Posts tagged ‘Brodogradilišta’

01. lipnja 2009

Gubitaši primorani dati gubitašima

autora/ice cronomy

U svijetlu proglašenja bankorta (stečaja) GMa koji se nije uspio restrukturirati izvan suda, Jutarnji donosi članak – “Svaki Hrvat gubitašima daje 2000kn” o glomaznim potporama koje građani hrvatske već godinama, bez pitanja da li se slažu ili ne, daju hrvatskim klinički mrtvim poduzećima. Nemoguće je ne razmisliti i usporediti pristup, pogled i način riješavanja problema posrnulih poduzeća od strane države – a onda se utučeno zamisliti nad našom sudbinom i ‘srećom’ sa našim ‘liderima’.

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
– Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija –  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
– Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

26. srpnja 2008

Privredni Vjesnik – Brodogradnji nema gledanja kroz prste

autora/ice cronomy

Članak Lade Stipić u Privrednom Vjesniku je dobar sažetak problema u odnosu EU, hrvatskih brodogradilišta i poante u vezi restrukturiranja. Neka će se sigurno zatvoriti. Čitaj dalje…..

read more »

14. ožujka 2008

Isprike uz Plan

autora/ice cronomy

E da, i ja sam se malo “ulinia”, pa uz isprike dajem mali “plan rada” o temama koje bi trebalo spomenuti, pisati i diskutirati. Posljednjih par tjedana baš i nije bilo kratkoročnih događaja koji su me zagolicali. Da, turbulencija na tržištu dionica je postala tema za Dnevnik, no ja još nisam uvjeren da je ono u Hrvatskoj postalo silni ekonomski pokazatelj ili faktor. Na dobrom je putu i vrijedno pažnje, no mislim da sa samo malo iznad 200 registriranih broker možemo još pričekati sa nekakvom mogućom raščlambom i pridavanjem veće važnosti od koje trenutno prirodno ima. Evo, ovaj tjedan HDZ sa Okom Sokolovim se obrušio na HNB. Živa smijurija od argumenata, em oko tečaja, em oko izvješća HNBa – propusti u izvješću HNBa. Mariću, šta je sa propustima u “izvješću” Proračun?

Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?

On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama … – sve manje-više što i EU traži – nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.

Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema

No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera proračunske bilance (deficita ili suficita) je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću – koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.

2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).

Da li su redistributivni efekti takvog zaduživanja jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je … Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.

3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)

4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.

5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?

Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.

17. prosinca 2007

Edmund Phelps o europskom modelu

autora/ice cronomy

Nobelovac Edmund Phelps je već duže vrijeme poznati kritičar europskog poslovnog modela i institucionalnog aranžmana koji ga podupire. Dobri, stari argument protiv poslovno-političkog intimnog prijateljstva protiv kojeg je još i Adam smith pisao. Osnova kritike je da su europske kontinentalne korporacije nedovoljno dinamične zbog nekakve “solidarnosti” u odlučivanju (socijalni partneri, veliki sindikati, socijalna-politička vijeća…) koja potom umanjuje inovacije, tj. dinamičnost promjena, internu dinamičnost postojećih kompanija ili pak samo poduzetništvo. Cilj tih institucija, u grubo, jest onemogućavanje gubljenja poslova što bi značilo otpuštanje radnika, a ako to i nije explicitni cilj, jest trošak takvog sistema koji netko plaća. Otpuštanje radnika bi se dogodilo u nekim određenim industrijama i tamo je opozija prirodno velika, no u čitavoj ekonomiji bi došlo do stvaranja poslova. Ta činjenica se uvijek izgubi u diskusijama o restrukturiranju starih i neproduktivnih industrija (primjerice brodoradnje). U Hrvatskoj je dominira ovaj način razmišljanja, ne samo u sindikatima, što je za očekivati, već i u poslovnim krugovima gdje se često traži formiranje velikih industrijskih holdinga (vidi komentar Novotnya u Lideru) što ne predskazuje nekakvu promjenu na bolje. U nedjeljnom Financial Times Phelps je iznjeo svoje viđenje tog problema i kako bi globalizacija mogla riješiti endemičnu tromost europskog modela. Ništa novog, jer kako sam rekao Phelps vec dugo piše o ovome. Svakako da Phelps iznosi zanimljive poglede i ispravno analizira stanje kontinentalne europe, no ima i svojih mana i kritika. Phelps implicira da je jedan sistem superiorniji od drugog, što možda i jest i sa čime se ja slažem, ali oba imaju svoje troškove koje netko plaća. Troškovi nisu lako vidljivi ili izračunljivi. Pitanje dakle jest koji su i koliko ti troškovi? Koji su benefiti jednog sistema, a koji drugog? Koji je bolji za srednje razvijenu državu, tj. za države u razvoju? Svakako za pročitati!

read more »

19. studenoga 2007

Još o brodogradnji – Bloomberg

autora/ice cronomy

Neki su vjerojatno već pročitali, ali ukoliko vam se neda tražiti evo cijelog članka ovdje. Bold je moje isticanje. Primjetite, bar ja mislim, da su prigovori i nerazumjevanje oko stanja i riješenja brodogradilišta uglavnom političke i društvene prirode. Ekonomsko objašnjenje pati i normalno da ljudi ne vide ništa dobroga u restrukturiranju; nitko od političara nije objasnio zašto je nužno i na duge staze dobro. Naravno, greška bi bila isticati samo ekonomsko objašnjenje, a ne društveno i političko. Društveni i politički aspekti reformi brodogradnje se moraju isticati i objasniti. Bojim se samo da je to sve o čemu se i diskutira, pogotovo u izborno vrijeme. Ekonomsko objašnjenje i rješenje, po principu efikasnosti, nije jedini cilj, ali bi trebao biti primarni cilj. U Hrvatskoj kao da ga i nema. (Vidi moj prošli post o brodogradnji za ekonomsku diskusiju.)

Stopa nezaposlenosti od 14.1 nije sasvim točna. Anketna stopa, kvalitetniji pokazatelj, je bila oko 11.2% za prvo tromjesečje. Registrirana stopa je negdje oko 13.8%. No, razmislimo li malo razumjeti ćemo da stvarna nezaposlenost jest veća i taj postotak nije napuhan; jer kad ubrojimo sve radnike koje rade u “zombi” državnima poduzećima i tako su samo umjetno zaposleni, uključujući i brodogradnju, vidimo da se radi o skrivenoj nezaposlenosti.

read more »

11. studenoga 2007

Bloomberg o brodogradnji u Hrvata (između ostalog)

autora/ice cronomy

Baš čitam kroz posljednji Progress Report Europske komisije za Hrvatsku, posebno za koje sektore se najviše prigovara. Brodogradilišta, kao ključni stavak za ulazak u EU, i industrija čelika tu prednjače. Nekog napretka ima, ali, po meni to je mizerni pomak, a i Izvještaj kaže da, iako implementacija Sporazuma o Stabilizaciji i Pridruživanju teče bez velikih poteškoća, “glavni izuzeci su nastavak ne udovoljavanja odrednicama o državnoj pomoći, konkretnije potrebe za predstavljanjem prihvatljivog plana restrukturiranja u sektoru brodogradnje i čelika.” Čisto kao mala podsjetka onima koji misle nastaviti subvencirati i sanirati brodogradnju poreznim novcem i koji obećavaju nastavak iste politike, da je ona zapravo kršenje pravila EU i ugrožavaju ulazak u EU. Osim toga, čine smanjenje državne potrošnje sve težim što se duže čeka i tokom kampanje daju neodrživa obećanja.

Da ja sad ne dužim o tome, evo odličnog članka o Izvješću iz Bloomberga.

read more »

11. listopada 2007

Brodogradnja 2.0

autora/ice cronomy

    Jedna od važnijih izbornih tema gdje se dobivaju značajni glasovi jest brodogradnja. Od političara se ne može očekivati više ili, po mom mišljenju, uopće nekakvo kvalitetno riješenje za brodogradiliša jer nitko od njih neće riskirati gubljenje glasova. Tipične parole od svih političara su da se ne može zatvarati brodogradilišta (iako je takva politika kreativne destrukcije dobrodošla), nedavno je Čačić rekao da on bi zatvorio 2 brodog. ili Sanader još prije koji mjesec populistički da “nije sve u profitu” time opravdavajući godišnje gubitke i neefikasne subvencije brodogradnji iz poreznog novca. To pogotovo vrijedi u izbornoj godini, zato nužni potezi i kakva-takva riješenja mogu doći samo odmah nakon izbora, u prvoj godini, možda drugoj.

read more »

%d bloggers like this: