Harvard kao Jugoslavija?

autora/ice cronomy

Početkom Svibnja vijest iz Massachusettsa je da tamošnji zakonodavci imaju na umu, navodno zbog zavida elitnim najbogatijim sveučilištima u lošim ekonomskim vremenim, oporezovati ih sa godišnjom stopom od 2.5% na iznose zaklade iznad $1 milijarde. Naravno, zakonodavcima vjerojatno treba i novi izvor prihoda zbog loše ekonomske situacije. “Necessity is mother of all inventions”, ide izreka. Njih 9 u državi bi godišnje napunilo kofer sa $1.4 milijarde, a pošto Harvard sam im zakladu od +$35 milijardi, platio bi više od pola tog poreznog prihoda.

Blogeri su reagirali. Harvardov prof. Mankiw je predložio da se, ukoliko taj prijedlog prođe (vjerojatno neće), Harvard postepeno preseli na drugu lokaciju, negdje na jug. Prominentni Harvardov alumni i bloger prof. Brad DeLong priču je proširio na efikasnost organizacije i proširenja sveučilišta, usporedivši Harvard sa UCLA i otvorio pitanje što Harvard radi sa svojom najvećom zakladom na svijetu. Ukratko, Harvard je 1960. imao oko 1200 studenata, danas ih ima oko 1600. UCLA je od 1960. sa 5000 studenata, danas došao na 40 000. UCLA je tako napravio više limunade iz dostupnih limuna, unatoč relativno slabijoj početnoj poziciji. Drugim riječima, Harvardova proizvoda funkcija je upitne efikasnosti, ali ne zbog neznanja administratora, već, moguće, zbog modela upravljanja sveučilištem. DeLong daje (za nas na ovim prostorima posebno zanimljivo) objašnjenje:

“Somebody last week–was it Jan de Vries? John Ellwood? Somebody else? I forget who, but it is not original to me–said that the right model for Harvard over the past century is Yugoslavia. Remember the story of the Yugoslavian socialist worker-managed firm? If you add another worker to the firm, that worker gets a pro-rata share of the firm’s value added. The firm’s value added has a component attributable to the firm’s capital stock, a component attributable to the ideas embedded in the firm, a component attributable to the firm’s market position, and a component attributable to the workers. Hire another worker, and only the last of these goes up: the first three do not, and so average compensation falls.

This means that a worker-managed firm is likely to shrink whenever it gets good news that makes it more productive–the larger is the value added due to ideas, capital, or market position, the more expensive does it become for the existing workers to replace workers who leave, let alone hire enough workers to expand. While a competitive market capitalist firm responds to good news about its productivity and value to society by increasing employment, a Yugoslavian-model market socialist firm responds to good news about its productivity and value to society by shrinking. On this analysis, the very success of Harvard over the past two generations together with its degree of worker management has created enormous internal pressures not to expand, the better to share out the surplus among the existing stakeholders.”

Oglasi

10 komentara to “Harvard kao Jugoslavija?”

  1. Stvarno nije lijepo kad autoritet komentira tako pausalno, pokazujuci kako svoju prepotenciju tako i neznanje, ali DeLong je nerijetko na to bio upozoren javno od puno pametnijih nego sto sam ja. Znam otkud ovaj DeLongov izvod, u ciju se bit nije uputio (izvod je star brat bratu pedeset godina i u medjuvremenu je evoluirao) i jos je DeLongzanemario bitnu komponentu, karakter asset-a. The economics of property rights uvjerljivo pokazuje da je financial investor i pripadajuca hijerarhija (klasicna kapitalisticka firma) dominantan ondje gdje je monitoring procesa jeftiniji (na primjer proizvodnja automobila) dok su drugi vlasnicki aranzmani prikladni ondje je je potrebna kooperativnost u procesu proizvodnje. Upravo zato sto sa standardnom industrijom rastu drugi tipovi proizvodnje rastu i razliciti oblici vlasnicke participacije i u SAD.
    Ovdje cu dodati samo dvije opaske:
    1. U SAD raste u ovom desetljecu produktivnost, ali ne raste zaposlenost. Sta se to onda dogadja s kapitalistickim firmama u SAD, po DeLongu?
    2. Kako to da uspjesni odvjetnicki uredi u Americi, konzultantske firme i sl. na good news reagiraju povecanjem zaposlenosti i ukljucivanjem novih partnera bez nuzne uplate kapitala.
    Nemoj svim profesorima s Harvarda vjerovati zdravo za gotovo.

  2. Zaboravio sam primijetiti da je u Jutarnjem objavljen Sachs (nakon Sorosa). Kao i vecina ekonomista njegove vrste mrtav hladan transformirao se u intervencionista. Ne zamjeram, ali mislim da predlaze krivo. Ta vrsta intervencionizma (transfer sredstava) je zastarjela i dokazano neefikasna. Zanimljiv je i komentar koji je nteko ostavio ispod teksta – da je najbolje provedena privatizacija u Istocnoj Europi bila u Sloveniji odakle je Mencinger doslovno otjerao Sachsa (gotovo pa s aerodroma, nije ga htio primiti), a svuda gdje je imao svoje prste Sachs (Rusija, Poljska) stvar je bila dosta kriticna. Ne znam doduse je li on sudjelovao u programu transformacije vlasnistva koji je predlozila bivsa jugoslavenska vlada (Markoviceva) kojoj je bio savjetnik, ali taj program, iako nije realiziran, i nije bio posve besperspektivan. Napokon, jednim dijelom slijedio ga je i Mencinger.

  3. Mislim da nisi shvatio bit i pitanje u DeLongovom postu. Ne vidi što je paušalno ili gdje je neznanje u njegovo kratkom objašnjenju za koje ne tvrdi da je točno već da ima smisla, s obzirom da je usporedio uspiješnost proizvodne funkcije UCLA-a (gdje se on nalazi) i Harvarda u povećanju broja studenata. (Njegov post je prenio i „ocjenio“ i Tyler Cowen.) DeLong kritizira efektivnost i uspiješnost Harvarda u tome zbog lošijih poticaja koje je Harvardov sistem, sa dozom radničkog upravljanja, stvorio u posljednjih 50 godina. (Vjerojatno nenamjerno.) Tako, tentativno objašnjenje je da je sistem onemogućio efikasnost i proširenje unatoč mogućoj namjeri administratora, u zamjena za preraspodjelu. Ti širiš kritiku u vlasničke strukture, participacije, investitore, karakter imovine i općenito industrijsku proizvodnju. Nisam svjestan uzročne veze između novih tipova proizvodnje i novih oblika vlasničke participacije. Okladu bi stavio na želju za „jednakijom“ distribucijom profita i jakim ekonomskim performansama koje „shared capitalism“ firme potencijalno donose.
    Što to znači da zaposlenost firmama u americi ne raste u ovom desetljeću? Clarify. Odvjetnički uredi i vjerojatno mnogo raznih konzultantskih firmi se ne smatraju poduzetničkim entitetima, već rentijerskim, pa usporedba sa klasičnim poduzetničkim proizvodnim firmama baš nije pretjerano kompatibilna. (Hej, to je predrasuda ekonomista. Hehehe)

    Vezano za Sachsa, on je uvijek i bio intevencionist, ne vidim neku novost ili njegovo preobraćenje. Markovićev stabilizacijski plan u Jugi je on pomogao stvoriti ali mu nikada nije bila dana prava šansa da se dokaže, a zašto su ga potjerali konkretno iz Slovenije i Hrvatske ne znam. Možda zbog predrasuda jer je radio sa Markovićem na spasu Juge? Povezivanje Sachsa, kao oličenja „američkog ekonomista“, i privatizacije na ovim prostorima je samo plod ideoloških predrasude prema privatnom vlasništvu. Tako, dotični komentar ispod teksta Jutarnjeg, o relativnoj uspiješnosti privatizacije u Sloveniji, je dosadan. Moj komentar – yawn….

  4. Ti kazes:
    1. Odvjetnički uredi i vjerojatno mnogo raznih konzultantskih firmi se ne smatraju poduzetničkim entitetima, već rentijerskim…
    To je gledanje slicno uvjerenju renesansnih teoreticara da trgovina ne stvara novu vrijednost, nego samo vrijednost s jednog mjesta prebacuje na drugo. Slicno se tvrdi i za financijske servise. To je uvjerenje jako i danas kod svih koji tvrde da je Hrvatska postala trgovacko a ne proizvodjacko gospodarstvo.

    Naravno, to je izrazito antitrzisno orijentirana predrasuda. Novu vrijednost stvara svaka ponuda koja nadje potraznju. Pa prema tome i odvjetnicki uredi i konzultantske firme i trgovina i financijske usluge.
    Ako se oko toga ne slozimo tesko da se mozemo uopce razumjeti.
    2. prvi Amerikanac koji je proucavao workers management firm bio je Benjamin Ward. Vec je on uocio mogucnost da kod povecanja potraznje, workers management firm ne zaposljava nove ljude, kao kapitalisticka firma, nego dize cijene. Kasnije je to Erik Furubotn razradio.

    Jos je veci problem sto workers managed firme nisu sklone stednji nego teze financiranju bez vlastitog kapitala, najcesce iz bankovnih kredita. Ward je jos bio sklon workers-management firmama pa je pronasao regulatorne okolnosti u kojima ekonomija bazirana na tim firmama ipak moze postici general equilibrium, to jest optimalnu alokaciju resursa.

    Sve te mane stoje. Jugoslavija je i sama nastojala regulatorno odrzati samoupravljanje, pa se investirati moralo po zakonu i zaposljavati po zakonu. Samoupravljanje je jos funkcioniralo u pocetcima kad je to bio oblik neposredne industrijske demokracije, kad je vecina firmi imala po nekoliko desetaka zaposlenih itd. U velikim pogonima hijerarhija je bila stroga kao u kapitalistickim firmama.

    Medjutim, cim je tehnoloski napredak donio podjelu rada, cim su struka i znanje postali input znacajniji nego fizicki rad na normu ili radno vrijeme, dotadasnji sistem jedan radnik jedan glas i uravnilovka su postali nefunkcionalni.

    U cemu je problem sa DeLongom. On kaze:
    If you add another worker to the firm, that worker gets a pro-rata share of the firm’s value added. The firm’s value added has a component attributable to the firm’s capital stock, a component attributable to the ideas embedded in the firm, a component attributable to the firm’s market position, and a component attributable to the workers. Hire another worker, and only the last of these goes up: the first three do not, and so average compensation falls.

    Dakle, kapitalist dodaje novog radnika u firmu u trenutku kad na trzistu moze dobiti vise nego sto ga mora platiti. Samoupravljaci ne zele novog radnika, nego na povecanju potraznje radije dizu cijene, jer bi novi radnik imao jednaka prava kao i oni i jednaku placu.
    To tako izgleda kod standardne firme u kojoj stvari kontrolira financijski investitor.

    U cemu je problem sa DeLongom? Kod firmi koje ne kontrolira financijski investitor, nehgo im je imovina u reputaciji, u patentima, u goodwill-u, u ugovorima, poslovima i klijentima, kod njih novi radnik (slavni kosarkas, odvjetnik koji donosi klijente, slavni profesor, strucnjak u informatici, vlasnik patenta…) dodaje komponentu atributable to the firm’s market position, component atributable to the ideas embeded in the firm… Vlasnik male firme za business inteligence – kojeg sam upoznao – postao je suvlasnik Computer Associatesa kad im je prodao neke svoje patente.
    Otud participativne firme i u Americi, s promjenom industrijske strukture. To ne znaci samoupravljanje u jugoslavenskom smislu rijeci.

    Vec to znaci da Delongova analiza zanemaruje kojom vrstom posla se bavi Harvard University i da toj vrsti posla standardni odnosi mozda nisu najefikasniji. Uostalom, kapitalizam je uspjesan ne zbog jedne i jedine formule, kako nam se zeli prikazati, nego zato sta je otvoren za sve formule.

    Mene ne cudi da DeLong zanemaruje attributes of assets, jer je on standardni ekonomist izrastao iz fraza general equilibrium modela.
    3. Ne poznajem odnose i strukture sveucilista u SAD. Znam samo i vidim da je Harvard prvi na rang listi sveucilista u svijetu (ideologiju koja odande izlazi uopce ne simpatiziram, ali respektiram), dok je UCLA iza cetrdesetog mjesta.
    Ti pitas, sta Harvard radi sa svojom navecom zakladom na svijetu. Ti mislis da bi, poput UCLA, trebao povecati broj studenata i time mjeris njegov output.
    Oni s Harvarda mozda misle da je dobro zadrzati elitnu selekciju i ostati prvi. Ne cini mi se da bi ih se zbog toga moralo oprezovati.

    4. Pitas sta znaci da zaposlenost u firmama u Americi ne raste u ovom desetljecu. To je cinjenica, a rijec je o odgovoru na DeLongovu konstataciju: While a competitive market capitalist firm responds to good news about its productivity and value to society by increasing employment… Dakle, u ovom desetljecu u Americi je rastao GDP, rasla je i produktivnost a kompetitivne firme nisu odgovorile, kako DeLong predvidja, povecavajuci zaposlenost, barem prema sluzbenoj statistici.
    Pitas sta to znaci – pa to bi znacilo da je DeLong zanemario sluzbenu statistiku, a da su se, slijedeci njegovu logiku, klasicne kapitalisticke firme ponasale kao jugoslavenske – nisu na good news reagirale dizanjem zaposlenosti.
    Zasto? To bi trebalo istrazivati. Puno je faktoira koji su u igri. Ali, DeLongova analiza pada vec na prvom podatku s kojim je usporedjena. To to znaci. Kao sta rekoh, uzima stvari pausalno, otprilike, nabacuje i unaprijed zna sta ce dokazati.

    5. Ti pises – Nisam svjestan uzročne veze između novih tipova proizvodnje i novih oblika vlasničke participacije. Okladu bi stavio na želju za „jednakijom“ distribucijom profita i jakim ekonomskim performansama koje „shared capitalism“ firme potencijalno donose.

    Ne znam sta time zelis reci – da li time potvrdjujes da novi oblici proizvodnje zahtijevaju jednakiju distribuciju profita.
    Kako koji. Iako je kod nuklearnih elektrana udio znanja nezaobilazan, stvar je toliko osjetljiva da regulator i financijski investitor koji preuzima svu odgovornost, kljucni u raspodjeli profita.

    Kod dizajnerskih firmi intelektualni input je takav da ime postaje gazda, a svi koji pridonose kreativnoscu uobicajeno postaju barem male gazde.
    Naravno, ako kapital preuzme distribuciju i promociju a dizajner nije toliko ime da oni ovise o njemu a ne on o njima, onda financijski investitor postaje gazda. Ali, tad je rijec o manufakturi, serijskoj proizvodnji i sl.

  5. 1. Close, but no cigar. Ja sigurno nisam jedan od onih koji će reći da trgovački sektor ili financijska industrija ne stvaraju novu vrijednost, tj. ne utječu na rast. To su argumenti ala naš Slavko Kulić, u kojem se pogrešno koncentrira samo na privatnom povratu/benefitu na aktivnost, a ne vidi ništa društveno korisno. No, nisu sve aktivnosti, iako se odvijaju na nekom tržištu, beneficialne za društvo. Povrat na privatnu aktivnost može biti visok, no ta aktivnost (poput prakticiranja prava) ne mora imati društveno visoki povrat. Što je dilerima drogom ili pak ilegalnom trgovinom organima? Da li su to iste ili diamteralno suprotne aktivnosti? Koja je poduzetnička, a koja rentijerska aktivnost? Tvoja konstatacija da „Novu vrijednost stvara svaka ponuda koja nadje potraznju“ implicira da svatko u društvu može biti diler drogom, financijski špekulant ili odvjetnik bez posljedica na alokaciju resursa i za ekonomski rast i standard, ili pak da nema razlika između rentijerskog ponašanja i poduzetničkog. Da bar. Odvjetničke firme/odvjetnici zadovoljavaju određenu potražnju, obavljaju određene važne funkcije u društvu te na neke načine pozitivno utječu na ukupnu efikasnost. Unatoč toj maloj proizvodnoj komponenti, glavi privatni prihod proizlazi iz transfera bogatstva od drugih, ne proizvodnje, ne novih tehnologija, ne inovacija. Tako, ekonomija može stagnirati ukoliko je alokacija rada uvelika u rentijerske ne-proizvodne djelatnosti koje ne stvaraju bogatstvo, već ga samo premještaju. Teorija koja kaže da rentijerstvo smanjuje rast (alokacija rada prema rentijerskim djelatnostima), a poduzetništvo povećava je potvrđena i empirijom. (Doduše, nije jednostavno mjeriti rentijerske djelatnosti.) Primjerice, konkretno što se tiče odvjetničkih firmi Murphy, Shleifer i Vishny su pokazali da 10% više studenata inžinjerstva (kao predstavnika proizvodnih inovativnih poduzetnika) povećava godišnju stopu rasta za 0.5%, dok 10% više studenata prava smanjuje god. stopu rasta za 0.3%. Tako ima još dokaza koji upućuju na negativini efekt rentijerstva na ekonomiju.

    2. Zanimljivo, ali mislim da malo natežeš argument van onoga što je DeLong (i ostali) htio reći i zbog toga se otvaraju sive zone u temi. Kao npr. koliko govorimo o worker-managed, a koliko o worker-owned firmama? Skrećeš na vlasničke strukture u kapitalizmu i diskusiju o njima, dok je tema ovdje više o konkretnom upravljanju. Pa financijski investitori koji kontroliraju stvari? Ja sam fin. investitor i ne kontroliram stvari nigdje i ne želim. (Isto mislim da Firm in Illyria iz ’58. je malo već stara „nauka“. Možda Laura Tyson ili Andre Sapir bliže našem stoljeću? Horvat koji je makar domaći? Yugo firme se zapravo i nisu ponašale po klasičnoj jednostavnoj co-op teoriji koju je predstavio Ward, iako su pokazivale neke simptome u tom ranom periodu.)
    Jugo firme su bile samoupravljačke od strane radnika, no to ne znači da su oni bili vlasnici. Kardelj je sam rekao/priznao da je vlasnička struktura u Jugi predstavljala nevlasništvo – svi i nitko su biti vlasnici. Problem jasnog vlasništva se odražavao na efikasnost. To je bio jedan od problema kod tih početnih pokušaja samoupravljanja i izbjegavanja privatnog vlasništva.
    Današnje firme, zovimo ih kapitalističke, imaju jasnu vlasničku strukturu. Slažem se, ima novih odnosa i novih formula (shared profit, shared gain, esop…). Koliko je taj porast u novim vlasničkim strukturama zbog novih proizvodnih procesa i strukture je diskutabilno, ali je vlasništvo i dalje privatno, ugovoreno i efikasno tj. povećava zaposlenost i produktivnost.

    Nitko i ne govori da su standardi vlasnički odnosi za Harvard i druga sveučilišta prikladni i najefikasniji. DeLong uspoređuje Harvard sa UCLA i njegovim model ekspanzije i outputa, te unosi model Jugo firme (koji mu je netko drugi predložio btw) da bi objasnio nedostatke Harvarda i njegovg outputa koji je stagnirao. Cilj kritike je efikasnost proizvodne funkcije koja, navodno, nalikuje na onu iz Jugo-firme, a tebi to možda smeta jer je jugo samoupravljanje bilo uspiješno?
    Na jednu ruku vidim što želiš reći. Sveučilišta se ne bi trebala uspoređivati sa proizvodnim firmama bilo klasičnim kapitalističkim ili jugo samoupravnim. Trebala bi se uspoređivati sa modelima drugih sveučilišta.
    Na drugu ruku, s ovim što si napisao potvrdio si njegovu kritiku. Harvard i ostala privatna sveučilišta jesu, recimo, kontrolirana od „financijskih investitora“ kao to ti kažeš i prema tome ponašaju se „samoupravljački“, podignu cijenu i ne zapošljavaju dodatne radnike kako bi se proširili kao odgovor većoj potražnji. DeLong upravo ukazuje da je cilj ne proširiti se već raspodjeliti surplus i to smatra upitne kvalitete. (Ako sam dobro shvatio što želiš reći, jer mi te dvije rečenice ne izgledaju na pravom mjestu.) Možda kad ne bi bio upravljan od financijskih investitora i radnika već kompetentnih administratora, poput polu-javnog UCLA, koji su zainteresirani za ekspanzijom i većim outputom (više dipl. studenata) Harvard bio bi u tom smislu uspiješniji. Ovako je relativno uspiješniji u istraživačkom i inovativnom smislu, što Jugo firme pak nisu bile. No, zbog zavidne financijske pozicije nema razloga zašto Harvard nije mogao postići oboje. Ima razlika ako „proizvoda“ funkcija nije štimala potrebama i signalima.

    3. Ne pitam to pitanje ja onoliko koliko pita DeLong, ali je zanimljivo pitanje jer su obje institucije prije 50 godina imale manje više isti broj studenata, a Harvard je imao i veću zakladu (koju je do danas povećao). Pošto obje institucije donose dobrobit društvu trebale su se proširiti i povećati output (=broj diplomiranih studenata). Samo UCLA je to učinio (a vjerojatno ima i drugih sveuč. koja su se proširila) dok je Harvard ostao manje više na istom levelu i čini se (što ne mora biti točno) da je
    4. Mogu vidjeti tu službenu statistiku koju DeLong ignorira i koja kaže da firme u americi nisu zapošljavale/dizale zaposlenost u ovom desetljeću?

  6. 1. Pogledaj si ovaj tekst:
    Ernest C. Pasour Rent Seeking, Some Conceptual Problems and Implications, The Review of Austrian Economics, 1982

    Znam Shleiferov tekst. U njemu je razlika izmedju rent seeking i profit making napravljena arbitrarno, ali autorima to nije posebno vazno, jer su im ciljevi drugi.

    Primjeri koje ti navodis odredjuju sta je rent seeking iz pravnog a ne ekonomskog kuta. U nekim je zemljama zabranjeno dilanje droge i prostitucija, u drugima se socijalno stetnim smatra i pusenje na radnim mjestima.

    Pasour uvjerljivo pokazuje da je razlika rentijerstva i profit seeking slicna Marxovom uvodjenju socijalno potrebnog rada, odnosno kako ti kazes proizvodni i ne-proizvodni rad, baza i nadgradnja i sve one formule koje su se pokusavale smisliti a nikad nisu bile uvjerljive. Mozes ti i lijecnika proglasiti ne-proizvodnim radnikom u drustvu koje je zdravo, jedino sto za njegovim aktivnostima prevencije moze postojati potraznja.
    Razlika izmedju legalne i ilegalne trgovine organima nije ekonomska nego pravnicka, kao i vecina primjera koje ti spominjes. S ekonomske tocke gledanja, a ne moralisticke, zasto bi se za organe moralo cekati u redu kad se moze platiti i biti preko reda. Nije moralno, ali je rijec o trzisnoj alokaciji resursa.

    Drustvena korist je velicina koja se ne da izracunati.
    2. Kad je rijec o statistici ti kao da sumnjas u ono sta sam rekao. Sad bih ti trebao iznositi podatke i izvore, dokazivati ti. To nije lijep nacin razgovora, osobito sto je opce mjesto ekonomskih diskusija posljednjih desetljeca tema o rastu bez povecanja zaposlenosti i sl. Ima sto uzroka tome, ali bit je cijele price da DeLongov mehanizam ne funkcionira.

    Kad vec trazis, prouci podatke i diskusiju na ovom linku.
    http://krugman.blogs.nytimes.com/2008/01/04/employment-a-tale-of-two-administrations/
    3. Da je Ward zastario, to sam ja vec prije upozorio u dva navrata, ne moras me na to podsjecati, ali cijela prica i jest u tome da se DeLong poziva na Warda (implicite), da ga ja demantiram i tvrdim da su mu izvori out of date, a da onda ti meni pises da je Ward out of date, valjda zato da pokazes da pratis literaturu.
    Tako se raspravljati ne moze. A nema ni smisla.
    Onaj tko zaista zeli razgovarati tako da se nesto artikulira mora se drzati nekoliko preduvjeta:
    a) Ne vjerovati slijepo svemu sto pisu tzv. autoriteti
    b) Respektirati sugovornika, a to znaci ne samo u dobroj namjeri primati njegove rijeci nego i slusati sta kaze pa ne ponavljati kao svoje argumente one koje je sugovornik rekao.
    c) Imati zelju i strast za saznavanjem a ne za dokazivanjem
    d) Drzati se teme (pa ne uvoditi pravne teme ondje gdje se raspravlja o ekonomiji)

    DeLong je napisao pausalnu bezvezariju, ti si to prenio, ja sam reagirao i napisao da je rijec o pausalnoj bezvezariji. Donekle ga i razumijem, to je jedna popularna polemika, tu se koriste usputne analogije, to nije ozbiljna diskusija, ali diskvalifikatorska jest.
    Sve najbolje

  7. 1. Bah, koja argumentacija. Shleifer i ostali rad ne valja jer oni imaju neke skrivene agende, arbitralni su i nije ih briga za to, pa tako nemaju nista korisno za reci i zapravo su brdo lakrdijaša. Poštedi me priča o Rusiji itd….yawn Biti ovoliko paranojican (što si vec jednom pokazao) je gore od ideoloske netrepeljivosti. Pretpostavljam da tekst koji ti predlazes je potpuno uklonjen od načela i preferencija i ne pokušava ništa pokazati – pogotovo sa takvim naslovom journala, jelda? Previše salonske filozofije. Ja cu drage volje pogledati taj tekst i bez predrasuda i naci nesto korisno u njemu. Makar znati drugaciju argumentaciju, suprotni pogled i slicno.

    Nista ja ne odredujem iz pravnog pogleda. Svijet je trziste i sve teme spadaju pod trzišne interakcije – to je neka nit vodilja. Tj. sve teme su fair game za analizirati kroz trzisnu incidenciju. Da li je ovdje i onde ilegalno nema veze. Kako da uopće analiziram pravno kad nisam pravnik? Sve je legalno zbog svrhe analize, i droga i trgovina organima i prostitucija. Možda sam trebao napomenuti da nema veze što je ilegalno, tj. sve je uz pretpostavku da je legalno. Da je barem trgovina organima više legalizirana/regulirana. Alokacija bi sigurno bila bolja od sadašnje. Dilanje drogom bi i dalje bila rentijerska aktivnost i kad bi bila potpuno legalna.
    Drustvena korist i trošak se da dovoljno dobro izraunati u određenim nišama da se može usporediti sa trenutnim stanjem i tako razumijeti da li se nešto može napraviti, da li ne, što, kako….itd. Sigurno da ima mjesta poboljšanju.

    2. Ne sumnjam u smislu da ne znaš već da posto znaš da američke firme nisu povećavale zaposlenost u ovom desetljeću daj pokazi. Da se ja informiram o tome fenomenu.
    Da svi znamo da je EP ratio vrlo koristan i informativan. I mislio sam da ćeš dati nešto što uspoređuje Bushev recod sa Clintonovim, no to ne pokazuje da amerike firme nisu povećavale zaposlenost u ovom desetljeću. Da su manje nego za vrijeme Clintona je druga stvar, no ti nisi to rekao. (Znamo i da Krugman nije stran namjestanju podataka kad mu odgovara, pa pazi pod a))
    3. Ne znaš da se DeLong poziva na Warda, implicite ili explicite. Ne demantiraš ga. Stavljaš ljudima riječi u usta kako bi ih ulovio u klopku i kritizirao na xy levelu koji je nevezan za temu. Nisi me uvjerio, jer ti je argumentacija rascjepkana. Drugi koji su procitali komentar kazu da ti fali “structure” u pisanju. Iako je blog ne znači da moramo biti na brzaka. mnogo ljudi čita pa i njih zanima.
    Ja se uopće nisam sjetio Warda kad sam to čitao već sam pretpostavio da je DeLong ipak malo moderniji i sofisticiraniji, pa je mislio na neki moderniji model, nakon reformi. Njegov izvor i detalji opisa nisu bitni na kraju dana za ono što je on htio reci. I nigdje ne tvrdi da je točno, već kao moguće objašnjenje.
    a) Point being? Da sam ja vjerovao? Gdje? Samo zato što sam prenio i iskomentirao nesto zanimljivo? Shoot me.
    b) Ja sam si ipak dao truda da shvatim što točno želiš reći, van netrepeljivosti prema DeLongu i ostalim van tvog miljea. Tako sam i pristupio odgovoru, ti si onaj koji se ljuti. Iskreno – prvi komentar je bio super ko i svi koje dobijem na blogu, drugi ti je paušalan. Ne moraš se trsiti.
    c) Pogledaj u ogledalo.
    d) Dito. Nema pravnih tema.

    Wow. “Popularna polemika, nije ozbiljna diskusija,” ali jest diskvalifikatorska.
    Šta se ljutiš kad nije ozbiljna diskusija? S kojim ciljem ides diskvalificirati post oko neozbiljne/paušalne teme? Možda pod c)?

    Tip of the hat and wag of the finger!

  8. Ti pises: Shleifer i ostali rad ne valja jer oni imaju neke skrivene agende, arbitralni su i nije ih briga za to, pa tako nemaju nista korisno za reci i zapravo su brdo lakrdijaša. Poštedi me priča o Rusiji itd

    1. Ja Rusiju u vezi sa Shleiferom spomenuo nisam. To govori o mogucnosti nase komunikacije. Otkud ti ideja da bih spomenuo Rusiju?
    2. Shleifer i ostali sami kazu da je njihova podjela arbitrarna. Evo citata: The sharp distinction we draw between productive and rent seeking activities is exaggerated.

    Ako elementarna komunikacija nije moguca, a kao sto sam pokazao – nije, daljnja je rasprava besmislena.

    Svi gore mogu vidjeti da nisam spomenuo Rusiju, a ti ne mozes znati jesam li je htio spomenuti. Za tvoju info – nisam.

    Svi mogu vidjeti da nisam rekao da Shleiferov rad ne valja, nego da mu cilj i nije precizna podjela rent seeking i productive activities i zato je arbitrarna. Dapace, oba rada su zanimljiva (jer rijec je o dva rada)
    To se zove – crno na belo. The rest is silence

    Pises: Drugi koji su procitali komentar kazu da ti fali “structure” u pisanju. Iako je blog ne znači da moramo biti na brzaka. mnogo ljudi čita pa i njih zanima.

    Hoces da se spustimo na tu razinu, da ja tebi pocnem ispravljati pravopisne pogreske?
    To takodjer govori o razini komunikacije.

  9. OK, Krugman “kuha” podatke, to je kao poznato, i ono sta sam ti na brzaka ponudio ne funkcionira.
    Nadam se da ce ovo sto je sad na jelovniku biti dovoljno utemeljeno i znanstveno da dovede u sumnju DeLongov objasnjenje i mehanizam (koji je – tako ja to vidim – bezvezan i povrsan). Dakle:

    The Sources of the Productivity Rebound and the Manufacturing Employment Puzzle
    William Nordhaus
    NBER Working Paper No. 11354
    May 2005
    JEL No. O4, E1
    Prva recenica abstracta glasi:
    Productivity has rebounded in the last decade while manufacturing employment has declined sharply.
    A prva recenica zakljucka –
    The late 1990s and early 2000s have seen a rapid growth in productivity in
    the American economy. A close examination of the rebound finds that rapid
    growth is centered in the New Economy …

    odnosno ono sta sam ja od pocetka tvrdio – DeLong nije uzeo u obzir character of assets (a to je u slucaju Haravarda – obrazovanje), nego je mehanizam prosirio sirom ekonomije i ondje gdje ne funkcionira.
    Takodjer, naveo je cetiri komponente dodane vrijednosti i pri tome ustvrdio da zaposljavanje novog radnika pridonosi samo jednoj – sto je tocno za stare industrije, rad na traci itd., ali s Harvardom nema veze.
    Njegova je usporedba visestruko bezvezna. A to da je u SAD u posljednjem desetljecu rasla produktivnost a istovremeno to nije imalo adekvatan efekt na zaposlenost (naglasak na adekvatan) je opce mjesto koje je dakle tema NBER-ovih Working Papers.
    To sta je DeLong napisao je bezvezarija.

  10. Započeo si temu produktivnosti i zaposlenosti sa pitanjem.
    U SAD raste u ovom desetljecu produktivnost, ali ne raste zaposlenost. Sta se to onda dogadja s kapitalistickim firmama u SAD, po DeLongu?

    Pa onda: Dakle, u ovom desetljecu u Americi je rastao GDP, rasla je i produktivnost a kompetitivne firme nisu odgovorile, kako DeLong predvidja, povecavajuci zaposlenost, barem prema sluzbenoj statistici.

    To je bilo usmjereno prema „DeLongovom mehanizmu“ da bi klasične firme trebale povećati zaposlenost kao odgovor na dobru vijest o većoj produktivnost, a dokazi su da nisu. Kao dokaz i službenu statistiku iznosiš Nordhausov rad. (Pošto NBER radovi nisu lako dostupni široj javnosti, ostali čitatelji mogu ovdje –http://www.nber.org/digest/nov05/w11354.html — pročitati sažetak i bit rada.) Pazi da si početnim pitanjem ali i u sljedećim komentarima govorio o zaposlenosti kao agregatnoj mjeri. U nedostatku pojašnjenja ja sam to predpostavio, kao i drugi, jer to iz rečenice tako izgleda, iako si možda mislio na zaposlenost i produktivnost po individualnim sektorim. Tako, kad kažeš da GDP raste a zaposlenost ne, jer firme u americi nisu povećale zaposlenost, upali se lampica. Normalno da ću pitati što to znači. I nema ništa loše u tome da referenciraš izvore, bolje nego „znam od kud je izvod“….al neću reći. Eh.

    Sad si pojasnio sa ovim radom da si mislio na zaposlenost proizvodnog sektor, ne aggregatne ekonomije. Uz to, dodao si riječi (napokon valjda) adekvatan efekt na…. Isto, nisi definirao produktivnost, ali dobro nije je ni DeLong. Možda je tvoj napad na njega zbog nesporazuma oko definicije produktivnosti. (?) Primjerice, ti si mislio na produktivnost samo rada i to Nordhaus koristi, dok je on možda mislio na TFP. Ili obrnuto. Ti misliš da nije pa si ga napao jer nije dao dužnu pažnju character asset. (Doduše nije ni Nordhaus.) Ja ne znam na što je mislio pa mu ne stavljam riječi u usta i ne skačem na zaključke da bi ga napao. Iako Nordhausov rad je utemeljeniji, ne stvara mi neku sumnju. Dva rada su disparately različita u iscprnosti i metodologiji analize. Nordhaus dopušta kao objašnjenje „puzzle“ stranu konkurenciju, konkretnije Kina. Mislim da isto ne možemo tvrditi za Harvard i ostala privatna sveučilišta. Konkurencija je još uvijek među američkim sveučilištima, barem za undergrads. Možda će u budućnosti postojati i međunarodna konkurencija za takva sveučulišta, pa će produktivnost i trošak stranih institucija igrati ulogu, kao što igraju u proizvodnom sektoru. DeLong nije ništa pokušao dokazati (ili ja svojim postom) ili tvrdio da je analiza točna i bez metodoloških problema, ili pak da je duboka koja uzima više parametara u obzir. Ti si pak uzeo u obzir sve suprotno od toga kako bi krenuo sa „paušalno“ „bezvezarija“ „prepotencija“ „neznanje“ labeling, dok je dosta bilo ukazati na nedostatke prejednostavnih analiza kompleksnijih sektora poput obrazovnih institucija koje imaju više proizvodnih faktora, upozoriti da imaš više u tome od fizičkih assets ili možda dovesti u pitanje da li se možda radi o performance func. umjesto production func. (Kad kažeš da je asset obrazovanje, misliš na znanje? Jer obrazovanje može biti i output, što sigurno i jest kod sveučilišta.) DeLong-ov post je možda površan, definitivno u usporedbi sa Nordhausovim radom, ali previše toga si ti definitivno tvrdio i napadao ašto DeLong nije definitivno tvrdio, dokazivao i objašnjavao. Stvarno imaš nešto protiv DeLonga kad ideš sa tim jeftinim, osobnim labels.

    Slično vrijedi i za rad Shleifer i ostalih. Prilično jaka i malo nerazumna riječ arbitralno opet odaje dojam subjektivnog ocjenjivanja rada, možda zbog autora ili od kud dolaze. (Istina, „ti“ nisi „ovdje“ spomenuo Rusiju i omalovažio Shleifera. Ne mogu znati da li si je htio spomenuti, ali mogu znati tko i kada komentira/komentirao je na blogu.) Tj. oni ne „kažu“ da je njihova podjela arbitralna nigdje, ti to interpretiraš iz njihovog citata. Ja mogu interpretirati da je pojednostavljena, netko treći da je nebitno baš zato jer cilj rada nije bio dokazivati čisto rentijerstvo ili čisto „efikanstvo“ među zanimanjima, aktivnostima. Kažu da je malo aktivnosti čisto jedno ili drugo. Iako cilj nije bio dokazivati čisto rentijerstvo ili ga definirati, pokazali su generalno koje aktivnosti jesu a koje nisu i efekt toga na ekonomski rast.

%d bloggers like this: