Posts tagged ‘Kuna’

20. srpnja 2010

Pad Kune

autora/ice cronomy

Nadan Vidošević u Večernjem “govori” o padu kune.

Nikad nisam bio pristalica jednokratnih devalvacija, od prvog dana zagovarao sam formiranje tečaja po paritetu kupovne snage. To se nikad nije događalo. U međuvremenu, zbog neodgovorne fiskalne politike, i tome neprilagođene politike novca, kredita, kamata, Hrvatska je izgubila šansu za iskorak. …

… Tečaj je neodrživ, uz najave povećanja cijena, želimo li iole sačuvati konkurentnost gospodarstva.

Kao i većina mišljenja o tečaju kune u posljednje vrijeme i ovaj je vrlo mutan. Izgleda da je Vidoševiću jasno da jednokratna, nagla deprecijacija ne može donjeti mnogo koristi. Bilanca troškova i benefita je još uvijek u “korist” troškova. Vidošević zagovara da se tečaj postavi kao potpuno plutajući i tako određuje po paritetu kupovne moći, tj. PPP. Da li Vidošević očeku da bi PPP u kratkom vremenu odredio realniji tečaj? Uravnotežio ga s obzirom na “blagu precjenjenost” u odnosu na euro?

Problem je u tome da PPP baš i nije vjerodostojan pokazatelj tečaja u kratkom roku. Korekcija u (blago) precijenjenom tečaju po PPPu neće se dogoditi odmah. U kratkom roku, mogao čak i ojačati prije nego što oslabi.  Paritet kupovne moći je dobar model jedino u dugom roku, što u biti znači godine. U nekim slučajevima tek u razdoblju od 20 godina realni tečaj je određen u skaldu sa PPP, vrlo sporo. Za nas, u krizi, gdje želimo povećati konkurentnost ne pretjerano korisno. Rezultati u korist PPP formiranja tečaja u kratkom roku, kvartal, dva ili godina dana, su nikakvi, a upravo u tom razdoblju mi tražimo oporavak. To u biti znači da PPPa u kratkom roku ne predstavlja koristan/pouzdan vodič za formiranje tečaja. Pitanje, što napraviti sa tečajem se nastavlja.

(Npr. vidi ovaj rad, iako shvatiti sam sažetak je već izazov.)

Oznake: ,
21. veljače 2009

Tko razumije, a tko ne

autora/ice cronomy

Minutu i pol kratki i jednostavni video o kuni i “duhovima” deprecijacije možete vidjeti ovdje. Rohatinski na najsažetiji mogući način objašnjava i pokazuje razumijevanje što deprecijacija stvarno znači i u čemu je problem – o očekivanjima, povjerenju i značajnom gubitku istog čim duh izađe iz lampe. U njegovo razumijevanje možemo imati povjerenja. Svakako pročitajte i govor u kojem je rekao istu stvar, dostupan na HNBovim stranicama. Jedan mali dio:

Počet ću od tvrdnje, koja nije dolazila samo iz bankarskih krugova, da u uvjetima otežanog inozemnog zaduživanja nema smisla inzistirati na ograničenju rasta kreditnih plasmana banaka, posebice u situaciji kad same banke planiraju niži rast plasmana u 2009. nego što im to limiti omogućavaju. Naravno, bilo je i ocjena da zbog limita neke banke moraju prestati s odobravanjem kredita. No, krajem siječnja ove godine u odnosu na prosinac 2007. godine, koji je baza za Odluku o ograničenju rasta plasmana banaka, plasmani banaka stanovništvu i poduzećima povećani su za 11,2 posto. Kako je limit rasta bio 13 posto, banke su u siječnju imale dovoljno sredstava za normalni rast kredita. No, “kvaka” je u valutnoj klauzuli, zbog koje svaka značajnija deprecijacija tečaja kune povećava nominalnu vrijednost kredita, odnosno snižava limite banaka. Kod valutne klauzule u euru to nije problem, jer je kuna u proteklih 13 mjeseci u odnosu na euro deprecirala svega 0,7 posto. Problem je deprecijacija kune u odnosu na švicarski franak od 12,3 posto. Zbog toga su se banke s većim udjelom kredita indeksiranih u švicarskim francima našle u situaciji da su im limiti postali “preniski”, pa i da usporavaju rast plasmana kako ne bi morale upisivati blagajničke zapise. …

… Dakle, u rastu ukupnih plasmana banaka ne vidimo nikakvo ograničenje povezano s djelovanjem regulative, naravno, uz uvjet da tečaj ostane stabilan. No, čini se da ta očekivanja ne dijele neke banke i mislim da je nedavno spominjanje deprecijacije tečaja kao vrlo izvjesne bilo u funkciji pojačavanja zahtjeva banaka da se ukinu limiti na plasmane. Uz snažnu deprecijaciju, zadržavanje limita zaista bi moglo dovesti do kreditnog sloma u zemlji. No, to nije realna opcija.

Drugi i treći zahtjev banaka odnose se na povećanje kunske likvidnosti, a u pozadini je želja bankara da se emisijskom aktivnošću HNB-a osiguraju dodatni izvori likvidnosti za nastavak rasta plasmana, neovisno od činjenice što su sva dosadašnja iskustva pokazala da takva visoka kunska likvidnost izaziva izravne pritiske na deprecijaciju tečaja kune.

Uz to, vidio sam članak Šajatovića u novom Lideru. Ovo upada u oči:

Teško je vjernike jake kune preko noći uvjeriti da je riječ o lažnom božanstvu, ali zar sve zemlje u okruženju, u kojima nacionalne valute dramatično slabe, vode bedaci? Ili je hrvatska ekonomija toliko jača od mađarske, slovačke, pa i britanske?

Cijeli članak je prilično površno pisanje, ali gornji citat pokazuje, nasuprot guvernera Rohatinskog, temeljno nerazumijevanje problema. Sve tri zemlje su razvijene zemlje. Članice su Europke Unije i OECDa. Još ako i uzmemo Mađarsku kao možebit u sivoj zoni po nekim kriterijima, što Slovačka radi u ovom “argumentu” o nacionalnim valutama? Slovačka ima euro kao nacionalnu valutu. Velika Britanija je pak uz spomenuta članstva velika i razvijena ekonomija. Sve to skupa u biti znači da su standardi i očekivanja međunarodnih tržišta u vezi tečaja, pogotovo za Britaniju i Slovačku od navedenih, sasvim drugačija od onih za Hrvatsku. Relaksirani i potpuno plivajući tečaj je prilično dobra opcija za razvijene zemlje jer tržišta imaju puno povjerenje u njihove ekonomije, oporavak i političku stabilnost. Dapače, i veliki padovi valuta tih razvijenih zemalja se zapravo vide kao dobra prilika za jeftinu kupnju tih valuta, a ne kao ekonomski i politički krah. Ništa od toga ne vrijedi za Hrvatsku u biti, kojoj i samo članstvo u NATOu visi o niti. Čak i da stojimo relativno bolje u odnosu na neke razvijene zemlje po pitanju deficita tekućeg računa, fisklanog deficita, inflacije i duga, tržišta nam opet neće pružiti jednaku dozu povjerenja, već će svaka ozbiljnija tečajna trzavica biti popraćena percepcijom nepovjerenja i lošeg mišljenja. Šajatović jednostavno ne razlikuje između nas i njih pa dolazi do paušalnih argumenata. A razlika postoji.

Oznake: ,
17. veljače 2009

Luković puca u prazno …. za sada

autora/ice cronomy

Priča o tečaju je beskonačna priča. Pa tako i ovaj najnoviji istup Lukovića u kojem se bacio na temu devalvacije kune bez jasnog cilja nema kraja ako krenemo u dužinu i širinu. Možda je to Luković i htio. Lukovićeva izjava je možda dizajnirana sa određenim ciljem, ali ja se neću sada upuštati u žargonsku diskusiju čega i koliko je ZABA ili njena banka-majka short i long.

Odgovor naravno nije trebalo dugo čekati. Rohatinski mu je dobro očitao bukvicu, što je i red. Ravnateljica Ekonomskog Instituta Sandra Švaljek je to sažeto opisala.

Guverner HNB-a Željko Rohatinski radi na očuvanju stabilnosti financijskog sustava i smatram da je njegov stav ispravan. Zakonska je obveza središnje banke, i ujedno njena osnovna funkcija, voditi računa o stabilnosti cijena, koja bi bila narušena slabljenjem tečaja. Svako slabljenje tečaja djelovalo bi ne samo na stabilnost cijena nego i na povećane teškoće u otplati dugova svih sektora, uključujući i kućanstva. Suočavanje s recesijom ne smije počivati na napuštanju financijske stabilnosti koje može samo po sebi stvoriti dodatne nepovoljne učinke.

HNB kao ozbiljna i iskusna centralna banka (što se ne može reći za sve banke u tržištima u nastajanju pa možemo biti ponosni da imamo pametnu i neovisnu centralnu banku) se sigurno neće “igrati tečaja.” To je zato jer razumije dalekosežne posljedice tečajne politike. One idu puno dalje od argumenata zaduženosti i klauzula već poznatih javnosti. Glavni i zakonski cilj HNBa je održavanje stabilnosti cijena i potpuno su glupi zahtjevi (više nekadašnji nego sadašnji) da HNBa namješta tečaj zbog ovih ili onih interesnih skupina sa rizikom više stope inflacije. HNB razumije svoj mandat, da bi ga mogao izvršavati mora biti kredibilan pa si ne može dozvoliti upuštanje u nekakve eksperimente bez jasnog isohda a koji bi svakako podgrijali inflaciju i tako sami sebi napravili “samoubojstvo iz zasjede.” Kao institucija zadužena za stabilnost ekonomije HNB motri utjecaje koje bi viša stopa inflacije, slabija kuna i ostali šokovi imale na čitav level ekonomske aktivnosti, ne samo na pojedine izvozne skupine ili jednu ili dvije banke.

No dobro, ipak, velike banke su “malo” posebnije. Da je predsjednike neke prerađivačke kompanije (brodogradnja, kemija) lamentirao o “prejakoj” kuni, problem bi bio daleko manji nego kad predsjednik uprave najveće banke koji tako nesmotrenim izjavama potencira nesigurnost, smanjuje povjerenje, povećava rizik povrata i podgrijava paniku…i to sada! Mislim da se Rohatinski još i dobro suzdržao. Naime, mogao je Lukovića upitati, sa malo više tona u glasu, gdje je to on bio u posljednjih 20 godina i zar ništa ne zna, kao bankar, o tržišnoj psihologiji, očekivanjima, špekulacijama i valutnim krizama. (Alternativa je da zna jako puno što nas vodi nazad na “cilj” ovih izjava.)

Da, možda zvuči malo prepotentno. I ne, možda Rohatinski nema toliko oštar karakter. Ali kad netko u funkciji predsjednika uprave najveće banke u Hrvatskoj sugerira da pad tečaja od desetak ne bi bio pretjerano zabrinjavajući za banke, nije dovoljno samo počešati se po glavi. Zar Luković ne zna da u posljednjih 15 godina zemlje u razvoju od Meksika, Tajilanda, Indonezije, preko Rusije, Brazila, Argentine ne mogu očekivati isti tretman kao i razvijene zemlje koje imaju slobodni, plutajući tečaj? Kakvih “desetak posto”? Prvo bi Luković trebao pokazati da je kuna precijenjena desetak posto. Ali ako se to i ustanovi kao činjenica, bilo kakv pokušaj devalvacije/deprecijacije, koliko god ona bila kontrolirana i umjerena, tj. sa ciljem da bude umjerena, prouzročiti će ogroman pad u pouzdanju i srušiti valutu. Nikakvih “desetak” posto se neće dogoditi. U toj “igri pouzdanja” kako je Krugman naziva, se sada nalazimo i koju državne institucije, ponajviše HNB igraju.

Još ne tako davno, pisalo se da se teško može u stručnim krugovima pronaći “sugovornika koji bi se javno izjasnio” za potez slabljenja kune. Eto, Luković je potvrdio da je iznimka. Dok je Luković usamljen u svojim izjavama, možda je to samo i bio pucanj u prazno. Ali… ako razmišljanja o deprecijaciji i prizivanje iste, tj. postavljanja je kao relevantnu opciju, raste iz dana u dan i sugovornici su, osim ostalih, predsjednici uprava velikih banka, rasti će i uvjerenje/vjerojatnost da će se to i dogoditi. Jednostavno nitko ne želi držati bilo koju valutu koja se nalazi na rubu pada ili koja će se strmoglaviti. Najbolji – ili možda najgori zapravo – dio te priče je da se taj strmoglavi pad može dogoditi mimo fundamentalnih makroekonomskih pokazatelja koji mogu biti u solidnom stanju ili čak dapače polako pokazivati popravljanje temeljne ekonomske slike. Ukratko, činilo bi se da gubitak povjerenja u valutu neke zemlje bi bila posljedica lošeg ekonomskog stanja i vođenja zemlje, pa bi vođenje ekonomske politike koja unaprijeđuje temeljne ekonomske pokazatelje odvratila gubitak povjerenja u valutu. No nije dovoljno voditi zdravu ekonomsku politiku da bi se izbjegao spekulativni napad na valutu, jer kako su nam valutne krize posljednjih desetljeća pokazale, zemlje u razvoju mogu biti podložne tkz. samoostvarujućim špekulativnim napadima (self-fulfilling speculative attacks). Ako tržišta i investitori vjeruju i očekuju da će doći do valutne krize u zemlji, da će valuta značajno deprecirati, bez potrebe da to ekonomski pokazatelji podržavaju, zato jer se očekivanja tako formiraju to će se i dogoditi i ona će gurnuti zemlju u valutnu krizu. Ta očekivanja o značajnom padu valute postaju fundamentalni ekonomski pokazatelj. Očekivanja će se sama od sebe ostvariti, pa će se “nezabrinjavajućih desetak posto” deprecijacije pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo valutne krize. Nekakav povod, nekakva provokacija, nekakav okidač će postojati i to može biti financijska kriza u nekoj drugoj zemlji, ekonomska kriza u susjednoj zemlji i raspad valutnog sistema u susjedstvu (efekt zaraze) ili nesmotrena izjava visoko pozicioniranog službenika u javnom ili privatnom sektoru.

Zato HNB i Rohatinski ne sjede skrštenih ruku čekajući da Vlada provede neke antirecesijske mjere, drži deficit pod kontrolom, popravlja likvidnost i ostale temeljne pokazatelje…već se sama angažira u oblikovanju tržišnog povjerenja i percepcija oko valute. Te tako mora odgovarati na i uzimati za vrlo ozbiljno brzoplete izjave raznih individuao koji kao da su sa kruške pali.

Oznake: , ,
01. veljače 2009

Tajanstveni HNB ?

autora/ice cronomy

Zanimljiva kolumna Davora Butkovića u Jutarnjem. Tema “devalvacije” se svih tiče, ali još je bolje kako se ovdje obradila. Butkoviću je sugovornik bio tajanstveni visokopozicionirani dužnosnik, “jedna od važnijih ljudi u hijerarhiji HNBa.” Većina kolumne je govor i odgovori HNBovog dužnosnika u vezi problema devalvacije nego Butkovićevo pisanje, što daje veći značaj tekstu nego da je obično mišljenje novinara. Pitanje: Da li je ovo samo osvrt na važnu temu koja se nedavno pojavila ili je značajniji potez HNBa u “igri povjerenja” koja bi ove godine mogla postati važnija nego ikad?

Oznake: , ,
01. siječnja 2009

Sretno!

autora/ice cronomy

rohat-2009 Sretna Nova. Moja rezolucija je više “blogiranja”. Posebne čestitke Slovacima koji su imali dvostruki doček i slavlje. Već u 1 sat ujutro mogli izvući eure iz bankomata. Kad ćemo mi dvostruko slaviti ne zna se. Do onda sretno dok imamo Rohatinskog.

(Da li će 2009. biti godina u kojoj se neće tražiti devalvacija kune kako bi se povećao izvoz?)

Oznake: , , ,
%d bloggers like this: