Upitan sam da komentiram “barem” intervju sa Sorosom u Jutarnjem.
Pošto knjigu (vani niti tjedan dana) nisam pročitao, ne mogu o njoj i njenim temam diskutirati van recenzija koje pročitam sada i van onoga što znam od prije. Malo sam je prelistao jer mi je upala u oči, ali male su šanse da ću je kupiti novu. (I paperback će biti dovoljan.)
Par tema se pojavljuje u intervju. Za Hrvatsku je najzanimljivija njegova izjava da i Hrvatsku pogađa globalna kriza. To je prilično opširna i generička izjava sa malo konkretnog značaja, ali ukoliko Vlada bude pritisnuta od strane medija na komentar o njoj, mogla bi imati značaja. To bi bila šteta i gubitak vremena. Hrvatsku svakako ne trese globalna kriza, ali neće ni ostati oaza sigurnosti. Ranjiva je; Rohatinski i HNB je nedavno upozorio i obavještava na to već već godinama. Naravno da će usporavanje svjetskog gospodarstva i nepovoljni vanjski financijski uvijeti imati negativne utjecaja i na hrvatsku ekonomiju. Ali Vlada se ne bi trebala koncentrirati na opovrgavanje Sorosa već nastaviti svoj posao, svoje reforme.
Van toga, teme koje se pojavljuju u intervju su opširnije i cijeli post se može o svakoj od njih napisati.
Tri teme, po meni, upadaju u uči kao zanimljivije, u odnosu na općenito upozoravanje da Američka i EU ekonomije usporavaju/prijeti im najgora recesija od VD – regulacija, imovinski mjehuri i navodno, nova paradigma. One također, zahtjevaju veće poznavanje tematike od same informiranosti o temi. S obzirom da ću se ograničiti ovdje u pisanju, izdvojiti ću par citata iz intervjua sa komentarom.
Na pitanje novinarke “Kako to da su političari, ekonomisti, poduzetnici, šefovi financijskih institucija prihvatili ideju da se tržište samoregulira i da prirodno teži ravnoteži?“ Soros odgovara:
“Pogriješio je čitav ekonomski establišment…. Svi su počeli vjerovati u savršenstvo tržišta, koje je, kao njihova krajnja suprotnost, svemoguće, naravno ako ga ne sputavamo reguliranjem.“
Savršenstvo tržišta se ovdje predstavlja kao “self-evident truth” i kao da su svi opčinjeni time. Ja ne znam za i jednog pametnog/poznatog ekonomista koji vjeruje da je tržište savršeno. Mislim da i Soros razmišlja malo sofisticiranije od tog odgovora, koji bi neupućenima mogao zvučati kao da je ekonomski „establišment“ brdo fanatika. Mogao je barem reći, zbog usporedbe sa komunizmom, da je tržište relativno savršeno. Moga je i malo i razjasniti razlike između makro i mikro teorija tržišta. Nije ni jasno na koje je tržište mislio, novčano, kapitala ili tržišta realne ekonomije? To očitno nije bitno ako ti je cilj politički nabijen odgovor kako bi zgrabio naslovnicu. Pošto Soros uglavnom piše o i bavi se mehanizmima financijskih tržišta, te je njegova teorija refleksije (refleksiviteta?) aplicirana na financijsko tržište, nije krivo pretpostaviti da primarno na njih misli i ovdje. (Ja nikad nisam čuo da priča o tržištu rada(?))
Spominjanje regulacije financijskih tržišta i financijske industrije te protivljenju nekih istoj (zbog sputavanja) također zvuči „fanatično“. Određene vrste i količina regulacije je potrebna i dobrodošla i to nitko ne sputava. Debate i neslaganja su oko detalja, konkretnih načina i autoriteta koji bi to trebali sprovoditi. Soros, istina kaže, “Po mom mišljenju, ne smijemo napustiti tržišne mehanizme samo zato što nisu savršeni, nego se moramo truditi da ih poboljšamo” i Soros drži da financijska tržišta igraju važnu ulogu u ukupnoj ekonomiji. No to je opet generička izjava i čitaoc ne zna što bi sa njom. S obzirom na druge knjige, Soros vjerojatno ni u ovoj je nudi svoja riješenja za regulaciju.
Martin Wolf je nedavno u svom blogu na Financial Timesu sumirao “Financijska regulacija je teška, ali neophodna.” No to ne znači da dodatna, nova regulacija financijske industrije jamči bolje i sigurnije performanse financijskog sistema i da je neupitno sposobna spriječiti nove krize i zapinjanja financijskog sistema. Nova u smislu da obuhvaća i razumije nove financijske instrumente i prilagođava stare novim načinima je jedna stvar, dok nova i opširna u smislu da guši performanse i uzimanje rizika financijske industrije je druga. Regulacija može i narušiti alokaciju resursa i to je razlog zašto se većina ekonomista protivi novoj regulaciji pogotovo u kriznim vremenima kada ima više populističkih poteza političara nego dobro promišljenih, ekspertnih analiza. Također, regulacija koja ispravlja tržišne nepravilnosti je vjerojatno poželjna (opet postoji debata o detaljima.) Da bi micro-management regulatora bio uspiješan, tj. da bi predvidjeli buduću financijsku krizu na vrijeme, oni sami moraju gledati u budućnost, biti korak ispred samih financijskih igrača i preventivno reagirati. Ta očekivanja se jednostavno nisu obistinila, tj. nije bilo silnih uspijeha u preventivnom predviđanju i spriječavanju novih kriza. To je primarno, pretpostavljam, jer se regulatori neprirodno koncentriraju na prošle krize i uzroke kako bi naučili više. I dok neki kažu da je svaka financijska kriza manje više ista pa je takvo ponašanje regulatora normalno, drugi će reći da “ako si vidio jednu financijsku krizu, vidio si i dalje samo jednu.”
To nas vodi to Sorosova otvorene i jednostavne konstatacije:
“To je uloga državnih agencija koje kontroliraju tržište. Njihova dužnost je da predvide “mjehure”. Što je više ovakvih “spašavanja”, to znači da su tamo loše obavili svoj posao. Naime, oni se ne mogu ograničiti samo na brigu o inflaciji, cijenama i dohotku….”
I niže:
…”Središnje banke koje su se dosad ograničavale na izdavanje novca moraju naučiti predvidjeti financijske “mjehure”, trebaju interpretirati “duševna stanja” na tržištu. Priznajem, radi se o vrlo osjetljivom pokušaju upravljanja očekivanjima.”
Oba komentara se, uz vrlo malo sumnje, uglavnom odnose na Američku središnju banku, FED. U Jutarnjem Soros napominje kako ne želi kriviti Greenspana, no u nekim drugim (vidi Telegraph video i članak) direktno krivi Greenspana za sadašnju krizu zbog nedovoljnog reguliranja i pravovremenog interveniranja u mjehur. Pitanje imovinskih mjehura (asset bubbles), njihovo predviđanje i ispuhivanje, je možda i važnije za monetarnu politiku od pitanja regulacije. (Ili to tako samo izgleda zbog ne-glamuroznosti teme financijske regulacije?) Ipak, obje su usko povezani. Zato ću se ja na njima i zadržati kraće za sada.
Centralne banke uzimaju u obzir cijene imovina (nisu ipak slijepe), ali u vrlo limitiranom smislu te postoje razlike između centralnih banaka. Oni koji se zalažu da to bude formalnije, smatraju da index cijena treba sadržavati cijene dionica, cijene nekretnina uz potrošačke i proizvodne cijene, zbog rastuće važnosti i veličine imovinskih tržišta u ekonomiji. Soros, barem kroz gornje citate, predstavlja pogleda da je zadaća FEDa da potpuno predvidi mjehure i reagira/intervenira na njih pravovremeno. No to nije zadaća i svrha FEDa kao centralne banke zadužene za monetarnu politiku i makro stabilnost. Ako i dozvolimo da je jedan od zadataka FEDa, onda je to sigurno niže na listi i moramo biti svijesni političkih implikacija takve intervenciju u tržište, koje Soros izgleda nije svjestan jer priznaje da se radi o vrlo osjetiljivom upravljanju očekivanjima, misleći na financijska tržišta, a ne i na realnu ekonomiju i građane. Možda u knjizi diskutira o tome, ali ovdje ne znamo više što točno Soros želi reći. Kakav bi efekt, primjerice, to upravljanje očekivanjima i cjenama imovine od trećih strana imalo na investitore i kupce imovine poput nekretnina?
Pozicija FEDa u vezi imovinskih mjehura je za sada, i vjerojatno će tako ostati u skoroj budućnosti, jasna: FED je protiv namjernog ispuhivanja cijena imovinskih mjehura kroz monetarnu politiku, i.e. korištenjem kamatnih stopa. FED neće namjerno, prijevremeno intervenirati na određenom tržištu kako bi prsnuo mjehur. Razlozi za to su jednostavni: mjehure je teško definitivno identificirati, centralni bankari nemaju ništa bolje informacije ili sposobnosti predivdjeti mjehure od privatnog sektora, monetarna politika nema dovoljno kvalitetne/precizne instrumente da kirurški ispuše samo mjehur, te je zbog toga opasnost štete za čitavu ekonomiju i imovinu od namjernog ispuhivanja mjehura velika. Uz to, FED jest svijestan opasnosti nekih mjehura za financijski sistem i makro stabilnost. Kvalitetnim i pravovremenim mjerama centralna banka može ublažiti šok prsnutog mjehura i spriječiti posljedice za realnu ekonomiju. Ipak, ima nešto mjesta za napredak.
Iako se taj pogled i stav neće promjeniti u skoro vrijeme, nedavno, barem u Americi, polako dolazi do diskusija o ulozi monetarne politike i regulacije u stvaranju imovinskih mjehura, te unaprijeđenju nadzora. Pošto je sama monetarna politika (regulacija kamatnih stopa) već zauzeta i opterećena zadatkom postizanja niske inflacije i pune zaposlenosti, bolja regulacija i nadgledanje ostaje kao jedini instrument kojim se može poboljšati/učvrstiti financijski sistem. Ne koncentriranjem FEDa na predivđanje i potom namjernom interveniranju kako bi se mjehur ispuhao i što bi potencijalno isto ugrozilo financijski sistem i njegovu funkciju u makro stabilnosti. Soros, izgleda (neću tvrditi jer nisam vidio knjigu) misli da je to bolji način i trebao biti glavni/primarni cilj centralne banke. Ona se ne bi trebala koncentrirati više samo na inflaciju, dohodak, nezaposlenost pošto je stabilnost u realnoj ekonomiji postignuta. Na taj način bi se, navodno, izbjegle krize i nestabilnosti financijskog sektora; a realno bi se možda stvorio samo privid da neće biti novih kriza ili mjehura. Uz taj stav FEDa, on je ipak zakonski ograničen na cilj stabilnosti cijena i pune zaposlenosti. Uz to uloga FEDa, kao i drugih centralnih banaka, je da brane integritet financijskog sistema svoje zemlje. Zbog toga dolazi do spašavanja velikih banka, koji istina na volju ne izgledaju popularno u javnosti, pogotovo ako se koristi porezni novac ali su ponekad nužne. Kako bi taj cilj bio kompatibilan sa namjernim preduhitrenim “bušenjem” mjehura i pogoršavanjem stabilnosti financijskog sektora koji bi potom povratnom vezom negativno djelovao na makro stabilnost? Bolja regulacija i nadzor, u funkciji spriječavanja te povratne veze između imovinskog mjehura i sposobnosti kreditiranja je kvalitetnija i politički najizglednija mjera.
Uz te važne teme, Soros ponovo dovodi na svijetlo svoju teoriju refleksije, primarno u financijskim tržištima, kao nove paradigme koja bi zamjenila staru. (Pojavila se krajem 80tih. Mislim da je 1987. izašla Alkemija). Ja nisam silno upoznat sa njom, van sporadičnog čitanja, no čini mi se da se u globalu, bez da idem u detalje, radi o posebnoj upotrebi i načinu razmišljanja o očekivanjima. Možda bi trebao pročitati novu knjigu da bi se pobliže upoznao sa njenom srži, refleksijom, iako mislim da ne poznavanje iste me neće onemogućiti da si osiguram izdašnu mirovinu. Kako i što god bilo, za Sorosa refleksija čini čuda i fenomenalne zarade (iako je priznao da ove godine jedna ostaje na nuli zbog silne volatilnosti). Problem nastaje kad Soros nastoji upotrijebiti refleksiju na više ekonomskih područja, bilo ukupne financijske ekonomije ili kritike ukupnog “ekonomskog establišmenta.” Na jednu ruku Soros, onako extremno krivi taj establišment i “njegovu” paradigmu za sve probleme i jer nisu prihvatili njegovu teorju refleksije. On kritizira postojeće poglede na financijska tržišta i investiranje i tu Soros koristi svoje razumjevanje u kritici financijske ekonomije. Na drugu ruku Soros koristi svoju financijsku eskpertizu, iskustvo i teorije da bi kritizirao čitavu ekonomiju kao društvenu znanost i njene koncepte, za koje i priznaje da malo zna, ali i pokazuje u raznim drugim pisanjima. To je postiglo suprotan efekt od željenog. Sorosa se uzima ozbiljno, njegove teorije ne baš. Soros je financijski mag i zbog velike uspiješnosti u investiranju mnogi će, posebno “financijaši”, biti privučeni ovoj knjizi kao i prijašnjim. Uz to, njegove filantropske aktivnosti su vrijedne hvale i počasti. No, te dvije uloge ga ipak ne kvalificiraju automatski kao briljantnog i uvijek-u-pravu analitičara svih financijskih i pogotovo ekonomskih tema ili kao javnog intelektualca.
Na kraju, malo se dotaklo i teme demokracije i tržišta. Možda bi šira i zanimljivija tema iz toga trebala biti demokracija, tržište i ekonomski rast. Svi znamo da Kina nije demokracija, već autoritetna zemlja, i da prakticiran vođeno tržište u velikom djelom svoje ekonomije. To joj dobro za sada ide, jer reprezentativna demokracija kao šta je mi znamo nije nužna za ekonomski rast.
Cronomy.org 