Cronomy.org

Ok, dobitnika Nobelove za ekonomiju znate ako vas zanima. Ipak, evo Christopher Sims i Thomas Sargent. Zasluga je za tehnike studiranja makroekonomije. Vrlo cool nagrada. Iznenađen sam jedino da je Sims dobio nagradu prije Hal Whitea, ali pošto se komitet odlučio koncentrirati na makroekonomiju, primjereno je da se Sims prepozna prije Whitea. Iako, i to bi se dalo debatirati.

Kao i svake godine ekipa sa Marginal Revolution se raspisala o nagradi (pretpostavljam da ostanu budni cijelu noć za dodjelu i pisanje o nagradi.) Za sada, dok ne organiziram malo šta napisati evo dva linka na dva intervjua sa pogodite s kime.

Interview with Christopher Sims

Interview with Thomas Sargent

• Dug središnje države sa šest milijardi eura povećao se na devet milijardi eura, povećan je tri puta,

Nekima ni doktorat iz ekonomskih znanosti nije dovoljan za pravilnu ekonomsku analizu.

• Drugi još žive u oblacima demagogije.
  

Zauzet još ovaj tjedan, ali ipak nisam potpuno nestao. Evo još jedan moj članka za ekipu moj-uspjeh.com portala – Država nije kompanija. Svakako pročitajte linkove u postu. Taj članka je krenuo kao reakcija na ovu “analizu.”

Ne vjeruj izvoznicima ni kad darove nose ideju je poželjno dobro prožvakati, možda i dva, tri puta pročitati prije nego se skače na zaključke i ‘mentalne poštapalice’ kao zamjena za konkretnu analizu. Izvoz je bitan, ali nije sve što izvoznici misle da je dobro za njih dobro i za sve druge. Klasični primjer – vrijednost kune.

Sylvia Nasar, autorica biografije Johna Nasha i mislim prva, ako ne i jedina koji je intervjuirala famoznog Grigoria Perelmana, ima novu, knjigu o galeriji ekonomista, Grand Pursuit: The Story of Economic Genius. Gornji video ilustrira.

U NYT piše o Keynesu. Svi znamo da su Keynesove ideje imale snažan utjecaj na ekonomsku ulogu i politiku države, posebno njenu intervenciju tokom poslovnog ciklusa,  kao i na smjer (makro)ekonomske znanosti kroz drugi dio 20. stoljeća. Bez obzira da li se slažemo ili ne oko pitanja da li državna intervencija može popraviti ekonomiju u (dubokoj) recesiji, poanta, piše Sylvia Nasar, je da su Keynesov optimističan stav, ideje i retorika preokrenuli tok  ekonomije kao dismal science. Keynes je više od bilo kojeg drugog ekonomista vjerovao da se nešto ipak može napraviti. Robert Skidelsky, ‘vrhovni’ biograf Keynesa, nije bez razloga nazvao drugu od tri knjige The Economist as Savior. Keynes je, kao osoba i ekonomist, imao vedriji pogleda na budućnost od mnogih svojih suvremenika, pa i većine današnjih ekonomista, gdje cinizam služi kao iskaznica članstva.

Iz NYT članka:

… rather the Winston Churchill of economics, radiating optimism when things looked bleakest, never so happily engaged as in a national or global emergency.

…

On what, exactly, did Keynes’s faith in the future rest, apart from his upbeat temperament and can-do British spirit? Confidence in the “apparatus of the mind,” his term for thinking like an economist. His great innovation was to create — in parallel with America’s Fisher — an “economics of the whole” that was useful for understanding and treating temporary but dangerous economic breakdowns.

KEYNES straddled the Old World notion that the best a member of the working classes could do was to accept his station in life, and the New World order in which it was accepted that nations and people could make their own destinies. By the time he settled on economics, the once dismal science had become, if not exactly gay, then no longer grim, hopeless or resigned.

Dodatni izvadak iz knjige ovdje, Hayek, Keynes and How to Prevent Economic Crises: Sylvia Nasar.

Recenzija knjige iz WSJ ovdje.

Tumblr o stvarima od kojih je Apple vrijedniji. Primjerice, od ekonomije Singapura i Danske, obje sa BDPom +$300 milijardi. Što će reći, vrijedniji od Hrvatske by far.

Počeo sam čitati okvirni plan Kukuriku koalicije.

Priznajem zanima me samo ekonomski plan i program, što ne znači da su drugi nebitni već jednostavno da je kao temelj svih drugih politika prioritet ekonomska politika. Instant analiza već im dovoljno, u dobroj mjeri sve samo ne dobri komentari. Ne morate se složiti sa svime da bi isto imali bolji komentar od izljeva razočaravajućih emocija. Mislim da je pristup programa kao “ugovor sa građanima” bolji od detaljnog nabrajanja svih mogućih konkretnih poteza. Političari se ne mogu vjerodostojno obavezati na neku politiku za sljedeće 4 godine.

Stoga, ako je program okvirni ne treba očekivati detalje u vezi svega. Željko Lovrinčević ima drugačiji pogled na program od većine. Ne znam da li je bitno što je ekonomski savjetnik premijerke Kosor, no ipak je u pravu kad ističe

“…nedostatak jasnih odrednica kako konsolidirati javne financije, nabraja Lovrinčević.”

Ok, plan kaže “Razradit ćemo plan cjelovite fiskalne konsolidacije u kratkom i srednjem roku….” što bi značilo da će se odrednice tek objaviti. Držimo ih za riječ. Svakako, konsolidacija je potrebna i previše važna da bi se njome manipuliralo birače. Ako su u koaliciji ozbiljno proučavali prijašnje konsolidacije drugih zemalja, primjetili su da uspijeh ovisi i o javnoj percepciji mjera konsolidacije.

Dobro je što se ističe da se konsolidacija mora temeljiti na smanjenu javne potrošnje. Loše je što se ističe (boldano u programu) kao nekakva “zadnja linija obrane” mutna primanja najugroženijih skupina stanovništva. To ostavlja previše proizvoljnog definiranja tko su najugroženiji i po čemu. (primanjima jasno, ali kojim i kolikim)

Znamo da je forma fiskalne konsolidacije važnija od količine. U tu formu spadaju i ekonomske i političke varijable. O tome se može puno reći. Sve uspješne fiskalne konsolidacije temeljene su na smanjenju potrošnje države, ne na traženju načina za podizanje prihoda države. Zaključak je to mnogih studija fiskalnih konsolidacija. Jedna od istaknutijih je Alesina-Perotti iz 1997. Jedan od njihovih snažnih zaključaka je da uspješnost provedbe fiskalne konsolidacije – smanjenje deficita i udjela javnog duga u BDPu – ovisi o kompoziciji: uspješni slučajevi su se primarno oslanjali na smanjenju javne potrošnje, manje na podizanju poreznih prihoda.

Koliko je konsolidacija vjerodostojna i disciplinarna vidljivo je iz komponenti. Osim što se mora primarno bazirati na potrošnji, Vlada koja je “voljna uklizati politički više delikatnim komponentama proračuna, kao  npr. javnim zaposlenicima, socijalnoj sigurnosti i programima socijalne skrbi može signalizirati da je ozbiljna u vezi fiskalne prilagodbe” kažu Alesina i Perotti u radu.

Još ćemo vidjeti koliko je koalicija voljna i ozbiljna. Do sada je uglavnom bilo više razgovora o porezima nego o rezovima.

Euro je kreiran kao politički projekt sa ciljem jačanja (osjećaja) europske unije i međunarodne trgovine. No, nije Krugman uzalud početkom godine pitao da li se euro može spasiti? Zajednička europska valuta ima svoje dobre aspekte, ali ima i loše. Oni loši su sada jasno vidljivi, dok prije par godina malo tko je uopće zamišljao ovakve scenarije. “Euro kriza bi mogla ugroziti političku koheziju Europske Unije” kaže Soros. Koji li ironije da upravo najznačajniji projekt ekonomske i političke integracije Europe bi joj mogao doći glave.

Danas Soros pita da li euro ima budućnost?

Unfortunately the euro crisis is more intractable. In 2008 the US financial authorities that were needed to respond to the crisis were in place; at present in the eurozone one of these authorities, the common treasury, has yet to be brought into existence. This requires a political process involving a number of sovereign states. That is what has made the problem so severe. The political will to create a common European treasury was absent in the first place; and since the time when the euro was created the political cohesion of the European Union has greatly deteriorated. As a result there is no clearly visible solution to the euro crisis. In its absence the authorities have been trying to buy time.

In an ordinary financial crisis this tactic works: with the passage of time the panic subsides and confidence returns. But in this case time has been working against the authorities. Since the political will is missing, the problems continue to grow larger while the politics are also becoming more poisonous.

Svima odjednom smetaju krediti sa valutnom klauzulom. Građani su organizirali i političku grupu (pohvale na demokratskom izražavanju) sa svrhom ukidanja svih takvih kredita. Razumljivo, jer i realizirani i potencijalni ekonomski troškovi otplate kredita indeksiranih u franku (kao uostalom i u euru) jesu realni i nezanemarivi. (Kao što su bili danas nerealizirani benefiti.) Ipak, unatoč svoj galami oko visokih otplata kredita, pitanje je sljedeće:

Da li je za današnju ekonomsku situaciju u zemlji više krivo odgovorno važnije kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom u prošlih 4 godine ili nedostatak vizije, nerazumjevanje i nemoć hrvatske politike, primarno HDZa, da provede ispravnu politiku i stvori ekonomski rast?

Gdje je politička grupacija koja se zalaže za ovo zadnje?

Iz wikileaks,

O bivšem ministru financija Ivanu Šukeru amerikanci baš i nisu imali dobro mišljenje. Premda je američki ambasador James Foley nakon susreta s njim u veljači 2010., Šukerove stavove ocjenio proameričkim, o njegovoj financijskoj politici nije imao dobro mišljenje. – Toliko je fokusiran na deficit i zaduživanje da uopće nema viziju (ili možda ne razumije) kako postići temeljne promjene koje bi stvorile preduvjete za ekonomski rast – napisao je Foley. Šuker je govorio kako Hrvatsku kriza pogodila manje bolno nego druge europske zemlje, kako je Vlada dobro odgovorila na krizu i uspijeva držati deficit pod kontolom te kako je spremna rezati državnu potrošnju, a pohvalio se i s plasiranjem državnih obveznica…

A nakon što je Foley počeo iznositi svoje viđenje da – hrvatska investicijska klima nije prijateljska, da je radno zakonodavstvo nefleksibilno, da su porezi i parafiskalni nameti previsoki – Šuker je uzvratio: – Ja situaciju ne vidim tako crnom! Veleposlanik je zaključio da ministar nije uzeo za ozbiljno njihove kritike.

A i sam Šuker

Na taj je način Šuker još jednom ukazao na vlastitu nemoć u političkim okolnostima, a njegov žal ujedno ilustrira Vladinu nemoć da progura politiku koja se smatra ispravnom. Kada je riječ o javnoj potrošnji, Šuker i danas ukazuje na ograničenja, ističući da se ona teško može smanjiti jer postoji “strukturni problem rashodovne strane proračuna”, poput mirovina, plaća, socijale i zdravstva, i tu se ne može puno manevrirati.

Ideja da su kompanije u u većinskom državnom vlasništvu i upravom nekakvo obiteljsko srebro i dragulji je sasvim neutemeljena i smiješna. Nitko sa pola mozga u Hrvatskoj ne bi trebao misliti drugačije već da su te kompanije samo (jedan) izvor korupcije, političkog kadroviranja i izvlačenja sredstava poreznih obveznika.

Dva primjera.

Friščić i Jurčić se dogovorili da “Podravku ne prepuste tržištu”

“Moji zadnji razgovori s njim vezani uz Podravku su iznimno pozitivni. Jurčić mi je u više navrata rekao kako je Podravka svojevrsni dragulj koji treba i dalje brusiti te ga se ne smije prepustiti tržištu, jer ono bi nekima s drukčijim pogledima omogućilo iskreirati procese koji bi se tu mogli događati, rekao je Josip Friščić.”

Što ova rečenica Friščiću točno znači, teško je znati. Ipak, valjda je svima jasno da je za Podravkine proizvode i širenje plasmana dogovor dvaju političara, Friščića i Jurčića, oko brušenja dijamanta na jednoj strani daleko “poželjnija” opcija od tržišne konkurencije na drugoj. Politički dogovorna ekonomija vs. tržišna konkurencija? Zar vi vidite dilemu?

Svima dostupno omiljeno obiteljsko srebo, HŽ. Dobar primjer kako kolektivni ugovori nisu nužno dobri za sve zaposlenike.