Radimir Čačić je napao Ivu Sanadera prošli tjedan da nema pojma o ekonomiji zbog svojih prijedloga o smanjenju PDVa i “naglasku” na potražnju tokom stagflacije. Koliko god bilo elementa političkog nadmudrivanja i napada u tim izjavama, Sanader je uistinu pokazao ovaj tjedan da nema pojma o osnovama ekonomije i ekonomskim odnosima. Sablasno loše barata općim definicijama.
“…jasno dao do znanja da se mijenjaju vremena te da moraju shvatiti kako u stjecanju profita mora postojati i jasno izražena socijalna komponenta, odnosno da dio profita mora završiti i u rukama radnika.” (Jutarnji)
Jedna je stvar biti uzrujan zbog slabog standarda u zemlji, zbog prosvjeda gotovo na tjednoj bazi, zbog strahovanja oko sljedećeg izvješća o inflaciji ili pak zbog osjećaja ugroženosti vlasite moći koja je oslonjena na “domaći poslovni jet-set.” Druga je stvar pokazati vlastitu pomutnju i neznanje oko ekonomskih pojmova kao u gornjoj rečenici. Ovakve izjave su “normalna” pojava u hrvatskoj političkoj sceni koja je uvijek 20 godina iza ostatka svijeta, te još uvijek živi u nekoj vrsti ekonomije sa elementima socijalizma na pretek. Ona je sada od samih političara dobila popularni naziv “dogovorna ekonomija” kako bi si političari omogućili stalno uplitanje u privatne ekonomske aktivnosti i krojiti ih po svom arbitralnom nahođenju. Tako su naučeni, sa time su komotni. No, to je sve tema za jedan duži post. Nazad na Sanaderovu ekonomsku nepismenost.
Sanader je i prije buncao neke ideje oko profita. Te njegovo smanjenje, te vraćanje građanima jer se “na njima zarađuje” (iskrivljen i populistički način ekonomskog razmišljanja), a sada kako dio profita mora završiti i u rukama radnika.
Sigurno je jedno. Dio profita koji ide radnicima je na sigurnih i čistih nula. Profit je dio prihoda koji ostaje vlasnicima kompanije nakon što su radnici plaćeni. Profit je ono što vlasnici zadrže nakon što plate troškove proizvodnje. Konkretnije, kompanije koje su konkurentne i ciljaju maksimizirati profit isplate faktore proizvodnje – rad i kapital – i ostatak predstavlja ekonomski profit. Ukupni prihod se djeli na povrat za rad, povrat kapitalu, a ostatak je ekonomski profit. [Ekonomski profit se razlikuje od uobičajenog računovodstvenog jer uključuje explicitne i implicitne troškove]. Nadalje, u sistemu savršene konkurencije gdje sve firme teže maksimizaciji profita, gdje kompanije ne mogu utjecati na cijenu inputa i tržišnu cijenu svog proizvoda, ekonomski profit je nula. Mora biti jer sav prihod odlazi na plaćanje faktora proizvodnje – radnika i kapitala. (Metematičari će tu prepoznati Eulerov teorem.)
Sada bi Sanader taj profit ponovo djelio radnicima kroz ni manje ni više nego viku na poslodavce koji u dosta slučajeva nisu ni vlasnici kompanija već agenti u službi vlasnika. Da i ne idemo dalje sa štetnosti preraspodjele profita iako vlasnici imaju interest reinvestirati ga zbog povećanja konkurentnosti. Da, mogu radnici imati dio profita ako su ujedno i vlasnici kompanija. U jednoj zdravoj, razvijenoj kapitalističkoj ekonomiji, sa čistim vlasničkim odnosima, kućanstva, koja čine radnici i potrošači, su vlasnici kompanija i tako polažu pravo na profit. “U kapitalističkoj ekonomiji potrošači su vlasnici firmi i kao takvi imaju pravo na dio profta” kaže ekonomist Hal Varian. Ali mi imamo dogovornu ekonomiju i Premjera koji vikom djeli prihod. Briljantno!
P.S. Barrack Obama je, slično Sanaderu, u svojim memoarima napisao kako sve manji dio profita odlazi radnicima. Hmmmm….
Cronomy.org 