Archive for ‘Sanader-Lider-Vlada’

04. srpnja 2009

O čemu on to?

autora/ice cronomy

Sanader nastavlja šokirati i dalje. Najprominentniji je do sada ridikul-komentar da je svojom ostavkom htio šokirati političare EU. A dobro. No zanimljiviji od tog ipak njegov komentar-razlog opet o domaćoj sceni (koji je naravno bio popraćen isticanjem silnih uspijeha na vanjskopolitičkom planu). Iz razgovora sa Jutarnjim.

Nešto kasnije Sanader je suradnicima prvi puta otkrio još jedan razlog koji ga je ponukao da donese odluku o povlačenju.

Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske još nije sazrijelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. Svaku mjeru štednje, svaki pokušaj da se obuzda golema potrošnja, javnost je dočekivala na nož i krajnjim nerazumijevanjem. Možda će moje povlačenje iz politike pridonijeti da se građani Hrvatske napokon suoče s realnošću i s nužnošću radikalnih promjena i drastičnog zaokreta u svim sferama života.

Licemjerno je da mi sada oni koji su me javno prozivali da sam nespsoban, da upropaštavam državu, da ne znam naći rješenje za probleme, sada kada sam dao ostavku, sada traže da ostanem. Ako sam nespooban kako kažu, zašto ne dopuste da odem. Oni bi bili najsretniji da sam se srušio i slomio.

Hrvatskim građanima, koji se trijezne od kreditnog booma, možda i treba jedan zaokret od dosadašnjeg načina života na kredit. No koje su to mjere štednje i pokušaji obuzdavanja javne potrošnje bile predstavljene tokom Sanaderove epohe? Ikad? Kada je to Sanaderova Vlada pokušala neki radikalni zaokret, nekakvu jaku i značajnu mjeru štednje? Do ni prije mjesec dana je maltene naređivao Pankretiću da nađe novac za seljake. I na koji to način će Sanaderovo povlačenje pridonjeti ili potaknuti da građani okrenu ploču i krenu u radikalne reforme? Ja sam mislio da nam trebaju lideri koji će povesti ljude u tom smjeru i biti dovoljno mudri i uvjerljivi da objasne ljudima nužnosti i benefite reformi, da oni to ostvare, a ne da ne da čekaju da ljudi sami za sebe to shvate kad izgube Sanadera.

Nadalje, nisam siguran da netko traži da Sanader ostane, tj. da mu ne dopuštaju da ode. Pitanje je samo i jedino zašto baš sada i zašto baš tako neočekivano. I doma i vani, svi se čude i smatraju da je iznenađeni potez bio negativan za političku stabilnost – zapravo jednu od pozitivnih stvari za Hrvatsku u ovom trenutku. Politička nestabilnost je na porastu diljem istočne i središnje Europe (broj premjera iz CEE koji su odstupili sa dužnosti se popeo na 4 sa Sanaderom). Mi smo to mogli izbjeći.

——————————————————————————–

Sanader, bio si nesposoban za riješavanje domaćih problema. Bilo te je strah i tvoja intertnost oko ekonomskih problema je polako ali sigurno nanosila štetu Hrvatskoj. U pravu si, trebalo bi biti bolje bez tebe. No, odlazak na ovakav način niti te riješio odgovornosti, niti si učinio uslugu Hrvatskoj. Slabija Vlada i privremeni izbori koje si nam ostavio loši su za ekonomiju, iako ti smatraš da će biti dobri za demokraciju. Ako su istinite priče da je HDZom zavladala jaka desničarska struja, manje naklonjena Europi, trebao si ostati i boriti se da to tako ne bude. Ovako, izbjegao si ono što su mnogi priželjkivali, pad i slom, i izveo nečasni bijeg, umjesto dostojanstvenog poraza.

Oznake:
03. srpnja 2009

Dobre strane Sanaderovog otkaza

autora/ice cronomy

Otkazi imaju svoje troškove i benefite, pa tako i Sanaderova otkaz, koji ima više loših posljedica u kraćem roku (iznenađenje i politička neizvjesnost su veliki faktori kako za stabilizaciju ekonomije tako i za njen oporavak), ali zato u dužem roku benefiti bi mogli biti vidljivi u ležernijem i decentraliziranom funkcioniranju Vlade. Potencijalni plus za već zakašnjele reforme. Ljubica Gatarić iz Večernjaka ima dobar rezime dobrih strana.

Sanader je, kaže jedan dobar poznavatelj prilika u Vladi blizak HDZ-u, bio glavna zapreka za reforme i promjene koje trebaju dovesti do smanjenja državne potrošnje i stvaranja efikasnije uprave.

To jako dobro znaju i svjetske financijske i rejtinške agencije koje bi mogle honorirati Sanaderovu ostavku ako se idućih dana ključni potezi odigraju kako treba. Sanader je šest godina držao sve konce u rukama, nije dopuštao inicijativu, ministre držao u pokornosti, te je silne novce rasipao na kupovanje interesnih skupina i sklapanje koalicija. “Ne može se proračun držati pod kontrolom i nikome se ne zamjeriti. Sanader je sve karte stavio na ulazak u EU i tu je bio sjajan, najbolji kojeg imamo, ali to je izostalo i sad treba ići dalje”, kaže naš sugovornik, koji je uvjeren da će nakon prvog šoka i nervoze Sanaderov odlazak s političke scene biti pozitivan događaj ako se ne prometne u nekontrolirani kaos.

Centar moći

“Usprkos lošoj slici koju je Sanader stvarao o svojim ministrima, ljudi koji ostaju u Vladi imaju u sebi dovoljno kreativne snage i bolje će raditi bez Sanadera nego s njim. Sanader je bio autokrat s europskom maskom, 90 % vremena posvećivao je dojmu a ne sadržaju”, kaže naš sugovornik, ne bez utjecaja na političke i ekonomske procese u državi.

Posebno se slažem sa zadnjom rečenicom citata. Sanader nije razumio neke probleme i opcije oko domaćih ekonomskih problema. Bilo ga je strah i to objašnjava njegovu čvrstu kontrolu nad svim zbivanjima (čak i zapošljavanjima) u Vladi, podilaženju i nezamjeravanju (tako se ništa kvalitetno i dugoročno ne može postići u politici) te nezainteresiranosti za razumjevanjem jer bi mu to samo stvaralžo političke glavobolje.

Oznake:
01. srpnja 2009

Prvi dojmovi…

autora/ice cronomy

Treba sabrati dojmove i pročešljati kroz komentare, bar na jedan dan. Naravno da puno pitanja i nejasnoća za komentirati ima. No, ne treba skakati na zaključke. Još je rano. Jedno je sigurno – izgubio sam jednu blog kategoriju za postove.

Jedno od najvažnijih pitanja koje se nameće je: zašto sada? Sanader u tom pogledu nije dao razlog i novinari su ga sa pravom “napali.” Zašto baš sada odlazi u mirovinu, kada pregovori sa EU su zaglavili bez vidljivog horizonta razrješenja, kada su ekonomski problemi došli do ušiju, nije isto kao i samo zašto? Do daljnjih raspleta političke scene, ekskluzivnih intervjua, knjiga itd. možemo samo spekulirati. Ja sam uvijek mislio da je ideja Sanadera odstupiti nakon što uvede Hrvatsku u EU i uđe u knjige povijesti. Koja je to sada dionica gotova da Sanader odstupa i odlazi u zasluženu mirovinu?

Prvo, očito je da je ovo planirao u posljednjih recimo mjeseca dana. Možda dva, ali svakako nije bio Sanaderov plan bio da pobijedi na zadnjim parlamentarnim izborima i onda niti nakon polovice mandata da ostavku i ode u mirovinu, neovisno o stanju u zemlji i (ne)uspijehu ulaska u EU. Drugo, ono što sam ja primjetio tokom presice je da Sanader ističe uspjehe i njegovo ne bježanje od problema (na što ostavka ipak insinuira) u vezi stranke, ne u vezi zemlje i njenih unutrašnjih problema. HDZ je bio u silnim problemima 2000. godine. Sanader je preuzeo kormilo, očistio, obnovio i podigao. I to je njegova potvrda da nikada nije bježao od problema koji su i još uvijek prožimaju Hravtsku? HDZ se vratio i pobjedio na 2 državna izbora i 3 lokalna, kako on kaže.

Naravno u svom govoru je istaknuo njegove uspjehe u međunardnoj politici, Nato i slično. Na pragu smo ulaska u EU. (jesmo li uistinu?) Ali rješenje domaćih problema i uspjehe na tom planu (van samih pobjeda na izborima) Sanader nije spomenuo niti se njima podičio. Očito je i zašto. Jer ih baš i nema. Možda spekuliram (?) ali mislim da na domaćoj sceni Sanader je bježao od važnih problema, bježao je od nužnih reformi (tvrdih oraha i kiselih jabuka) pod mnogim stavkama javne politike te mu je bilo važnije, da se parafraziram iz prošlog posta, smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom, obećanjima bez pokrića i vrlo kalkuliranim potezima nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom i izazovima domaće politike. Određena rješenja koja je Sanader istaknuo (sporazum sa Sindikatima, rebalans) su rješenja tehničke naravi. Novi sporazum sa sindikatima se morao potpisati, rebalans se morao napaviti – zemlja ne bi funkcionirala bez toga. Ništa od toga ne predstavlja rješavanje važnih reformskih izazova poput recimo javne uprave ili zdravstva. Pred kojim to domaćim izazvima Sanader nije bježao, ja ne znam. Ako me netko može uputiti na tu povijest koju Sanader propagira, molim vas.

Sanader ostavlja zemlju u prilično lošem stanju. Povlači se kada Hrvatskoj ne ide dobro. Vidim da neke prve reakcije građana su da je Sanader pobjegao. Ali opet, ne želim skakati na zaključke.

Oznake: ,
29. lipnja 2009

Još “jednog te istog”

autora/ice cronomy

Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.

read more »

24. lipnja 2009

Zašto se skriva?

autora/ice cronomy

Kaže Polančec.

Neradna nedjelja gotovo da i nije utjecala na 16-postotni pad u maloprodaji u prva četiri mjeseca ove godine – smatra ministar gospodarstva Damir Polančec. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je pad u maloprodaji zbog neradne nedjelje, a koliki zbog krize. Iz analize Ekonomskog instituta proizlazi da je do pada prometa došlo gotovo isključivo zbog krize, a najmanje zbog neradne nedjelje.

Iako je vjerojatno točno da je recesija (ne kriza što označava nekakvo neuračunljivo ponašanje i neočekivani događaj, a ne sastavn iako bolan dio ciklusa) imala najveći utjecaj na pad maloprodaje, neradna nedjelja se ne može tek tako odbaciti kao ne-faktor na poslovanje i prihode trgovaca, posebice malih koji su najgore pogođeni i od recesije i od uvođenja glupih zabrana. Ukidanje jednog dana u tjednu im je uskratila dio prihoda i vjerojatno dobar dio prihoda (i ovako recesijom umanjenog) jer je nedjelja jedan najprometnijih dana.

Recesija otežava izračun direktnog pada maloprodaje zbog neradne nedjelje, ali neradna nedjelja nije sama po sebi bez troška – oportunitetnog troška. Ono što su trgovci mogli zaraditi da zabrane poslovanja na jedan dan nije bilo. I to nas više zanima, jer bi zabrana nastupila sa i bez recesije i ostala nakon recesije da je Ustavni sud nije ukinuo. Vladina odluka je bila svjesno onemogućavanje rada čiji oportunitetni trošak nema nikakve veze sa recesijom. Vlada se sada pokriva recesijom, pa ispada da je recesija dobrodošla Vladi kako bi pokrila svoju apsurdnu političku regulaciju ekonomskog života. Recesija je uspijela zamaskirati utjecaj zabrane rada nedjeljom na trgovce i Vlada i Polančec to punom parom iskorištavaju u izvlačenju. Iako sada možda i nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je faktora pada maloprodaje a koliki recesije (kad tad će se izračunati kad više podataka postane dostupno) taj nas izračun malo manje zanima. Trošak izgubljenog prihoda zbog zabrane prihodovanja je samo zamaskiran troškom izgubljenog prihoda zbog smanjenog prometa zbog recesije. Ostaje za izračunati taj izgubljeni prihod i ne ga stavljati pod isti krov sa recesijom.

Recesija je svakako umanjila potencijali prihod od poslovanja nedjeljom, to nije upitno. Mogli bi preokrenuti situaciju i umjesto pada BDPa u prvom tromjesečju (DZS će to objaviti u Ponedjeljak 29.6.) uzeti suprotan rast BDPa u prvom tromjesječju i izračunati prihode trgovaca nedjeljom u takvom makro okružju. Zabrana rada bi u potpunosti ukinula tu zaradu, kao što je potpuno ukinula recesijom umanjenu zaradu. Općenito ideja je pronaći utjecaj 1% rasta ili pada BDPa na zaradu u maloprodaji i u tom scenariju gledati efekt zabrane/dozvole rada.

Još ostaje ovo.

Istraživanje o tome koliko je štete hrvatskom gospodarstvu prouzročio Zakon o neradnoj nedjelji Ministartsvo gospodarstva naručilo je od zagrebačkog Ekonomskog instituta prije dva mjeseca. Iako je studija odavno gotova, njezini rezultati su i dalje nedostupni javnosti.

Mislio sam da će studija biti dostupna na stranicama EI nakon nekog vremena, ali je nema. Ako je kriza glavni krivac i ukidanje jednog dana poslovanja gotovo nije imala utjecaja (a definitivno je imala troška) zašto potvrdu toga u studiji ne možemo vidjeti? Pogađati ću da se vjerojatno pokušavaju skrivati neki neugodni “veliki” brojevi (koje bi mediji senzacionizirali) pa čak možda i sami oportunitetni trošak koji su trgovci podnjeli.

03. lipnja 2009

Kada će Vlada (hitro, hitno, već jednom, itd.) popraviti pravosuđe?

autora/ice cronomy

Jedan od mnogih razloga zašto je reforma i unaprijeđenje efikasnosti i isplativosti pravosuđa imperativ.

Pritom je istaknuta neodrživost daljnjeg modela oporezivanja dobitka jer i država treba snositi rizik neuspješnog pravosuđa koje ne štiti poduzetnike u ostvarenju svojih ugovornih prava. Na kraju im još taj imovinski gubitak bude oporeziv s obzirom na ozakonjenu pretpostavku da se svatko mora brinuti u naplati svojih potraživanja. Taj cinizam dolazi na vidjelo osobito sada kad progresivno raste otpis potraživanja jer ne postoji način da se dugovi naplate.

Vjerujem da je i ovaj problem dobro poznat poduzetnicima i zaposlenicima. (iz istog članka)

Profesor Jakša Barbić govorio je o slučajevima proboja odgovornosti članova društva kad poduzeće koriste za ciljeve koje inače ne bi mogli postići, kao nabavljena je imovina koja se privatno koristi kao da je njegova, a zbog toga se (zbog prezaduženosti) ne mogu platiti dobavljači. Ako vjerovnik dokaže zloporabu, vjerovnici imaju pravo zahtijevati putem suda da takve obveze članovi društva podmire

Oznake: ,
01. lipnja 2009

Gubitaši primorani dati gubitašima

autora/ice cronomy

U svijetlu proglašenja bankorta (stečaja) GMa koji se nije uspio restrukturirati izvan suda, Jutarnji donosi članak – “Svaki Hrvat gubitašima daje 2000kn” o glomaznim potporama koje građani hrvatske već godinama, bez pitanja da li se slažu ili ne, daju hrvatskim klinički mrtvim poduzećima. Nemoguće je ne razmisliti i usporediti pristup, pogled i način riješavanja problema posrnulih poduzeća od strane države – a onda se utučeno zamisliti nad našom sudbinom i ‘srećom’ sa našim ‘liderima’.

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
– Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija –  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
– Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

27. svibnja 2009

O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

25. svibnja 2009

Tragedija hrvatske političke ekonomije…

autora/ice cronomy

… je da je u biti nema. Za HDZ/Sanadera je sve samo pitanje preraspodijele i populističkog podilaženja kako bi očuvao socijalni mir i ostao na vlasti. Ako krenemo razmišljati o strukturi lokalne samouprave i nevoljkosti ka reformi, puno toga se može isčitati i interpretirati iz ovoga.

Dok u nizu drugih zemalja zahvaćenih ekonomskom krizom padaju vlade i raspisuju se izvanredni izbori na kojima pobjedu odnosi opozicija, HDZ na sredini Vladina mandata pobjeđuje u 14 županija.  Jedni tumače da u kriznim situacijama, kad se boje za sutrašnjicu, građani ne žele  promjene i radije biraju ostanak u poznatoj situaciji, makar ona bila i loša.

….

Osim toga, analitičari upozoravaju da je HDZ-ova Vlada vezala uz proračun golem broj ljudi, od rodilja do branitelja, koji se boje da bi mogli biti žrtve mogućeg kresanja javne potrošnje.

Dok danas, Sanader je pokazao da mu ništa ne valja i da malo razumije o alternativama i opcijama koji bi mogao iskoristiti, te izmišlja toplu vodu.

Premijer nije odolio a da ne pecne političke takmace, pa je poručio da ovo nije vrijeme za eksperimente i za stavljanje budućnosti na bubanj.

– Neće nas iz krize izvući stari i propali socijalistički recepti novih poreza, devalvacija nacionalne valute ni prijedlozi neoliberalnih skupina koje se zauzimaju za jednake poreze bogatima i siromašnima – rekao je Sanader. Umjesto takvih, kako je rekao ekstrema, Vlada je razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva.

– Socijalno-tržišno gospodarstvo u krizi se nameće kao rješenje za reforme međunarodnog gospodarstva i za razvitak novoga tipa kapitalizma – zaključio je Sanader. Ministar gospodarstva Damir Polančec pak najavio je da će njegovo ministarstvo iz svog proračuna ove godine prvi put izbrojiti 65 milijuna kuna za pomoć izvoznicima.

Prvo. Da li je Sanaderu jasno, s obzirom na prvi citat iznad, da je on najveći socijalist?

Drugo. Ovo da je “Vlada razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva” bode u oči. Ako su performanse posljednjih 5 godina Vladinog razvijanja socijalno-tržišnog gospodarstva ikakva indikacija, jao si ga nama sa takvim “rješenjem”. To rješenje po Sanaderu otprilike ide ovako: “tržišno” radite, investirajte i zarađujte što bolje i više možete, bez puno osnovne pomoći potpore od države, jer sami kao poduzetnici, investitori i radnici znate najbolje što? kako? i za koga?. Onda kad zaradite i privredite mi ćemo vam “socijalno” uzeti veliki dio jer sami ne znate kako i što sa tim zarađenim novcem. Mi ćemo to bolje od vas.

Uvijek ona ista stara priča da jednostavno nema zdrave alternative u Hrvatskoj.

15. travnja 2009

Poljska je, a da li će Hrvatska uzeti ili ostaviti?

autora/ice cronomy

Uzmi ili Ostavi za Hrvatsku?

read more »

%d blogeri kao ovaj: