Dva prigovora Čačićevoj tezi oko stagflacije. Prvo, nismo u recesiji/stagflaciji. Drugo, racionalna Vlada nas u biti ne može uvesti u stagflaciju. Jedna pohvala: naglaska bi trebao biti na ponudi, ne potražnji i preraspodjeli.
Čačić, koji uvijek nastupi ekonomski kvalitetnije u javnim istupima od drugih političara, isto ga zna, pretjerati i ispolitizirati u svojoj kritici Vladine (HDZove) ekonomske politike. S obzirom na sve pokazatelje od početka ove godine, ekonomska aktivnost u Hrvatskoj je usporena, ali ne negativna te još uvijek nastavlja pozitivan trend iz prošle godine. Većina realnih pokazatelja iskazuje moderiranje aktivnosti. Ekonomski Institut u svom posljednjem Croatian Economic Outlook kaže kako je u 2008. Hrvatska ušla sa moderirajućom aktivnošću, ali ipak se naziru pozitivni signali koji bi trebali ojačati do kraja godine. EI predviđa rast BDPa za 2008. na 4.5%, primarno zbog rasta osobne potrošnje od otprilike 4%, te rastom investicija za nekih 5.4%. Stopa nezaposlenosti, iako rast zaposlenosti isto moderira, bi trebala pasti na 13.4% ove godine sa 14.8% 2007. godine. (Registrirana nezaposlenost). U Ožujku je već pala na 14.5% što je djelomično sezonska posljedica na mjesečnoj razini, ali i nastavak smanjenja nezaposlenosti na godišnjoj razini. U odnosu na prošlu godinu, stopa je manja za 2.1%. U turizmu broj gostiju i noćenja (fizički pokazatelji koji ne govore koliko ti gosti troše u Hrvatskoj) pokazuje visok rast u Ožujku, iako će vjerojatno on usporiti zbog Nogometnog prvenstva, lošije ekonomske slike u Euro zoni, a možda i Olimpijske igre oduzmu od potražnje za Hrvatskim morem.
Evo kako EI predviđa ekonomsku aktivnost ove i sljedeće godine u posljednjem CEO.
S obzirom na konkretnu definiciju recesije za pojedinu zemlju, kao negativni rast tokom dva ili više uzastopna kvartala, ili proširenije značenje recesije kao znatnog usporavanje ekonomske aktivnosti tijekom par mjeseci, Hrvatska nije u recesiji i ne očekuje se ulazak u recesiju. Kada nije i ne ulazi u recesiju, Hrvatska ne može biti u stagflaciji.
Naime, definicija stagflacije podrazumjeva stagnirajuće gospodarstvo (smanjena proizvodnja/output) i ubrzani rast inflacije. Konkretnije, i nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Primjerice, zbog visokih cijena nafte, kompanije koje koriste naftu u proizvodnom procesu suočiti će se sa pre-visokim troškovima proizvodnje što će ih potaknuti na otpuštanje i povećanje cijena.
Tokom prvog naftong šoka 1973-74 inflacija u Americi je porasla sa 8.7% na 12.3%, a stopa nezaposlenosti sa 4.9% and 5.6%. Slična situacija je bila i u drugim zapadnim zemljama. Pošto stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pada u odnosu na prošlu godinu, iako inflacija jest veća, ne možemo govoriti da je došlo do stagflacije kao pojave znatnog rasta nezaposlenosti i inflacije. Takve izjave političara su zapravo senzacionalističke. Kao i obično u Hrvatskom društvu, ekonomske teme i definicije se izvrću zbog političkih razloga i promidžbe. (Sjetite se Milanovća i njegovog karakteriziranja “HDZovog” rasta kao recesijskog, što je naravno bilo čisto pogrešno. glupost)
Još jedan način na koji možemo opisati stagflaciju je pomoću MISERY indexa o kojem sam ja već pisao. Zapravo, nije novi način. Misery Index u svojoj najosnovnijoj varijanti predstavlja zbroj nezaposlenosti i inflacije; upravo ona dva pokazatelja čije nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je tako zapravo mjera stagflacije. Iako je krajem prošle godine i početkom ove MI bio u porastu, za Veljaču i Ožujak on je pao kao posljedica pada nezaposlenosti i relativno malog smanjenja stope inflacije. Prema tome, čudno je zašto je Čačić baš sada odlučio izaći pred javnost sa tezom da je Hrvatska u stagflaciji. Bolji timing je bio u Siječnju, ili pak u Veljači kad se znala stopa inflacije za Siječanj.
Među medijskim izvještajima pojavila se izjava, (izgleda kao Čačićeva ali ja to ne mogu potvrditi pa mu je neću pripisati) da nas je Vlada odvela u stagflaciju. To je zanimljivo. Kroz fiskalnu politiku Vlada možda može, ako pretpostavimo da ima znanje, mogućnosti, te da je fiskalna politika sve što bi “trebala” biti (a nije), stimulirati agregatnu potražnju kako bi smanjila nezaposlenosti (i povećala inflaciju, što je djelomično bio slučaj prošle godine) ili kako bi restrikcijama na potražnju smanjila stopu inflacije (i vjerojatno povećala nezaposlenost).
Tokom stagflacije, Vlada može zadržati potražnju konstantnom, što rezultira smanjenjem outputa i zaposlenosti, ili pak akomodirati šok ponude i prouzročiti skok u cijeni. U svakom slučaju, pomak AD krivulje ne može povećati inflaciju i nezaposlenost u istovrijeme. Vlada sa svojim ograničenim fiskalnim alatima kojima utječena na potražnju, tako, ne može povećavati nezaposlenost i inflaciju u isto vrijeme kako bi prouzročila stagflaciju. Kako nas je onda Vlada (HDZ) odvela u stagflaciju? Opet politikanstvo oko mogućeg problema.
Za stagflaciju nema jednostavnih, bezbolnih i kratkih riješenja. I to nema nikakve veze sa strankom na vlasti. Treba znati prvo gdje leže uzroci kao i pridonositeljima stagflacije kako bi se moglo razmisliti o kvalitetnoj kombinaciji mjera, koja isto neće kratkoročno stvoriti čudo i riješiti problem. Najočitiji je uzork šok ponude, poput naftnog šoka ili šoka ponude u nekim drugim ključnim sirovinama (poljoprivrednim).
No, u tom slučaju nema odgovarajuće odgovorne politike, pogotovo u malim, otvorenim zemljama koje jednostavno ovise o uvozu energije. Gdje Čačić dobiva bodove je zbog svog “naglaska” na ponudi, tj. proizvodnju. Visoke cijene (inflacija) uglavnom potaknu veću proizvodnju, no ona ne mora biti dovoljno snažni faktor ukoliko postoje mnoge skupe prepreke pred većom proizvodnjom, poput regulacija, birokaracije i visokih poreza. Rezanje svih tri je cilj ekonomije ponude što rezultira u povećanoj proizvodnji i zaposlenosti- da li je Čačić onda hrvatski supply-sider?
Bodove dobiva i zbog protivljenja Vladinom “naglasku” na potrošnju kroz smanjenje stope PDVa. Ne toliko zbog toga što je to relativno loša politika. Loša je u smislu da ne čini ništa za konkurentnost gospodarstva. Relativno, jer mogući cilj Vlade je da zadrži isti level proizvodnje i zaposlenosti, pogotovo ako je na već prirodnom levelu. Poticajima za povećanje potrošnje pokušati će akomodirati šok ponude sa povećanjem agregatne potražnje, no to će prouzročiti permanentno veći level cijena/inflacije kao što sam spomenuo gore, situacija kojoj država ne bi smjela težiti. Centralna banka isto može igrati ulogu u akomodiranju šoka ponude, no to je manje vjerojatno jer je njen mandat ipak stabilnost cijena. U tom slučaju potencijalno bi došlo do sukoba monetarne i fiskalne politike.
Bodovi idu Čačiću za kritiku takve ekonomske politike jer predstavlja manje-više istu političku ekonomiju preraspodjele među raznim društvenim skupinama i specijalnim interesim koje sve stranke nude. (Nije ni HNS tu imun sa svojim besplatnim programima na lokalnom levelu.) Možda Čačić i HNS imaju zdrave prijedloge i ideje vezane uz ponudu. Čačić često tako i zvuči – kad se žali na nerazvijenu infrastrukturu u slobodnim poduzetničkim zonama do naglaska na kvalitetnom obrazovanju u svom izbornom programu, deregulaciji i sličnom. Često ne znači i dovoljno doduše. Hrvatskoj treba više zdravih prijedloga na strani ponude kroz kvalitetne poticaje (ne subvencije!) i uklanjanje prepreka. Hrvatski političari se pitaju zašto nemamo dovoljno investicija u proizvodnju i izvoz kad imamo potencijala?
No potencijal ne znači i investicijske mogućnosti bazirane na nekoj prednosti (komparativnoj?), inovaciji, zdravom povratu na investiciju, poduzetničkoj klimi. Ne radi se više o odgovoru na šok ponude i kritici Vlade, već postizanju kvalitetnog i visokog ekonomskog rasta kroz poduzetništvo i inovacije, stvaranje kapaciteta i uklanjanju nekvalitetnih politika državnog aparate preraspodjele. Faktori na strani ponude – poticaji investicija, štednje i rada, akumulacija, znanstvena i financijska inovacija, investicija u ljudski kapital, povećanje produktivnosti, konkurentnosti, smanjena regulativa, izgradnja poduzetničke klime (umjesto kratkoročnih poticaja), ulaganja u infrastrukturu osim autocesta – dobivaju malo pažnje, a to Hrvatsku košta. Uostalom, to je i antistagflacijska politika.
Cronomy.org 