Archive for Lipanj, 2011

29. lipnja 2011

Greece Yard Sale

autora/ice cronomy

Radikalna privatizacija ili radikalni nedostatak razvoja? Grci su izglasali stroge i neprijazne mjere štednje i “garage sale” može započeti. S obzirom koliko im novca treba da zakrpaju rupu i otplate dugove – oko €80,000 po kućanstvu – Grčka nema puno izbora nego prodati silnu državnu imovinu i kompanije kako bi namaknuli bar nešto. Država procjenjuje da bi do 2015. od privatizacije, dakle same prodaje, zaradila oko €50 milijardi – previsoka procjenam po mnogima. Ali, to je jednostavno novac koji ostatak europe (možda i Hrvatska ako bude dio euro zone do 2015) ne bi trebao pozajmiti. Iz WSJ članka

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

Oglasi
27. lipnja 2011

A problem i dalje postoji

autora/ice cronomy

Iz razgovora sa Jožom Mencingerom u Novom Listu.

… ako se Španjolska pojavi s istim problemom kao i Grčka, onda rješanja za eurozonu bojim se možda i neće biti, kaže Mencinger. Međutim, po njemu je ključni problem da je »euro postao simbol, umjesto da je novac«.

– To je onda slično kao što je bilo bratstvo i jedinstvo: nešto što se ne smije dirati, i kada sam prije par godina govorio o problemima s eurom, to je kao bilo nepristojno da se uspoređuje, što na neki način mene smeta, da se ne govori otvoreno o stvarima, a problem postoji. Jer, ako postoje tolike razlike u Europi, onda jedna ekonomska politika sigurno ne odgovara svima.

Točno, euro je bio “simbol” projekta EU još davne 1992. i po nekim navodima, savjetnici i suradnici Europke Komisije koji su pripremali izvještaje o zajedničkoj valuti još onda su bili upućeni da uzimaju u obizir samo dobre strane eura. Loše strane – problemi danas – su pometeni pod tepiha. Nije bilo u duhu projekta. A razlika u Europi je bilo i onda kao i danas. Neki su bili bogati i štedljivi, neki siromašni i rasipni.

Međutim, najgora je posljedica moguća prodaja imovine, kaže Mencinger, koji vjeruje da će Slovenija sada vjerojatno prodati mnogo toga što je do sada na neki način očuvala od prodaje, a po čemu je i bila specifična u odnosu na neke druge tranzicijske zemlje (za razliku od Slovenije, Hrvatska je strancima prepustila skoro čitav bankarski sustav, op. a.).

Mencingera korektno smeta da se nije moglo (a i dalje ne može) govoriti iskreno o stvarima i problemima zajedničke valute u EU – to se ne smije dirati jeli. Ali ex-ante, bez rasprave, otvorene diskusije, zaključuje da najgore bi bilo prodati ono što država do sada nije prodavala. Taj stav je očito nešto što se ne smije dirati. Nažalost vrijedi i u Hrvatskoj. HŽ i slične državne kompanije su “obiteljska srebra” i tu se nema što otvoreno raspravljati o nekakvoj prodaji.

A problem postoji.

18. lipnja 2011

Vladavina Rentijera

autora/ice cronomy

Čitam Krugmanovu kolumnu u NYT – Vladavina Rentijera – o paralizi politike i neodstatku političke volje da se napravi više u rješavanju loše ekonomske situacije. U Americi i eurozoni Krugman vidi problem u pritisku interesnih skupina, rentijera, koji ishode prihode iz zajmova i imovine. Konkretno, u njegovim očima radi se o skupinama sa gomilom državnih obveznica („the rentiers: bankers and wealthy individuals with lots of bonds in their portfolios.“) kojima ne odgovara više obveznica ili više inflacije.

Argument je privlačan malo nejasan, ali i dovoljno ispravan. Svaka dodatna državna potrošnja podrazumjeva dodatno izdavanje obveznica što samo povećava tu „skupinu rentijera.“ Prihodi bi trenutno bili smanjeni, ali za 5 godina kada bi te obveznice i dalje bile u njihovom portfelju pritisak na državu bi se nastavio, još i veći. Ipak, Krugman važnije kaže sljedeće:

The process of influence doesn’t have to involve raw corruption (although that happens, too). All it requires is the tendency to assume that what’s good for the people you hang out with, the people who seem so impressive in meetings must be good for the economy as a whole. But the reality is just the opposite: creditor-friendly policies are crippling the economy. This is a negative-sum game, in which the attempt to protect the rentiers from any losses is inflicting much larger losses on everyone else. And the only way to get a real recovery is to stop playing that game.

Koliko ovo dobro opisuje hrvatsko politčko-ekonomsko stanje?

Mediji i javnosti u Hrvatskoj su koncentrirani na tu ‘sirovu’ korupciju – mito, plave kuverte u državnoj administraciji i aproprijacija poreznog novca za privatne svrhe, “zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka.” OK, primitivci koji su krivi za te aktivnosti trebaju biti kažnjeni. Korupcija je u Hrvatskoj nacionalno pitanje, no korupcija je, ipak, samo dio priče i problema. Gdje je rentijerstvo raznih društvenih skupina u javnoj diskusiji? Da li ha prepoznajemo? Da li prepoznajemo kako je štetno za rast?

Rentijeri nisu samo „zli“ privatni bankari, investitori i korumpirani političari koliko god vas razni uvjeravali u suprotno. Mnogo društvenih skupina mogu biti rentijeri. Iako možda nemaju nikakve “javne ovlasti,” to su svi oni sa privatnim pristupom i utjecajem na političare, oni kojima odgovara zadržavanje statusa quo i oni koje primarno interesiraju aktivnosti redistribucije postojećih resursa umjesto stvaranje novih vrijednosti i proizvodne aktivnosti. Oni koji „misle“ da što je dobro za njih je dobro i za ostale i voljni su tim polu-argumentom ucjenjivati ostale. Znate da takvih skupina u Hrvatskoj ima, od raznih sindikalnih udruženja, umirovljeničkih skupina i poljoprivrednika. Znamo tko i kako je blokirao reformu Zakona o radu, koga se time zaštitilo i tko je time najviše dobio. Nažalost, izgubili su svi građani Hrvatske.

Primarno, jer stalno guraju nos gdje im nije mjesto i paradiraju se po svakoj društvenoj problematici, mislim da se posebice tu ističu sindikati. Gostovanje Vilima Ribića kod Stankovića u NU2 je idealan primjer potvrda toga.

Voditelj i urednik emisije u nekoliko je navrata prozivao Ribića zbog pretjerane suradnje s vladajućima te činjenice da nema većih sindikalnih prosvjeda.

Stanković nije jedini koji prigovara Ribiću. Nedavno je i Stjepan Kolarić, predsjednik sindikata grafičara,

optužio Ribića i da usko surađuje s vladajućom političkom opcijom, ističući da Sindikat znanosti prima znatna financijska sredstva od države za svoje povjerenike.

Ribić pak otvoreno kaže Stankoviću i javnosti:

Predizborna godina je za nas najpovoljnije vrijeme, kada možemo najviše toga osigurati. Ribić je izjavio da u izbornoj godini sindikati moraju biti u pregovaračkom procesu ili, kako ga neki nazivaju, trgovini s vlašću. To doslovno glasi: mi vama dajemo socijalni mir, vi nama povećanje prava.

Na jednoj strani, sindikalna retorika samo zvuči dobro – imamo plan za svih. Na drugoj, Ribić otvoreno pokazuje da ne vidi veću sliku i da ga ne zanima veća slika, već samo kalkulirano izvlačenje većih “prava” i resursa od ostatka društva.  Napokon iskren rentijer. Ribićevi sindikati ne nude ništa društvu osim ‘socijalnog mira’ stoga ne znam kako drugo ih nazvati nego trgovci-ucjenjivači. U teoriji igara, Ribićeve “prijetnje” bi bile non-credible i kao takve sigurno ne završni ishod. Nažalost naši političari ne znaju igrati tu igru. Neka sljedeća Vlada će valjda imati hrabrosti prozvati prijetnje socijalnim nemirom kao blef, jer sindikati ne mogu organizirati masovni prosvjed i zastoj zemlje pa da i plate sve članove da izađu na ulice. Treba prekinuti igru sa rentijerima u društvu.

Rentijerstvo, kao i korpucija, bilo direktno od političara, državnih službenika ili sindikata koji predstavljaju te državne službenike, kočnica je rastu i razvoju. Zašto i kako pokazali su, primjerice, Kevin M. Murphy, Andrei Shleifer i Robert W. Vishny u kratkom ali poznatom radu “Why Is RentSeeking So Costly to Growth?”

First, rent-seeking activities exhibit very natural increasing returns. That is, an increase in rent-seeking activity may make rent-seeking more (rather than less) attractive relative to productive activity. … Specifically, as more resources are allocated to rent-seeking, returns to production, as well as to rent-seeking, fall. Over some range, as more resources move into rent-seeking, returns to production may fall faster than returns to rent-seeking do, and so the attractiveness of production relative to rent-seeking will fall as well, even though both production and rent-seeking exhibit diminishing returns.

%d bloggers like this: