Fiskalna politika i rast

autora/ice cronomy

Evo, malo ozbiljniji i valjda stručniji post. Ali samo malo, da se ne bude suhoparno. Isto tako kraći, namjenjen onim znatiželjnijima. Najme, neki dan sam nabasao među papirima na 5 iskopiranih stranica (ne znam zašto nemam ostale stranice, čudno) studije prof. William Easterly i prof. Sergio Rebelo “Fiskalna politika i ekonomski rast” (sve na engleskom je moj prijevod). Oba prof. su visoko respektabili stručnjaci, Easterly kao ekonomist za razvoj i siromaštvo sa NYU-a, a Rebelo za financije sa elitnog Northwestern University. Studiju i info o njoj možete pronaći ovdje u pdf formatu te pročitati kratki sažetak koji ću ja prenjeti ispod.

Da ne pomislite kako sam blesav što idem pisati o ovakim temam na jednom blogu želio bih reći zašto sam se odlučio na to. Studija radi jedan (empirijski) pregleda i opis regularnosti koje se povezuju sa fiskalnom politikom, levelom razvijenosti i ekonomskim rastom za 100 zemalja u razdoblju od 1970-1988 i povijesni razdobljem 1870-1988. Upravo onim o čemu se priča svih ovih tjedana u hrvatskoj vezano za gospodarske programe. Koji level oporezivanja? Što oporezivati? Kakva je rashodovna strana tih većih poreza? Da li će se investirati u javne projekte ili povećati potrošnja kroz socijalne programe? Kako će to utjecati na gospodarski rast i prospekt razvoja? Sve su to pitanja koja, možda javnost neće odgovoriti, ali trebala bi razumijeti i biti svijesna posljedica određenih strategija. Kao što autori kažu u uvodu:

Ako pitate ekonomista da objasni performanse rasta pojedine zemlje, on će po svoj prilici spomenuti fiskalnu politiku kao važnu determinantu rasta. Ova duboko ukorijenjena vjera da oporezivanje, javne investicije i drugi aspekti fiskalne politike mogu pridonjeti čudu rasta (-misleći na ekonomski rast-) kao i trajnoj stagnaciji je bila artikulirana u kontekstu modela rasta tijekom zadnjih tri desetljeća.

Nažalost, naša javnost je nedovoljno ekonomski obrazovana u usporedbi sa zapadnim zemljama pa se oslanja na glas stručnjaka da pohvali, kritizra ili ukaže na probleme određenih prijedloga poreza i fiskalne politike. Ako ste gledali Kontak sa Hloverkom sinoć mogli ste čuti i Željka Lovrinčevića odmah u uvodu kako kaže da se svi ekon. prijedlozi do sada “u suštini rade o preraspodijeli” nacionalnog dohotka i rasta među grupama. Drugim riječima predlaže se fisklanom politikom kome uzeti kroz porez a kome dati. To je za sada srž svih gospodarskih programa. NE predlaže se (za sada!) kako poticati veći ekonomski razvoj i rast kolača pomoću novih instrumenata, već samo njegova raspodijela zbog socijalnih pravednosti. Primjerice, HSU je predložio, kao jedan od riješenja financiranja mirovinskih izdataka, povećanje doprinosa (što znaći poreza) iz plaća.

Da ne dužim sa već prije rečenim, evo glavnih pronalazaka autora, koje možete i sami pročitati u sažetku:
i) postoji snažna asocijacija između nivoa razvoja i fiskalne strukture: siromašne zemlje više se oslanjaju na poreze međunarodne trgovine, dok su porezi na prihode važni samo u razvijenim zemljama.
ii) fiskalna politika je pod utjecajem razmjera ekonomije, mjereno njenim stanovništvom.
iii) investicije u transport (promet) i komunikacije je dosljedno korelirano sa rastom.
iv) efekti oporezavanja je teško izolirati empirijski.

Znam, ne zvuči baš zanimljivo samo na prvi pogled. No, ako malo razmislite (zato kažem da je ovo samo za znatiželjne) moguće je razumijeti kako se neki od ovih “nalaza” odnose na Hrvatsku. Primjerice pod iii), Hrvatska je imala i imati će još, velikih državnih investicija u promet i to je pridonjelo rastu. (Korelacija ne znaći automatski uzročno posljedičnu vezu, no ovdje je dokazano da to jest) Ili primjerice iv) koji vrijedi i za one koju su za i protiv poreza na kapitalnu dobit. Političari (bio to Jurčić ili Čačić) se vole razbacivati kako znaju što će se dogoditi kad se uvede ovaj ili onaj porez, koliko bi dobila država i na što potrošila i općenito sve efekte poreza. Oni to “razumiju.” Javnost bi trebala znati da to nije tako jednostavno, da postoje pozitivni i negativni efekti, dugoročni i kratkoročni i tražiti konkretne prijedloge, modele i dokaze onoga što se predlaže. Prijedlozi tipa “uvesti ćemo porez na kapitalnu dobit kako bi ispravili grijehe privatizacije i povećali potrošnju na neke solidarne programe” ne bi prošli ni u jednoj razvijenoj, normalnoj državi bez konkretnih objašnjenja i navođenje svih efekata. Kod nas se javnost drži naivnom i misli da će popiti sve populističke prijedloge jer su solidarni.

No, na sreću malo dalje u studiji se nalazi kratki sadržaj (sažeti pregled) “deset stiliziranih činjenica” koje su Easterly i Rebelo pronašli. Ne tvrdim da dokazuju ili su relevantni za sve u Hr, ali ako se razmisli malo više može se uočiti veza sa našom zbiljom i prijedlozima. Ja ću zvijezdicama označiti one za koje ja mislim da su relevantni, a moji komentar je u navodnicima.

*(1) Dio javnih investicija u transport i komunikaciju je snažno (robusno) koreliran sa rastom u našem presjeku (presjek podataka o 100 zemalja između 1970-1988) kad kontroliramo za mnoštvo standarnih varijabli.
**(2) Državni proračunski višak je isto dosljedno koreliran sa rastom i privatnim investicijama u našem presjeku. (“Sjetite da svi dosadašnji prijedlozi o mirovinskom sustavu predkazuju znatno veći deficit i zaduživanje.”)
(3) Veza između većine drugih fiskalnih varijabli i rasta je statistički slaba. (“Ovo jedino preskačem dalje jer se radi o stat. tehničkim zaključcima.”)
*(4) Državi prihod/BDP raste kako raste dohodak po stanovniku (Wagnerov zakon) u našem sadašnjem presjeku (1977-1988) i povijesnom presjeku 28 zemalja između (1870 – 1988) (“Da li je moguće da veće oporezivanje i teret na poduzetnicima umanjuje rast prihoda po stanovniku?? Retoričko pitanje.”)
(5) U oba seta podataka, promatramo da kako dohodak raste, porez na međunarodnu trgovinu pada kao udio državnih prihoda, dok udio poreza na dohodak raste. (“Ekonomska zakonitost i još kad bi država srezala poreze na uvoze dohodak po stanovniku bi narastao.”)
**(6) U našem presjeku, države sa većim prihodima imaju relativno veću državnu potrošnju na zdravstvo i veće programe socijalne sigurnosti. (“Evo nebuloze za one koji predlažu SADA veće socijalne programe. Još nismo država sa većim dohotkom po stanovniku, oko 40% prosjeka EU, a već sada se predlaže veća potrošnja na socijalu, sada se traži veće djelove kolača umjesto da ga sada prvo ubrzano povećamo na recimo 80% prosjeka EU i onda komotnije raspodijelimo.”)
(7) Izbor fiskalnih instrumenata čini se da je povezan sa razmjerom ekonomije. U obe grupe podataka pronalazimo da kako populacija raste, udio poreza na trgovinu pada a udio poreza na dohodak se povećava. (” Samo kao podsjednik, Hrvatska populacija se smanjuje.”)

(8.) Naš presjek podataka pokazuje da zemlje sa većom populacijom troše više na obranu i manje na transport i komunikaciju.
*(9) Viši leveli nejednakosti u raspodijeli prihoda (“ili dohodovne distribucije”), promatrani prije 1970, su asocirani sa višim levelima javno pruženim obrazovanjam u periodu 1970-1988.
(10) Nema značajnih razlika u fiskalnoj politici demokracija i nedemokracija jednom kad kontroliramo za level dohotka.

Oglasi
%d bloggers like this: