Vještine vs. godine u obrazovanju

autora/ice cronomy

    Drugi najvažniji dugoročni i strukturalni problem Hrvatskog gospodarstva, odmah poslije demografskog, je po mom mišljenju onaj obrazovnog sustava i postignuća u vezi ljudskog kapitala. HNS i Čačić ispravno kažu da je obrazovanje jedan od preduvjeta dugoročno uspješnog razvoja, te kao državna politika ima efekt na dugoročnu stopu ekonomskog rasta. Što to znači u ekonomskim terminima jest akvizicija i povećanje ljudskog kapitala kroz obrazovanje. Ljudski kapital je jedna od determinanta ekonomskog rasta. Implikacija za ekonomiju je da akumulacija ljudskog kapitala je vrlo važna za dugoročno blagostanje jedne zemlje, pogotovo ako je već na višem levelu razvijenosti.

    No vodeće stranke se baš i nisu iskazale, za sada makar, na tom frontu sa nekom konkretnijim prijedlogom. Da, puno pričaju (pogotovo SDP) o stalnom, cjeloživotnom obrazovanju, fleksibilnosti i društvu znanja, besplatnosti, većem ulaganju u osuvremenjivanje i sličnim frazama iz političkog repertoara. Nije upitno da znaju da je obrazovanja važno, no da li znaju kako je važno? Od programa i reformi sa bar malo vidljivim utjecajem na veći gospodarski rast kroz nema puno, ako išta. SDP je izradio Power Point strategiju sa ciljevima, “ne gotovim rješenjima koje mislimo jednosmjerno nametati.” Čekaju da javnost, kao “stručnjak” za obrazovnu politiku, da svoja mišljenja o njihovim riješenjima prije nego ih SDP u potpunosti usvoji. Dobro, rekli su da će stručnjaci vrednovati obrazovne promjene. No sve je to po meni odugovlačenje radi valjda demokratske pristojnosti i uvažavanja.

    A o čemu se tu u biti radi? Standardne teorije obrazovanja kao determinanta rasta su poznate svima u javnosti jer su u biti logične, ne morate biti ekonomist sa znanjem teorija rasta da bi vidjeli vezu. Prvo, na individualnom levelu jasni su benefiti višeg/dužeg obrazovanja. Osobe sa višim kvalifikacijama zarađuju u prosjeku, tokom života, puno više od onih sa nižim kvalifikacijama. To je gdje je utjecaj ljudskog kapitala najveći. Ne levelu čitave nacionalne ekonomije akumulacija ljudskog kapitala, vještine i znanje, služi kao “pogon” ekonomskog rasta, ima pozitivan efekt. Do koje mjere je malo problematično znati jer ljudski kapital nije tako lako mjerljiv, pogotovo direktno. No upravo na tako pojednostavljeno prezentiranje predmeta obrazovanja, od strane stranaka, treba ukazati.

    Prejednostavno i politički zavodljivo je samo reći da je obrazovanje, tj. povećanje ljudskog kapitala, bitno za rast, pa tako trebamo “puno” ulagati, što za političare uglavnom znači bacati novac na problem. Puno bitnije je pokazati znanje i razumjevanje pitanja poput: U kojoj mjeri je rast pogonjen akvizicijom ljudskog kapitala? Kakvo obrazovanje (primarno, sekundarno, tercijarno) u odnosu na dobivene vještine najviše pogoduje rastu? Koliko je ono efikasno? Kako država troši na obrazovanje, tj. na što je potrošnja usmjerena? Konkretnije, što je važnije za Hrvatsku sada, kvantiteta ili kvaliteta?

    Primjerice, dosta ekonomskih studija bavilo se (i još će se baviti) pitanjem utjecaja ljudskog kapitala na stope produktivnosti i ekonomskog rasta, i pokazalo se puno manjim nego utjecaj na dohodak (plaću) i tržište rada. Slabašni su dokazi da visoka i rastuća stopa završetka školovanja, diplomiranja sa srednjih škola i sveučilišta, ima značajan utjecaj na ekonomski rast. Svakako ima pozitivan utjecaj i ulogu, ali manju od koliko bi potencijalno trebalo moći objasniti veći rast. Primjerice, efekt ljudskog kapitala (indirektno mjeren levelom i godinama obrazovanja) na ekonomski rast u zemljama OECDa pokazao se slabim, čak nikakvim. To je jasno ako uzmemo u obzir da je posjedovanje srednjoškolske ili fakultetske diplome slabi pokazatelj da li netko posjeduje ekonomski produktivne vještine. Obrazovne kvalifikacije i kvantiteta obrazovanja – mjerena u postignutim godinama – su nedovoljno jaki proxy za ljudski kapital.

    Nadalje, povećanje godina obrazovanja beneficira radnike i ekonomiju na duže staze ali i ima svoje limitacije. Istaknuto je to u radu troje ekonomista za Financial Services Forum, po nazivom “Uspijevanje u Globalnoj Ekonomiji.” Upgrading vještina kroz duže i više obrazovanje je proces koji uzme generacije. Razlike u obrazovanju vidljive su tek među različitim generacijama, što znači da je dugoročni efekt na gospodarski rast odgođen za buduće generacije radnika. Efekt na današnje nisko kvalificirane radnike i današnje stope ekonomskog rasta je mali. Treba imati na umu činjenicu da je uzelo 60 godina u Americi kako bi se podigla količina radne snage sa VSS (fakultetskim obrazovanjem) sa 6% na 33%. Hrvatska sada ima 7% radne snage sa visokim obrazovanjem i podizanje tog broja na primjerice +15% nije za očekivati u kratkom roku. Dakle, ne možemo u biti računati da će kvantiteta obrazovanja podići rast sada.

    Što učiniti u međuvremenu kako bi se podigla razina ljudskog kapitala koji bi imao veći utjecaj na današnji gospodarski rast. Odgovor bi trebalo tražiti u postojećoj radnoj snazi, ne onoj koja dolazi za 20 godina, iako je ta bitna za veći dugogodišnji rast. Dr. Ante Čičin-Šajin je u svom radu “Nekonvencionalne teze…” predstavljenom na konferenciji Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okružju naveo pod 5. tezom da je veći problem Hrvatske od same nezaposlenosti “sve izrazitija oskudica radno sposobne i adekvatno kvalificirane radne snage. … Izgleda, međutim, da se prisutnost i težina tog problema u nas uporno ne uvažava.” Kako se slažem sa tom izjavom, smatram da je puno važnije sada osnovati posebne programe obrazovanja za postojeće starije radnike, pogotovo nezaposlene, a koji bi opremali novim vještinama ljude koji su vrlo sposobni i željni raditi. Nas u Hrvatskoj više zanima posjedovanje vještina; “količine korisnog znanja” kako je ekonomist Simon Kuznets rekao; kvaliteta obrazovanja koja bi imala izravan i neodgođen efekt na gospodarski rast.

    Znači, akumulacija ljudskog kapitala, kroz indirektnu mjeru višegodišnjeg obrazovanje, viših stopa diplomiranja i visokih kvalifikacija, je bitna za dugoročno podizanje produktivnosti i time razine gospodarskog rasta. Ponuda visoko obrazovane radne snage je neupitno bitna za rast. Taj front je domena državnog ulaganja (ne samo trenutne potrošnje!) ali i privatnog sektora, posebice današnjih mladih roditelja kojima treba omogućiti poticajni okvir (porezne olakšice) za edukacijsku štednju za njihovu djecu. No utjecaj toga na sadašnji gospodarski rast, pogotovo za zemlju u razvoju kao Hrvatska i u odnosu na naše direktne konkurente na istom levelu razvijenosti, je vjerojatno mali. Za države na sličnom levelu razvoja, nema dokaza da obrazovanje čini razliku u rastu. Značajniji efekt na ekonomski rast sada se može očekivati ulaganjem u kvalitetu obrazovanja i povećanjem količine stvarnih produktivnih vještina unutar postojeće radne snage, npr. osposobljavanje odraslih za rad na računalu.

    Tri ekonomista sa Sveučilišta Ottawa su pokazali u studiji da ako mjerimo stvarne vještine, kao direktnu mjeru ljudskog kapitala, a ne obrazovne kvalifikacije, kao indirektnu mjeru ljudskog kapitala, tada ljudski kapital ima puno jači i pozitivan efekt na produktivnost radnika i BDP po stanovniku. Pod stvarnim vještinama uzete su mjere vještina pismenosti i numeracije, oboje u širem smislu znače sposobnost korištenja različitih pisanih materijala da bi obavili različite poslove razne kompleksnosti (npr. sjetimo se da danas treba biti i računalno pismen).

Analiza daje puno jasniju sliku veze između unapređenja ljudskog kapitala, kroz stjecanje produktivnih vještina, i ekonomskog rasta i to pogotovo za zemlje na sličnom levelu razvijenosti (u studiji su to zemlje OECDa). Primjerice, u zemljama u kojima je ljudski kapital, mjeren vještinama, napredovao najbrže između nove i stare generacije rast u outputu po stanovniku je rastao puno brže od prosjeka.

    Dva rezultata istraživanja se posebno istiću: Prvo, korištenje podataka o stvarnim, ekonomski produktivnim vještinama daje puno veću važnost ljudskom kapitalu kao determinanti rasta. Ne znam da li takvi podaci postoje za Hrvatsku sada, ali vjerojatno hoće u budućnosti kad više rezultata određenih standardiziranih i državnih testova postanu dostupni. Drugo, puno važnije za Hrvatsku sada, jest da “podizanje prosječnog levela pismenih i numeričkih vještina radne snage i (pogotovo) smanjenje udjela radnika na najnižem levelu vještina, može pridonjeti značajno većem levelu rasta BDP per capita.” (citat iz studije) Ili, kako je to the Economist stavio u jednom davno članku, “Podizanje osnovnih vještina čitave populacije, može donjeti opipljive makroekonomske dobitke koji mogu opravdati troškove dopunskih programa pismenosti.” Ukratko, moja pretpostavka je da bez podosta tih programa u narednih par godina, koji će prekvalificirati postojeću sposobnu radnu snagu željnu rada, nazovimo to reformiranje strukture radne snage, neće doći do značajnih pomaka u rastu produktivnosti i time neće doći do povećanja realnih prihoda već postojeće, starije radne snage. Sva ona obećanja i “parole” političara o obrazovanju sa obje strane neće imati skori efekt na Hrvatsko “društvo znanja.”

Oglasi

5 komentara to “Vještine vs. godine u obrazovanju”

  1. Ne znam jesi li primijetio ali “davni članak u Economistu” je samo za pretplatnike (mislim da sam ga čitao, ali nisam siguran jer zaboravih šifru otkad postoji “audio edition”). Tako da link malo gubi na smislu 🙂

  2. A čuj, ja sam samo stavio link, možda ima i pretplatnika, ako ne makar znaš o kojem se radi, pa možeš pronaći u knjižnici možda ili nekoj online database.

  3. Bravo još jednom.Kao i uvijek, odličan i informativan tekst.Ali jedna stvar mi upada u “oko”:tko će biti ljudi koji će obrazovati “neobrazovane”?Mislim da je tu glavni “catch”.Dakle,vrtimo se u krug.Problem je što nemamo dovoljno kvalitetnih ljudi koji će to provesti,čak i kad bi bilo “političke volje”.Osim toga,u SAD-u i Europi već dugi niz godina na svim boljim poslovnim školama postoji menagment za ljudske resurse(a i btw.na samim sveučilištima postoji “career advice centri”) kojeg kod nas gotovo da i nema.Npr. samo Google ima oko 300 recruitera po svijetu koji traže najbolje kadrove. Nažalost,bojim se da bi obrazovanje koje priželjkujemo zahtijeva puuuno rezova.

  4. Obrazovanje je “vrući krumpir” ne samo kod nas, nego posvuda. Problema s pronalaženjem adekvatnih ljudskih resursa imaju praktički svi, od SAD preko Francuske do Njemačke. Apsurd je da se takva situacija djelomično rješava ponovnim vraćanjem u rad već umirovljenog kadra – naime jedino on posjeduje traženu stručnost (i to ne mora uvijek biti na razini VSS, bitna je radna vještina).
    Zašto je to tako? Temeljeno na mojim iskustvima već odavno tvrdim da je ljude nemoguće natjerati na učenje, svaki pojedinac to mora sam željeti, vidjeti smisao i potrebu tog učenja. Ja imam dojam da naši ljudi samo gledaju odnos razine formalnog obrazovanja i dohotka. A bit je u odnosu između stručne (radne) kompetencije i naknade za istu. Mentalne sklopove ljudi je jako teško promijeniti, a mentalni sklop našeg radno aktivnog stanovništva je “pa ja školu imam, ne vrijeđaj me, šta će mi ta tvoja izmišljotina”.
    Drugi veliki problem jeste odakle regrutirati obrazovni kadar?! Opet gledam praktično: uzmimo obrte (svejedno da li proizvodne ili uslužne) kroz koje se praktičnom nastavom možda može najbolje obrazovati sljedeća generacija. Obrtnik u tom sustavu ima samo obavezu (pa i obavezu plaćanja naučnika), od 50 njih možda se nađe jedan koji stvarno “grize” na znanje i vještine, pa je shodno tome benefit obrtnika nikakav. Tim više ako se radi o struci u kojoj se i samo brtnik konstantno mora samoobrazovati da bi držao korak s vremenom i bio konkurentan. Ako to radi (i opstaje na tržištu), škola mu isporučuje praktički neupotrebljivi kadar, mora ga stvoriti sam – država u tome praktički ne sudjeluje nikakvim poticajima, dapače i otežava taj proces koji bi se ponekad i prirodno odvijao (kada postoji obostrani interes naučnika i obrazovatelja). Da uopće ne govorim o vremenu (poduzetnika) koje mora uložiti u stvaranje novog stručnjaka. U sustavu koji je trebao zaživjeti, a umjesto toga se polako urušio, praktično to izgleda tako da je poduzetnik prepušten sam sebi: opstani na tržištu, osposobi sam svoj kadar i sve to skupa plati državi (računice su tu vrlo jednostavne – rezultat je nepovoljan tj. odluka je guraj dalje po starom jer si novo ne možeš priuštiti).
    Upravo tu ulogu sebe kao poticatelja bi država trebala dobro osmisliti. Propisivanjem obaveze nekakvog obrazovanja ne rješava se apsolutno ništa.
    Čini mi se da bi obrazovanje trebalo izvirati iz same privrede i njenih konkretnih potreba (ako se ne varam, Mercedes je imao ‘svoje’ škole i sustav naukovanja iz kojih se onda dobivao upravo potreban kadar, a ne formalno osposobljen), trebalo bi osmisliti sustav u kojem obučavatelj dolazi izravno iz poduzetništva (a to je teško jer dobar poduzetnik može biti jako loš učitelj – jedno ne implicira drugo). Traže se praktički davinčijevski svestrani kompetentni ljudi koji bi povukli sljedeće generacije. To ne postoji. Rješenje: pojma nemam zapravo. No ipak prvi i osnovni problem ostaje motivacija onih koji bilo kakvo obrazovanje tj. stručnu kompetenciju na bilo kojoj razini trebaju steći. Zvučati će suludo ali: lakše je primati socijalnu pomoć nego se doooobro pomučiti za samo jedan korak naprijed. So it is.

  5. Puno toga je rečeno i manje više se slažem sa time. Pogotovo da se osbosobljavanje i stejcanje vještina za rad može obaviti i u firmi nakon zaposljenja. Tamo se zapravo stječu najproduktivnije vještine, ne u školama. (Obrazovanje je zapravo “overrated” u tom slučaju) To tako i ide u razvijenijim zemljama, kompanija te zaposli kao novog, mladog i pametnog, pa te oni stavljaju u njihov kalup po njihovim potrebama.
    Problem u Hrvatskoj je da toga neće biti u dovoljnim količinama, pošto se takvo zapošljavanje i treniranje obavlja dugoročno. Dugoročno zapošljavanje je nezahvalno u Hrvatskoj, em zbog prevelikih obaveznih troškova ali i zbog krutih zakona o radu i otpuštanju. To sam mogao i spomenuti u postu.

%d bloggers like this: