valutnu klauzulu na krivom mjestu.

Dodaje kako bi HNB trebao biti glavni zagovornik obuzdavanja eurizacije te da je stoga valutna klauzula itekako odgovornost središnje banke.

Prvo, ako je valutna klauzula kredita odgovornost HNBa, onda je valjda HNB odgovoran (kriv?) i za deviznu štednju, zar ne?  Kreditna eurizacija sljedi eurizaciju depozita. I što je HNB trebao napraviti? Spriječiti građane da štede u markama, lirama, pa potom eurima tako da pošalje “policajca” u svaku podružnicu svake banke i spriječi deviznu štednju? Boriš Vujčić, zamjenik Rohatinskog i njegov vjerojatni nasljednik, kaže na jučerašnjoj tradicionalnoj  HNBovoj konferenciji u Dubrovniku:

Zamjenik guvernera HNB-a Boris Vujičić kazao je kako devizne klauzule postoje upravo zato što je vrlo visok stupanj eurizacije depozita u bankama.

Drugo, istina je drugačija. HNB je bio zagovornik obuzdavanja eurizacije i nešto radio u vezi toga duže vrijeme. Na istoj konferenciji, rad o monetarnim i financijskim politikama za de-eurizaciju predstavili su ekonomisti HNBa Tomislav Galac i Evan Kraft. Rad (na engleskom) iako još u radnom obliku opširno raspravlja i predstavlja proces (de)eurizacije u Hrvatskoj, a ovo je suština.

Our analysis indicates that the monetary and financial policies implemented by the central bank in 2004-2010 likely have had a profound and expected impact on the evolution of both deposit and credit euroization in Croatia. In particular, these measures could probably be credited with partial de-euroization in 2004-2007, but may have also contributed to re-euroization later in the crisis period, 2008-2010. However, due to a large number of intertwined central bank
measures, it is difficult to allocate this general effect to particular measures. The question of feedback between the deposit and credit euroization also appears to have a model-specific answer. Nevertheless, statistical evidence appears strong that the central bank measures to curb foreign borrowing and domestic credit growth by domestic banks have contributed, if not outright caused, partial financial de-euroization in 2004-2007, while crisis fighting central bank measures in 2008-2009 might have contributed to partial re-euroization during that period.

Oznake:
01. srpnja 2011

You better check yourself before you wreck yourself

autora/ice cronomy

Sve afere  i korupcije HDZove vladavine na stranu, ovo je za mene jedini dovoljan razlog da Jadranka Kosor ne bude premijerka i da HDZ ne bude na vlasti.

“Državni zavod za statistiku je po našem mišljenju u Vladi, prvo te podatke trebao dostaviti Vladi, koja je platila popis stanovništva.”

Puno toga je pogrešno sa ovom rečenicom, ipak nisam iznenađen ili zapanjen. Duže vrijeme sam sumnjao da mnogi političari, HDZovi kao vladajuća stranka ponajviše, imaju ovakva mišljenja i suštinski ne razumije javne financije. Ne radi se samo o godišnjim proračunima, rebalansima i deficitima. To su komplicirane teme za one koji ne razumiju čiji je uopće proračunski novac. Porezi se uvode, povećavaju ili (ne)smanjuju prvenstveno sa efektom po državni proračunom na umu. Utjecaj na građane je sekundarne važnosti. Kažu, treba objasniti premijerki što je državni proračun. Ne, ako ne znaš što je i čiji je državni proračun, ne možeš biti premijer(ka). Točka.

Netko je jednom rekao da najvažniju stvar koji bi suci Ustavnog suda (bilo koje demokratke zemlje) trebali studirati, a da već nisu, je ekonomija. To onda valjda vrijedi dvostruko za političare koji žele voditi zemlju. Osnovno razumjevanje javnih financija koje treba tražiti od političara je u suštni jednostavno: porezni prihod državnog proračuna je novac građana u službi građana, ne Vlade ili Sabora. Dobro je vidjeti snažnu reakciju javnosti na ovakve pogrešne izjave premijerke. Često se nažalost neki građani odnose prema državnim prihodima kao “Vladinom novcu” tj. “neka to država plati.” Naravno, tako nešto ne postoji. Ne postoji neki skriveni sef gdje Vlada ima neki svoj novac. Sve je to uvjek i samo novac građana.

Ljudi su često impresionirani znanjem stranih jezika kao da je to neki signal kvalitetnog političara. Ne znanje stranog jezika, engleskog ponajviše, može se i oprostit i nije nužno potrebno da bi se kvalitetno vladalo. Da li Kosor zna engleski ili ne malo je važno. Naposljetku, Sanader govori par stranih jezika vrlo dobro (4 čini mi se), no to nije imalo nikakvog pozitivnog utjecaja na kvalitetu njegove vladavine. U povijesti odlazi kao korumpirani premijer i lopov. Znanje o javnim financija i čijim novcem se rasopolaže ima značajni efekt na kvalitetu vladavine i blagostanje građana.

%d bloggers like this: