Razlog za pad u pisanju je da me ulovila neka gripica sa svim “groovy” simptomima. Trebao bi biti od volje za pisanje uskoro. Do onda evo jedan esej Mate Babića uz moj kraći komentar.
Doslovce slučajno, nabasao sam neki dan na taj kratki esej Mate Babića u časopisu Obnovljeni Život – vjerojatno zadnje mjesto gdje bi itko očekivao nekakvu ekonomsku raspravu pa zato i nisam ranije primjetio članak. Časopis je, naime, namjenjen filozofiji i religijskoj znanosti. No svejedno, Babić je već više puta pisao u njemu o ekonomskim temama. Naslov ovog posta sam uzeo iz dotičnog eseja, koji možete i sami preuzeti na internetu i pročitati (2 i pol stranice). Ukratko, Dr. Babić predstavlja dvije prilično razumljive i poznate teze. Prva, da se birači daju prevariti jer su pogrešno informirani – tako egzibiraju neracionalnost. A pogrešno su informirani zbog medija, od kojih dobivaju najviše informacija, koji su posebno naklonjeni političarima, što je posebno izraženo u Hrvatskoj. Drugo, političari, kao predstavnici javnosti, su izabrani upravo zbog zastupanja i unaprijeđenja javnog interesa. Njihova ekonomska politika bi trebala biti u službi javnog blagostanja, ali tomu nije tako jer se ona ne kroji zbog javnosti već zbog specijalnih interesa – mala grupa dobro organiziranih pojedinaca.
Prva teza podcjenjuje racionalnost ili općenito mogućnost razmišljanja svojom glavom i precjenjuje utjecaj medija. Ima negdje na svijetu gdje prosječni birači ne dobivaju najviše informacija iz medija? I što to dokazuje? Gosp. Babić nigdje ne dokazuje da neinformirani glasač uzrokuje lošu ekonmsku politiku. Kako uopće mjeriti neinformiranost i kako je dokazati? No, da ne budem cjepidlaka, istina je da slaba informiranost glasača o osnovama dobre ekonomske politike čini provođenje iste manje vjerojatnom. Tu interesne skupine sa svojim zahtjevima dolaze do većeg izražaja. Babić je tu djelomično u pravu, no pretjerano upire prste u posebne interese. Razni specijalni interesi mogu biti veliki uteg na ekonomski rast i razvoj. No, posebni interesi kao male dobro organizirane grupe koje lobiraju i rentijerski cijede državu za svoj dio kolača nisu jedini koji štete hrvatskoj ekonomskoj politici. Što je sa ogromnom potrošnjom za umirovljenike, koji su donedavno imali i svoju stranku u parlamentu kako bi osigurali što veća davanja, ili pak loše “besplatno” zdravstvo? Javnost ne vidi/ne razumije lošu ekonomsku politiku u tim domenama? Da li su specijalni interesi krivi za to? Ako specijalni interesi igraj toliko ogromnu ulogu i imaju takav utjecaj, riječima Bryan Caplana, “pravo je čudo da nema više loših ekonomskih politika.” Upiranje prstiju u specijalne interese i političare koji ih slušaju, kao glavne krivce je mazanje očiju. Pravi krivac je javnost koja smatra, zbog svojeg neznanja, da je određena politika ispravna ili zahtjeva provođenje određenih loših politika jer ne razumije alternativu, ili smatra da su zahtjevi određenih interesa uredu pa ih tolerira.
“U monarhiji, nitko ne voli kriviti kralja za loše odluke. Umjesto da krive samog kralja, kritičari upiru prste u pokvarene, nekompetente i korumpirane savjetnike. Dok je to dobar način za sačuvati glavu, teško je uzeti ga za ozbiljno. Kraljevi često donesu loše odluke; i u svakom slučaju, ako njegovi savjetnici štete zemlji, nije li njegova greška jer ih sluša?
U demokraciji, slično, nitko ne želi kriviti većinu za loše odluke. Umjesto da krive većinu, kritičari upiru prste u specijalne interese. Ali i to je teško uzeti za ozbiljno. Većina često donosi loše odluke; i u svakom slučaju, ako specijalni interesi štete zemlji, nije li krivica na većini koja ih sluša?
Često mislimo o politici specijalnih interesa kako bi riješili misterij: Zašto politika nije bolja? Shvaćanjem koliko je tu loših politika zbog popularne potražnje, okrene ovo pitanje naglavačke: Pravi misterij nije zašto politike nisu bolje. Pravi misterij politike je zašto politike (ekonomske) nisu još gore.” Bryan Caplan, WSJ, May 10th, 2007
Prosudite sami.
(Pokušao sam normalno copy-paste čitav tekst, ali pošto dotični pdf ima neki “super-tajni font” koji dva moja kompjutera nisu prepoznala nije mi ostalo nego staviti slike teksta.)
Cronomy.org 