Uravnoteženi proračun

autora/ice cronomy

PBZovih 5 razloga zašto uravnoteženi proračun, koji sada izgleda sve manje vjerojatan.

“Zašto” argumenti su razumljivi, standardni i već saslušani u prošlosti, ali ipak bi ih ukratko mogli nazvati Strah od špekulanata povjerenje čini prioritetom.

——————————————————————————————————————————

Klasični makroekonomski udžbenici u uvjetima značajnog usporavanja rasta redovno preporučuju povećanje fiskalnog deficita (diskrecijsko pored djelovanja automatskih stabilizatora). Keynesijanski je model, pojednostavljeno rečeno, usmjeren na to da država kroz povećanu potrošnju nadoknadi manjak potražnje privatnog sektora i generira dodatni rast. Ideja povećanja fiskalnog deficita kao stimulansa rasta u 2009. godini može izgledati primamljivo (anticiklično), no naše je mišljenje da ona danas nije primjerena Hrvatskoj stvarnosti, dapače poželjan bi bio i suficit. Zašto?

Prvo, temeljno je pitanje svakog deficita kako se on financira? U uvjetima kada je (barem krajem 2008. te očekivano dijelom 2009. godine) gotovo nemoguće dodatno vanjsko zaduživanje države, ostaje samo domaće tržište kao mogućnost prikupljanja sredstava. U sadašnjem makroekonomskom trenutku problem domaćeg tržišta je nedostatak sredstava.

Drugo, po svemu sudeći očekivanja su vanjskih kreditora da bi deficit trebao biti uravnotežen. Hrvatska kao mala, otvorena, relativno visoko zadužena zemlja nema tu privilegiju da vodi autonomnu ekonomsku politiku neovisnu o preferencijama i očekivanjima vanjskih kreditora. Visok vanjski dug u tuđoj, a ne vlastitoj valuti (što je “istočni grijeh” svih sličnih zemalja) i nužnost njegova urednog financiranja ne dozvoljavaju avanture na tom planu.

Treće, stupnjevi su slobode monetarne politike (koja je na sebe preuzela vrlo veliki dio osiguranja dosadašnje makroekonomske stabilnosti) relativno mali (iz dobro znanih razloga, prvenstveno potrebe očuvanja stabilnosti tečaja visoko eurizirane zemlje) stoga fiskalna politika na sebe jednostavno mora u ovakvim uvjetima preuzeti dodatnu stabilizacijsku ulogu. A uravnoteženi bi proračun (po mogućnosti i suficit) sigurno djelovao stabilizacijski u ovim vrlo burnim vremenima.

Četvrto, vezano s prethodnom točkom, hrvatska je Ahilova peta strukturno visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja te posljedično visok vanjski dug (dakle postojanje vanjskih neravnoteža). On je, pojednostavljeno, rezultat viška potrošnje nad proizvodnjom u zemlji. Svako smanjivanje rashoda (odnosno usporavanje rasta ispod rasta BDP-a) pridonosi smanjenju vanjskog deficita i potrebi njegova financiranja. Dakle, uravnoteženi je proračun dobar za naše vanjske neravnoteže.

Peto, ukoliko bi deficit i bio moguć (dakle da ga je moguće financirati i da ne izazove negative reakcije rejting agencija a time i kreditora) sigurno bi izazvao učinak istiskivanja privatnog sektora koji je u fazi značajnog usporavanja rasta zapravo nepoželjan. Rijetka raspoloživa sredstva (uglavnom banaka) time ne bi bila plasirana u gospodarstvo, već u državni sektor.


Oglasi
%d bloggers like this: