Dugujem ovaj odgovor, pa da ne odugovlačim dok imam vrlo malo slobodnog vremena.
Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti, Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.
Prije nego nastavite pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje” i “Što je i ćemu služi školovanje” na koje komentiram i odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu, a i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.
Sažeto rečeno, u svoja dva teksta prof. Šikić kaže da (1) obrazovanje nije u službi ekonomskog rasta i efikasnosti te (2) funkcija obrazovanja je socijalizacija mladih, ekonomski razlozi su dio priče ali (daleko) manje bitni.
Te teze prof. Šikić je potkrijepio relevantnim radovima i konkretnim podacima. Iako se možda ne slažete sa materijalom i brojkama koje je iznijeo (kao što se ja ne slažem jer su parcijalni) ipak je vrlo, vrlo dobro i pohvalno samo traženje i korištenje vanjske, relevantne literature.
Previše je “stručnjaka” koji odgovore javnosti na vrlo važna pitanja sipaju iz rukava kao sasvim “očita”, bez ikakvog korištenja referenci i akumuliranog znanja o tim pitanja. Ta tko se ne bi složio sa takvim samodostatnim znanjem? Možda par drugih stručnjaka koji su proveli desetke godina svog života u radu i istraživanju raznih ekonomskih i društvenih pitanja.
Jedno od tih je i ekonomski efekti obrazovanja.
Koji je ekonomski značaj obrazovanja za pojedinca i zemlju? Koliki je povrat na obrazovanje? Uzimanje obrazovanja kao uzročnog faktora ekonomskog rasta je samo parcijalna analiza. Istovremeno su na snazi i mikro (osobe sa više obrazovanja imaju više plaće) i makro efekti i nije ih jednostavno raspetljati pogotovo kad institucionalna sredina pojedine zemlje igra značajnu ulogu.
Pogledajmo primjerice sljedeća tri grafa.
Sva tri otkrivaju prilično značajnu, pozitivnu korelaciju obrazovanja sa osobnim dohotkom.
Naravno, korelacija ne znači i uzročnost, što i vrabci na grani znaju. Upravo je uspostava te uzročnosti bila i još je predmet mnogih istraživanja.
Neki ekonomisti, poput Gary Beckera, gledaju na obrazovanje, niže i više, kao investiciju u ljudski kapital. Model po kojem akvizicija znanja i vještina vodi do veće produktivnosti i tako do višeg dohotka je dobro absorbiran i prilično intuitivan. Prof. Šikić (bazirano na njegovim tekstovima) i neki ekonomisti gledaju na taj pristup obrazovanju kao vrlo reduktivan. Malo toga što se nauči u nižim i višim školama je od praktične vrijednosti i nema direktan i značajan efekt na osobni prihod, kažu oni. Viša matematika, organska kemija itd., biti će kao produktivno znanje korisno samo malom broju ljudi i imati utjecaj na njihovu produktivnost u kompaniji ili državnoj agenciji. Zašto bi onda većina trebala učiti te predmete? Za te ekonomiste, poput Michaela Spenca, obrazovanje igra ulogu filtra. Uspješno i duže obrazovanje služi kao selektivni mehanizam i signalizira postojanje produktivnih karakteristika radnika. U ovom slučaju, duže obrazovanje ni malo ne povećava produktivnost, već služi samo kao signal poslodavcima i jedino zbog toga razloga produktivnije (sposobnije) osobe biraju više obrazovanja. (btw i Becker i Spence su Nobelovci.)
Obrazovanje dakle može biti u ulozi povećanja ljudskog kapitala kroz stjecanje produktivnog znanja i/ili selekciji pojedinaca(ki). Moramo utvrditi kolika je važnost i efekt jedne i druge uloge kako bi razumijeli efekt obrazovanja na prihode, rast i naravno učinkovitost javne i privatne potrošnje na obrazovanje.
Prelazak iz teorije u procjene dovodi do problema. Šikić je u biti u pravu. Unatoč velikom interesu o relaciji obrazovanja i ekonomskog rasta, te mnogim studijama o međunarodnim razlika ekonomskog rasta koje uključuju ljudski kapital, solidnih dokaza ima malo. Kada ekonomisti pokušaju dokazati uzročnost obrazovanja i ljudskog kapitala na ekonomski rast problem postaje proniknuti što je prvo došlo, kokoš ili jaje problem, tj. problem endogenosti. Kvalitetno kvantificirati produktivne vještine relevantne za ekonomski rast je teško.
Dva su važna pitanja: (1) koja je veza između ljudskog kapitala i ekonomskog rasta te (2) kako mjeriti ljudski kapital. Postoji više mehanizama kroz koje ekonomisti misle da obrazovanje podiže ekonomski rast. Na osobnom levelu to je povrat kroz veći ljudski kapital, kao što je gore navedeno. Uz to, investicija u obrazovanje potiču pozitivne eksternalije kao inovacije i nove tehnologije.
Problem je da su investicije u obrazovanje povezane sa ukupnim prihodom zemlje, što znači da veza između investicija u obrazovanje i rasta može ići u suprotnom smjeru: zemlje koje su bogatije i/ili brže rastu mogu lakše i više investirati u obrazovanje i to je obično i slučaj. Obrazovanje vrijedi više tamo gdje se vještine u radu vrednuju više, što u biti ukazuje da uzročna veza ide iz ekonomskog rasta prema obrazovanju, a ne obrnuto. (Bils i Klenow)
Vrlo je teško otpetljati uzročni efekt obrazovanja na prihod od pozitivnog efekta prihoda na potražnju za obrazovanjem, zaključuju Krueger i Lindahl (2001) u svom opširnom pregledu istraživanja o obrazovanju i rastu.
Podaci o direktnim investicijama u obrazovanje su nedovoljno dostupni za mnoge zemlje što nas forsira na korištenje raznih proxy mjera. Jedna od uobičajenih je ‘prosječne godine školovanja’. Ali, uzimajući u obzir investicije u obrazovanje u čitavoj zemlji, godine obrazovanja su posljedica osobnog izbora. Taj izbor ovisi o povratu (kroz više plaće primjerice) na obrazovanje i stoga problem suprotne uzročno-posljedične veze iz gornjeg paragrafa još je i veći. Osim toga, prosječna godina obrazovanja jednako uzima u obzir dodatnu godinu osnovne škole kao i godinu specijalističkog studija na postdiplomskom levelu.Koja od tih godina je važnija kao mehanizam koji povezuje obrazovanje i ekonomski rast?
‘Prosječan broj godina školovanja’ i ‘broj upisanih’ u osnovnim ili srednjim školama su često korištene proxy mjere za ljudski kapital. Razne studije jesu pronašle značajnu i pozitivnu vezu između količine obrazovanja i ekonomskog rasta kroz više zemalja. Primjerice Barro (2001) koristeći prosječne godine srednjeg i visokog školovanja za muškarce od 25+ godina pokazuje pozitivan i značajan efekt na stope ekonomskog rasta. Ipak, te proxy varijable nisu dovoljno precizne kao mjere količine ili promjene ljudskog kapitala. (vidi rad ovdje)
Kao indirektne mjere, nisu vrlo usporedive između zemalja zbog različitosti obrazovnih sustava. Kvaliteta podataka varira previše od jedne zemalja do druge. Dostupni podaci o prosječnom školovanju, posebice za srednju i više škole, za mnoge zemlje je loše mjerena. Sve to zadaje velike briga oko kvalitete procjena.
Krueger i Lindahl (2001) opširno diskutiraju važnost i efekt grešaka u mjerenju obrazovanja i zaključuju da pogreške u mjerenju obrazovanja znatno oslabljuju procjene efekta školovanja na rast BDPa.
Zapravo ispada da nije pretjerano teško pokazati ekonomsku beskorisnost obrazovanja.
Teoretski možemo pretpostaviti da znanje nema nikakvog utjecaja na produktivnost i pokazati da će unatoč tome pojedinci izabrati određen, društveno neefikasan, level obrazovanja.
Empirijski je dovoljno uzeti nedovoljno adekvatne mjere obrazovanja i pokazati da ne postoji ni pozitivna korelacija sa ekonomskim rastom. Ako se još ograničimo samo na zemlje OECDa, iz monogih studija vidljiv je efekt ljudskog kapitala koji nije značajan, ponekad oko nule (Barro, 2001), a ponekad i negativan. (Islam, 2005)
Odgovor ekonomskog rasta na silni porast obrazovanja u drugoj polovici 20. st. je bio mali ili nikakav. Više studija je to dokumentiralo.
Studija Lanta Prichetta (zadnja verzija objavljena 2001) koju navodi prof. Šikić samo je jedna od njih. Na samo da ta studija nije pronašla pozitivnu vezu između rasta i obrazovanjam već je pronašla, iznenađujuće, negativnu i značajnu vezu. Neke druge studije poput Benhabib i Spiegel (1994) isto nisu pronašle vezu između per capita rasta BDPa i rasta broja godina školovanja radne snage.
Uistinu zagonetka. S obzirom na sve ove kompleksnosti, nije pretjerano iznenađujuće da razne procjene utjecaja obrazovanja na rast variraju.
Ipak, dva su izgledna riješenja/objašnjenja.
(1.) Da li količina formalnog školovanja u zemlji uistinu dobro reflektira koncept ljudskog kapitala? Teško da će se itko sa time složiti. Sigurno da količina znanja koju učenik dobije u godinu dana u hrvatskoj srednjoj školi nije isto kao i u Indoneziji, Kolumbiji, ili Koreji. Ako su matematičke i znanstvene vještine posebno bitne za ljudski kapital i radnu snagu, teško da su količina obrazovanja i investicije u obrazovanje dobar proxy baš za te vještine.
Zbog toga su se istraživanja okrenula kvaliteti obrazovanja kao boljem konceptu ljudskog kapitala i sukladno tome radne snage.
Koncentrirati se na kvantitetu školovanja kao proxy mjeri ljudskog kapitala je pre restriktivno.
Ako stvarno želimo usporediti utjecaj obrazovanja na ekonomski rast između zemalja onda moramo godine obrazovanja ili broj upisanih ili diplomiranih učenika uskladiti za kvalitetu znanja koju učenici dobiju u svakoj zemlji. Sve više studija je pokazalo da je kao mjera utjecaja obrazovanja na ekonomski rast, specifikacija kvalitete ljudskog kapitala važnija od kvantitete.
Upravo o tom problemu se bave radovi poput Hanushek-Kimko (2000) (vidi i ovdje) i Coulombe-Tremblay-Marchand (2004) (vidi i ovdje). Za razliku od mnogih drugih studija koje su praktički ignorirale probleme kvalitete obrazovanja, Hanushek-Kimko pažljivo mjere i kontroliraju efekte kvalitete.
Hanushek-Kimko konstruiraju novu mjeru kvalitete školovanja i pokazuju da uspoređeno na ovaj način, razlike između kvalitete radne snage imaju vrlo snažan efekt na ekonomski rast. Zanimljivo je da je kvaliteta radne snage značajan faktor u rastu čak i kad kvantiteta školovanja gubi na značaju. Iz više analitičkih specifikacija Hanushek-Kimko pokazuju da kvaliteta radne snage – mjerena komparativnim testovima matematičkih i znanstvenih vještina – ima “dosljednu, stabilnu i snažnu vezu sa ekonomskim rastom.”
Kvaliteta zamjenjuje kvantitetu obrazovanja u važnosti ljudskog kapitala za rast. Hanushek-Kimko su posebno posvetili pažnju uzročnoj vezi obrazovanja na rast. Kvalitetnija radna snaga i veća produktivnost su povezani sa obrazovanjem, ali rast ne uzrokuje veću kvalitetu kroz primjerice investiranje u škole. [Pogledajte i ovaj kratak i vrlo čitljiv rad Hanushek i Wößmann o kvaliteti obrazovanja i ekonomskog rasta u izdanju Svjetske Banke.]
Slične zaključke iznosi i rad Coulombe-Tremblay-Marchand o kojem sa već jednom davno i pisao. Povećanje matematičkih i pismenih vještina među stanovništvom znatno pridonosi višem BDP per-capita rastu. Opet ne iznenađuje da bolji podaci o korisnim vještinama ukazuju na veću važnost ljudskog kapitala za ekonomski rast. Direktne mjere ljudskog kapitala bazirane na rezultatima pismenosti su daleko bolje od mjera baziranih na godinama školovanja u regresijama ekonomskog rasta te pokazuju značajan pozitivan efekt na rast. Zanimljivo je da je njihov rad koncentriran samo na 14 zemalja OECDa.
Studija Lanta Prichetta je dobro znana, ali i daleko od definitivne riječi o utjecaju obrazovanja na ekonomski rast. Iskreno, bazirati mišljenje da obrazovanje nije važno za ekonomsku efikasnost na jednoj studiji je čisto blesavo. Iako rezultat koji upućuju na zaključak da obrazovanje nije toliko bitno za rast je prilično kontroverzan (što nije pomoglo da rad bude objavljen u niže rangiranom ekonomskom magazinu) i dobrim djelom proizlazi od načina izračuna, njegov rad nije loš. Bill Easterly u svojoj poznatoj knjizi “The Elusive Quest for Growth” prominentno diskutira taj rad i još neke.
(2.) Easterly je mišljenja da obrazovanje jest bitno, ali nije tajna uspjeha ili nekakv čarobni metak za ekonomski rast. Easterly je sasvim upravu što se toga tiče. Njegovo objašnjenje je bazirano na kontekstu. Prof. Šikić u svom zaključku navodi, kao važne za bogatstvo neke zemlje, “institucija koje podržavaju investicije i rizike”, “Financijski sustav koji će osigurati strpljivi kapital”, “Institucije druge šanse” i “Odgovoran i nekorumpiran politički sustav”. I Šikić je sasvim upravo što se toga tiče.
Ali Easterly je pronicljiviji od toga.
Ako za išta, onda za obrazovanje pogotovo vrijedi onaj ekonomski moto da ljudi reagiraju na poticaje. Kakva je politčko-ekonomska sredina u kojoj dolazi do porasta obrazovanja? Što obrazovani ljudi rade sa svojim vještinama? Da li je stjecanje obrazovanja dio želje za investiranjem u budućnost?
Easterly, u gore navedenoj knjizi, iznosi tri teze o neuspjehu obrazovanja da inducira rast u raznim međunarodnim usporedbama.
Bez uvjeta za investiranje u budućnost obrazovanje malo vrijedi. U ekonomija sa mnogo državne intervencije najprofitabilnija aktivnost je možda lobiranje što, iako legitimna demokratska aktivnost, može imati negativne posljedice za rast. Obrazovani ljudi mogu odlučiti da svoje vještine ‘uposle’ u redistributivne aktivnosti umjesto one koje potiču rast, poput onih koje je naveo prof. Šikić gore.
Drugo, administrativni ciljevi obrazovnog sustava ne stvaraju sami po sebi poticaje za investiranje u aktivnosti koje donose ekonomski rast. Easterly tu prepoznaje razliku između kvalitete obrazovanja kao faktora rasta za ekonomije u kojima postoji motivaciji za investiranje i onima koje stagniraju. (Inače ne diskutira kvalitetu obrazovanja previše.) U stagnirajućim ekonomijama učenici nisu motivirani za uspijehom, učitelji/profesori nisu ozbiljni a i roditelji povuku djecu za radni na farmi primjerice.
Treće, druge investicije komplementarne obrazovanju su isto bitne. “Stvarati vještine gdje ne postoje tehnologije koje ih mogu koristiti neće poticati ekonomski rast” kaže Easterly. A bez poticaja za rast i motivacija za investiranjem vještinama nedostaju tehnologije. Ponuda vještina kroz obrazovanje je ništa bez potražnje za istima. I tako ljudi emigriraju gdje postoji potražnja za njihovim vještinama. Ne zove se poglavlje bez razloga “Educated for What?“
Imam osjećaj da prof. Šikić zna za ove važne kontekstualne faktore, ali ih je zaobišao.
Svakako ako “svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost” (Šikić) te je objašnjenje visoke produktivnosti u “nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost” (Šikić) postaje problematično objasniti silnu javnu potrošnju u (visoko) obrazovanje. Za profesore na javnim sveučilištima takvo argumentiranje postaje dvosjekli mač.
Kao nekakv zaključak moglo bi se reći da iako postoje problemi u mjerenju utjecaja obrazovanja na ekonomski rast i kontroverze oko rezultata, pogotovo kad ukazuju na negativan efekt obrazovanja na rast, posao nije završen. Da je sve tako ‘očito’ kao što se da naslutiti iz pisanja prof. Šikića ekonomisti i drugi ne bi razbijali glave oko ovakvih pitanja. Isto, prejednostavno je reći “kad budemo imali bolje podatke imati ćemo i bolji odgovor.” Bolji podaci, ali i bolja pitanje su bitni. Vrlo je nezahvalano tražiti vezu između obrazovanja i ekonomskog rasta bez da prvo kvalitetno formuliramo tezu. Možda je teza o količini obrazovanja svo ovo vrijeme bila krivo formulirana?
Da li je moguće objasniti dio ekonomskog rasta ne samo kroz količinu obrazovanja nego i kvalitetu? Da li promjene u razini obrazovanja ili kvaliteti obrazovanja, kad su svi drugi faktori jednaki, mogu objasniti promjene u stopi rasta? Problem je da svi drugi faktori nisu isti u svakoj zemlji, zar ne?
_________________________________________
Obrazovanje je tako opširna ekonomska tema da je nemoguće sve pokriti u jednom ovakvom postu. Ja ću se praviti da ove teme svih silno zanimaju i navesti par korisnih radova vrijednih paženje. Neki linkovi su već navedeni kroz tekst.
Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 1)
Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 8)
ERIC A. HANUSHEK AND DENNIS D. KIMKO – Schooling, Labor-Force Quality, and the Growth of Nations (AER 2000)
ERIC A. HANUSHEK and Ludger Wößmann – Education Quality and Economic Growth
ALAN B. KRUEGER and MIKAEL LINDAHL – Education for Growth: Why and For Whom? (JEL, 2001)
ROBERT J. BARRO – Education and Economic Growth
P. Aghion , L. Boustan , C. Hoxby, J. Vandenbussche – The Causal Impact of Education on Economic Growth: Evidence from U.S.
Cronomy.org 