«   |   »

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

U toj identifikaciji djelomično i leži problem za Hrvatsku i sve slične zemlje u kojima su dostupne vremenske serije varijabli vrlo kratke.  Željko Ivanković stoga s pravom i pesimistično ističe “ne znamo što nam je činiti.”

Moja ideja je da ako već raspravljamo o ulozi države i što treba činiti u recesiji, a fokus je baš na Keynezianskoj politici (zbog ovog ili onog razloga, možda jer je to jedini kontakt sa makroekonomijom u “hrvatskoj stručnoj, znanstvenoj i popularnoj javnosti”) u raspravu ipak uvedemo neke moderne Keynezianske ideje.

Bez pretenzija da je ovo ispravan model za razmišljati o makroekonomskim problemima Hrvatske, možda ipak ima mogućnost za nešto razjasniti, predložiti savjet drugačiji-od-ustaljenih i uvidjeti da ipak ima nešto “što nam je činiti.”

Ponavljanje

Da ukratko ponovimo. Naš se model sastoji od potrošačice Ive, firme Top i države koju predstavlja Slavko. (Sličnost sa stvarnim osobama je puka slučajnost.) Model ima dva perioda, danas i sutra. Odluke glavnih aktera u ekonomiji su dakle intertemporalne.

Iva odlučuje o njenoj ponudi rada i odmoru danas i sutra, a samo danas Iva odlučuje o razini potrošnje i štednje. Ivina odluka o ponudi rada ovisi o tri faktora: realnoj plaći w, realnoj kamati r i (cijelo)životnom bogatstvu. Ivina sadašnja potražnja za dobrima ovisi o životnom bogatstvu i realnoj kamatnoj stopi r. Njeno životno bogatstvo određeno je sadašnjim prihodom (od rada i dividende) i sadašnjom vrijednosti poreza. Ivina potražnja za potrošačkim dobrima samo je dio ukupne potražnje.

Top proizvodi output koristeći rad i kapital sa ciljem povećanja profita koji je prihoda vlasnika firme, Ive. Odlučuje o potražnji za radom danas i sutra s obzirom na (marginalnu) produktivnost rada i realnu plaću w. Firma također investira u novi kapital danas kako bi proširila proizvodni kapacitet sutra. Odluka o investiciji (firmina potražnja za investicijskim dobrom) ovisi o realnoj kamati, budućoj produktivnosti i neizvjesnosti na tržištu kredita. Porast kamate r dovodi do pada optimalne količine investicija, a ako primjerice padne neizvjesnost na tržištu kredita investicije porastu. Firmina potražnja za investicijskim dobrima je samo dio ukupne potražnje.

Slavko troši na dobra G i financira tu potražnju sa porezima T u oba perioda. Uz to može se i zadužiti danas. Obveznice koje izdaje danas Slavko mora isplatiti sutra, sa kamatom. Državna potrošnja, zajedno sa Ivinom i firminom, ulazi u ukupnu potražnju za dobrima.

Ponašanje ta tri aktera u ekonomiji možemo staviti zajedno u dva tržišta, tržište rada danas i tržište dobara danas. Grafički prikaz model u ravnoteži (ispod) sastoji se od dva glavna elementa: (1) sadašnja potražnja i ponuda rada koje određuju realnu plaću w^* i sadašnju zaposlenost N^* u ravnoteži; (2) potražnja i ponuda outputa određuju ukupni ravnotežni output Y^* i realnu kamatu r^*.

Efekti privremeno veće državne potrošnje – Potražnja

Koji je utjecaj povećane državne potrošnje, makar i privremene, na ravnotežu realnih varijabli i kako se makroekonomija ponaša, kako dolazi u novu ravnotežu?

Pošto je naš model intertemporalan, tj. ima vremensku dimenziju, uzeti ćemo da privremeno veća državna potrošnja znači veća potrošnja danas, ali ne i sutra. Također, promjena državne potrošnje ima utjecaj na (intertemporalne) odluke Ive i firme što potom utječe na ravnotežu ekonomije.

Porast G možemo gledati kroz dva efekta, jedan na potražnju za outputom, drugi na ponudu outputa. Stari Keynezijanci se (uglavnom) koncentriraju na potražnju i pretpostavljaju da se ponuda u kratkom roku ne mjenja. Vidjeti ćemo da nas taj pristup interpretaciji onog Keynesovog multiplikatora može dovesti do pogrešnih, ili barem nepotpunih, zaključaka.

Potražnja države G je jedan od tri elementa ukupne potražnje. Ivina i firmina su druga dva. Kad država odluči povećati potrošnju danas dirketno utječe na ukupnu potražnju za dobrima. Direktan efekt je jednak porastu državne potrošnje. No, znamo da država ima proračun koji mora zadovoljiti: na jednoj strani je potrošnja u oba perioda, a na drugoj porez u oba perioda.

Proračun države kaže da sadašnja vrijednost potrošnje mora biti jednaka sadašnjoj vrijednosti poreza. Dakle, porast potrošnje G danas znači da porezi T isto moraju porasti, danas ili sutra, da bi financirali tu potrošnju. Ukoliko je država financirala veću potrošnju izdavanjem obveznica, porezi moraju porasti da bi se obveznice otplatile. Ovako ili onako, taj veći porez smanjiti će ukupno bogatstvo Ive i s tako njenu privatnu potražnju. Životno bogatstvo Ive pasti će jednako koliko je i porasla državna potrošnja.

Stoga, ukupna promjena potražnje za dobrima sastoji se od pozitivnog direktnog efekta državne potrošnje i negativnog indirektnog efekta privatne potrošnje. Kad bi stali ovdje u analizi mogli bi izvesti parcijalan multiplikator kao omjer ukupnog rasta potražnje za dobrima i porasta države potrošnje. Keynezijanci ističu da je on “sigurno” veći od 1. U našem modelu za sada on je samo 1.

Ipak, moramo našu analizu dovesti do jednog jedinstvenog kraja i ne stati ovdje. Za sada smo vidjeli utjecaj veće državne potrošnje na potražnju za dobrima. Još preostaje proanalizirati efekte na strani ponude dobara. Tu će nam poslužiti gornji grafikon.

[Ako pomaže, za one ekonomski pismenije, indirektni efekt privatne potrošnje “možemo” odrediti kao  negativna granične sklonosti potrošnji pomnožena padom životnog bogatstva, odnosno porastom sadašnje vrijednosti poreza.]

Efekti privremeno veće državne potrošnje – Ponuda

Osim što ignorira negativni efekt viših poreza na privatnu potrošnju kao jednu od posljedica povećane državne potrošnje, osnovna Keynezijanska analiza ignorira i efekt na investicije i intertemporalnu zamjenu pri odličivanju. (Ne zaboravite vremensku dimenziju!)

Prije nego što Slavko odluči povećati potrošnju, ekonomija se nalazi u ravnoteži prikazanoj na gornjem grafu. Nakon povećanja državne potrošnje ukupna potražnja Y^D poraste, označena pomakom krivulje potražnje udesno sa Y_1^D na Y_2^D u grafu ispod. (Svi ostali efekti prikazani su u tom grafu.)

Pošto je Iva siromašnija zbog toga (viši porezi) odluči da se može manje odmarati i mora više raditi. Krivulja ponude rada se tako pomakne udesno sa L_1^S(r_1) na L_2^S(r_1) i zbog toga se krivulja ponude outputa također pomakne udesno sa Y_1^S na Y_2^S. Dakle, ponuđena količina rada i outputa su veći.

U novoj ravnoteži ukupni output Y_2 je veći od starog jer su i ponuda i potražnja pomaknute udesno.

Primjetite da je pomak ponude outputa manji od pomaka potražnje za outputom. To je zato jer privremeni porast državne potrošnje znači relativno mali pad Ivinog životnog bogatstva pa je stoga i efekt na njenu ponudu rada mali. Kao posljedica, realna kamata u novoj ravnoteži je viša. (Da je ponuda outputa Y_2^S gurnuta još više udesno, nova kamata bi mogla biti i niža, naravno ukoliko nije određena nekim faktorima van zemlje.)

Sjetite se da je realna kamata cijena današnje potrošnje izražena budućom potrošnjom. Zbog rasta realne kamate u novoj ravnoteži Iva će dakle zamjeniti buduću potrošnju za sadašnju sadašnju potrošnju za buduću i potrošnja danas će pasti. Također očito je da će kao posljedica rasta kamate investicijska potrošnja isto pasti. Tako, privatna potrošnja i investicije danas istisnute su većom državnom potrošnjom.

Rast kamatne stope također ima posljedice za Ivinu ponudu rada. (Iz grafa vidimo da je L^S(r) funkcija kamate r.) Porast tržišne kamate je zapravo porast cijene sadašnjeg odmora u odnosu na budući. Iva će stoga današnji skuplji odmor zamjeniti za više sutrašnjeg i njena ponuda rada danas dodatno će porasti na L_2^S(r_2). Vidimo također da je Ivina plaća u novoj ravnoteži niža.

Zaključak

Svi ovi efekti zajedno ukazuju da je ukupni multiplikator državne potrošnje, kao omjer porasta realnog outputa u ravnoteži i porasta državne potrošnje, manji od 1. To je drugačiji zaključak od onog u standardnoj Keynezijanskoj analizi gdje je multiplikator veći od 1: jedna kuna veće državne potrošnje može povećati BDP za više od jedne kune.

Privremeno veća državna potrošnja dakle vodi do višeg ukupnog outputa i zaposlenosti, niže sadašnje plaće i više kamate, ali i ima svoj trošak. Ne možemo dobiti nešto za ništa. Mogućnost države da poveća BDP potrošnjom je ograničena.

Na strani ponude veća državna potrošnja istiskuje privatnu potrošnju i privatne investicije i tako čini multiplikator državne potrošnje manjim od jedan. Zbog veće državne potrošnje Iva konzumira manje, manje se odmara i ima manju plaću. Današnje investicije firme su istisnute, niže, što znači da će budućnosti biti manje kapitala. Drugim riječima, trošak veće države potrošnje je manji proizvodni kapacitet u budućnosti, nego što bi inače bio.

Osnovna, dakle vulgarna, Keynezijanska analiza zanemaruje ove efekte istiskivanja i efekte na strani ponude tržišta dobara. Keynezijanci će (možda) priznati da ovakva nekakva analiza makroekonomije vrijedi na dugi rok, kada su cijene i plaće potpuno fleksibilne. (Naša državna potrošnja je samo privremena doduše.) Njihova ključna ideja je da se ekonomija ponaša drugačije u kratkom roku nego u dugom jer pretpostavljaju da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne u kratkom roku.

Koliko su i da li su cijene “ljepljive” je empirijsko pitanje. Za razumijevanje makroekonomije i njenog ponašanja ključno je uvijek imati na umu (optimalne) odluke i ponašanje potrošača i investitora. Oni vrijede podjednako u kratko i dugom roku.

Ovo je bio ‘samo’ primjer kako model možemo koristiti za analizirati i razmišljati o efektima državne potrošnje. U četvrtom i posljednjem planiranom postu u seriji primjeniti ćemo ovaj model da bi analizirali moderne Keynezijanske ideje oko uzroka recesije, uloge države i što naparaviti za izaći iz nje.

Drugi dio.

Prvi dio.

(P.S. Za zainteresirane navesti ću izvore kojima sam se koristio kasnije. Isto, ako primjetite grešku komentirajte.)

Posted on 11. rujna 2012 at 05:48 in BDP, Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Makroekonomija, Monetarna, Recesija   |  RSS kanal

Oznake: , , , , ,

12 komentara to “Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)”

    
  1. vedran2006
    28. rujna 2012 u 14:04

    imam nekoliko pitanja:
    1. ako porast poreza djeluje tako da ljudi rade više, jel to znači da uz porez od 100% ljudi rade beskonačno? ili ako je porez 0% da ljudi ne radi ništa? karikiram ali čini mi se potpuno kriva pretpostavka da porast porez znači više rada?
    2. što ako Iva, odluči preći u ilegalu i ne plaćati porez. npr. recimo da je iva trenerica joge i da odluči otvoriti udrugu u kojoj će se umjesto računa korisnici plaćati članarinu kako bi izbjegla plaćanje poreza. ovo vas pitam zato što je to ono što se kod nas događa, porastom poreza ljudi su ga počeli izbjegavati na sve moguće načine.
    3. uzmimo da će Iva ipak biti poštena i plaćati sve kao pravi poslušni građanin. kad kažete da e raditi više, jel to znači da će biti više na poslu da bi zaradila manje nego prije, jer zbog porasta poreza će sigurno raspoloživi dohodak padati pa će ona imati manje posla, pa će morati biti više na poslu da bi to nadoknadila. recimo uvesti će jogu u tri smjene umjesto dvije, ali sa manje ljudi, ili sa istim borjem ljudi ali sa manjim cijenama (manja zarada).?
    4. jeste li pretpostavili da će Iva odseliti iz zemlje u kojoj joj deru kožu i prepustiti rad onima koji trenutno žive na državnim jaslama i ne rade ništa korisno?
    5. jeste li vi ikad imali neki svoj posao ili oduvijek živite od državne plaće?

    lp

  2. cronomy
    28. rujna 2012 u 17:29

    Sve dobra pitanja. Hvala. Nikad nisam radio za državu niti primao novac od nje. Osim kao povrat poreza jer sam ga pretplatio. 😉

    (2) i (4) su mogućnosti naravno i stvari koje se događaju. Moguće ih je ugraditi u model, ali za naše interese u ovom modelu ne zanimaju nas posljedice emigracije i/ili evazije. Drugima riječima to su neka druga pitanje. Izbjegavanje poreza kao posljedicu imalo bi ukupno više poreze za ostale. Ako nas zabrinjava odlazak iz zemlje onda bi vjerojatno morali ograničiti državu da poreze postavlja samo do neke granice i ne više kako bi minimizirala egozodus poreznih obveznika. Odlazak iz zemlje bi trebalo onda ugraditi i u Ivinu odluku, kao jednu od opcija i funkcija poreza npr.

    (3) Porast poreza smanjiti će raspoloživi dohodak, da. Viša državna potrošnja istisnuti će privatnu danas kao što je napisano iznad, a i investicije.
    Iako mi se čini kao dobro pitanje, nije mi sasvim jasno što je u biti pitanje ovdje. Možda ako ga reformulirate pokušati ću odgovoriti bolje?

    (1) Da karikiraš, ali u biti vrlo legitimno pitanje. Ovo je bolje objašnjeno u drugom djelu serije.
    Porez je ovdje samo paušalan, lump-sum, znači porez koji ne ovisi o ponašanju Ive. Da je to porez na dohodak ili plaću bilo bi drugačije, kompliciranije.
    Ali ovdje nas ne zanima posebno vrsta poreza. Porez nije ovdje sam po sebi poticaj već inducira Ivino odlučivanje o alokaciji svog vremena.
    Iva odlučuje između količine rada i količine odmora. Danas i sutra. Temeljna pretpostavka, koju možemo racionalizirati, je da je odmor normalno dobro.
    To znači da kad je Iva bogatija (siromašnija) potražnja za normalnim dobrom poraste (padne).

    Porez utječe na Ivino životno bogatstvo. On je ovdje ključni efekt na njeno životno bogatstvo. Porast (sadašnje vrijednosti) poreza znači manje životno bogatstvo za Ivu
    što znači da će Iva konzumirati manje odmora, pošto je normalno dobro, a ponuda rada će porasti, za zadanu plaću. Naravno, nitko ne radi na 100% poreza, ali primjetite da
    nema govora o visini poreznih stopa u modelu, niti je nužno.

  3. vedran2006vedran2006
    01. listopada 2012 u 09:26

    pojednostavljujete problem.

    zanemarujete “unseen” efekt. naime zaposlenost i rad nisu ciljevi nego sredstva. pitanje koje treba postaviti je kako društvo u cjelini može proizvesti više bogatstva, a ne više raditi za manje ili isto.to je donekle i loše konstruirano unutar pitanja 3.

    zaboravljate i na potrošene resurse koji su se mogli iskoristiti bolje, optimalnije u privatnom sektoru. vi ste to napomenuli u modelu, ali nisam primjetio da vas je to pretjerano zabrinulo.

    također napamet predviđate odnos potrošnje/investicija privatno/državno kao da je taj odnos 1/1.

    poreza sam se uhvatio jer mislim da vam je to loophole u modelu, naime svi pozitivni efekti koji proizađu iz državne potrošnje budu nadoknađeni negativnim i još pojačani u životima svih pojedinaca u društvu.
    output je manji (sjetite se resursi su nepovratno potrošeni a mogli su biti iskorišteni kvalitetnije).

    da ne odem sad predaleko, morate se i osvrnuti na utjecaj te državne intervencije na cijene, morate uzeti i obzir kako će se povećani porezi odraziti na poduzetništvo i inovativnost…itd.itd…

    ovo s cijenama ne morate otići izvan naših granica, možete se samo sjetiti kakav je utjecaj državnih intervencija i potrošnje u doba Sanadera imalo na cijenu rada u privatnom sektoru. Znači ne samo da su privatne investicije zamrle nego je i konkurentnost gospodarstva otišla u 3pm.

    jednostavno ako već smišljate načine kako država može pomoći svojim građanima (to joj je valjda svrha) onda se orjentirajte na to država gleda kako da im se makne s puta i prepusti donošenje odluka o investicijama njima samima (odluke su disperzirane i eventualne pogreške u alokaciji su manje bolne – a i bol je na onima koji su odluke donosili).
    recimo čak i da pretpostavimo da privatnih investicija ne bi bilo (depresija) mi to ne možemo znati dok je država do grla u gospodarstvu i dok su porezi kakvi jesu. Ajmo maknuti državu, vidjeti kako ide pa onda iz te pozicije se može analizirati kako i gdje pomoći (ako bude potrebno).

    Čak i ako bi sve to bilo nevažno i vaš model u potpunosti dobro predviđao, zašto mislite da bi političari sa svojim osobnim interesima provodili investicije/potrošnju upravo kako ste planirali. zaboravljate na njihov incentive (dobivanje izbora i zgrtanje osobnog bogatstva – pogledajte malo oko sebe).

  5. cronomy
    01. listopada 2012 u 16:50

    Cijenim vaše komentare i slobodno dajte još. Ipak, želio bi napomenuti da još jedan četvrti nastavak slijedi. Možda će nakon njega neke ideje i koncepti biti jasniji. Čini mi se da nije dobro absorbirano. Molim vas, pročitajte sve ponovo. Ovaj treći je samo jedan mali primjer, kao uvertira, nekih stvari na koje mislimo kada pričamo o državnoj potrošnji. Bar ja mislim kad netko tvrdi da treba povećati državnu potrošnju. Pozitivan, ne normativan pogled. Model je sve samo ne Keynezijanski.

    Poanta je da privremeno veća državna potrošnja može povećati output, ali to dolazi sa troškom za privatni sektor koji, kao posljedica, manje troši, manje investira. Vjerojatno je i manje poduzetan kao što vi kažete. To je ono što stari Keynezijanci ignoriraju i na to sam se htio osvrnuti. To manje više vrijedi za sve zemlje. U nekima poput Hrvatske vjerojatno više.

    Da, problem je pojednostavljen jer je to bit i svrha svakog model. Da sažeto opiše neki mehanizam, pojavu, problematiku. Nije sveobuhvatan opis kompleksne realnosti.
    Standardna je pogreška forsirati model da vam kaže nešto što ne može i za što nije namjenjen. Dakle, iako se slažem sa nekim vašim točkama, one nisu potrebne u ovom modelu za ono što nas zanima. Zakomplicirale bi stvari bez da išta dodatno razjasne. Nekad vrijedi zakomplicirati model ako dobijemo dodatni uvid u problem, a nekad ne.

    Mislim da ništa ne zaboravljam, jednostavno nema potrebe ugrađivati ove neke pojave iz realnosti koje vi ističete u ovaj vrlo jednostavan opis posljedica veće državne potrošnje. Ja razumijem poriv za time, ali na kraju bi dobili zakompliciran, nerješiv, možda i nedosljedan model koji nas ne bi informirao o ničemu. Ili još gore pokazao bi nešto kontra činjenicama (npr. da porezi nisu problem). Ovako imamo jednostavan a koristan rezultat koji u biti odgovara realnosti: privremeno veća državna potrošnja može povećati output, ali to dolazi sa troškom za privatni sektor, krajnji rezultat nije ono što stari Keynezijanci žele.

    Da se ne ponavljam previše, ali, ne smišljam “načine kako država može pomoći svojim građanima”. To mi nije zadaća, cilj, profesija, ideja ovdje. Država bi najbolje pomogla da se uglavnom ukloni iz privatnih džepova i puteva. Ali, valjda, hvala na savjetu. Moj savjeta vama je da pročitate ponovo, pažljivije. Preskočite sredinu teksta sa tehničkim detaljima i koncentrirajte se na uvod i zaključak.

    Ne gajim ikakve emocije prema Keynesu. Nisam Keynezijanac, mislim da su neki drugi modeli i teorije daleko korisnije.
    Naglasio sam u seriji postova da ako već razglabamo o Keynezijanskoj teoriji, iz nekog xy razloga, onda možemo i nešto moderno reći. Sljedi 4. nastavak.
    Ali hvala na linku, Russ je odličan i njegove podcaste slušam stalno.

    • vedran2006
      02. listopada 2012 u 11:48

      vezano za stare Keynezijance, ja sam nekako stekao dojam da oni nisu bili slijepi na efekete pada buduće potrošnje i investicija, više je to bio njihov odabir jer i tako smo u dugom roku svi mrtvi.
      da je i Keynes imao slične stavove govori ona pričica sa Krojačem na gornjem linku koji odbija uzeti novac sada u zamjenu za duplo više iduće godine. Taj paradoks otprilike odaje i ideju printanja novca i američke monetarne politike, oni jednostavno misle da račun nikad neće doći na naplatu.

  6. vedran2006
    02. listopada 2012 u 09:47

    pročitao sam, problem mi je razumjeti što vi zapravo poručujete
    jel državna intervencija može biti
    a) korisna uvjetno,
    b) nikad nije korisna,
    c) uvijek je korisna.

    moj kritičan ton je zbog zanemarivanja mikro razine. prema mojem shvaćanju makro ekonomska politika uvjetno je određena mikro stanjem. tako da a) scenarij je po meni jedini moguć, no vrlo opasan u praksi jer u kompleksnim ekonomijama teško možemo mjeriti stvarne efekte.

    recimo, tko može staviti ruku u vatru da sadašnje krize nisu rezultat makro intervencija u prošlosti (ja bih stavio ruku u vatru da je to upravo uzrok)
    tko može staviti da buduće krize, depresije i sl. neće biti uzrokovane sadašnjim makro intervencijama (ma kako modeli bili logični i dobri).
    kao što vidimo modeli zastarjevaju, shvaćaju se nedostatci, zar baš želimo stalno raditi eksperimente sa sumnjivim modelima nad ljudskim životima. zar je tako strašno da imamo kratku depresiju (ako je ekonomija bolesna ona se mora izlječiti, loši moraju propasti, zdravi izrasti).
    Ja uopće ne razumijem tu opsjednuost rastom, pod svaku cijenu, pa makar i omjetnim nezdravim rastom na kojem se bogate oni najbliži vlasti.

    Ja sam prvo naučio da je svaka kriza zapravo novi početak, čišćenje trulog bolesnog dijela ekonomije.
    Mi sa razno raznim makro scenarijima i modelima radimo golemu štetu, jer nije svejedno tko opstaje.

    npr. spašavanje sadašnjeg (nezdravog) dijela ekonomije ima za posljedicu ne ulazak novih zdravih organizacija. produžuje agoniju i troši resurse.

    i krivo ste shvatili, moj zaključak nije da trebate raditi kompleksniji model koji će obuhvatiti sve, već da trebate prestati raditi modele jer trebate shvatiti njihovu uvijetnu, ograničenu i rizičnu primjenu.
    ajmo reći zdravo seljački, bolje da ne diramo ništa, samo ćemo napraviti još veće sr…

  7. vedran2006
    03. listopada 2012 u 10:53

    danas na cafehayek sam našao ono što vam pokušavam cijelo vrijeme poručiti vezano uz modeliranje 🙂

    http://cafehayek.com/2012/10/quotation-of-the-day-418.html

    “The reason that economists fall into this trap [of sometimes offering poor policy advice] is that they have become enamored of what Coase calls ‘blackboard economics’, an economics wherein economic policy is implemented on a blackboard in a world where the teacher has full information and plays the part of an omniscient government in imposing taxes, subsidies, regulations and programmes of redistribution, all of which serve to enhance societal well-being. The problem, says Coase, is that the teacher has no counterpart in the real world. The taxes, subsidies, regulations and redistributions are carried out by disparate and disconnected government agencies, each seeking to serve its own interest.”

  8. cronomy
    05. listopada 2012 u 06:23

    @vedran2006
    Kasnim sa replikama, ali tako je to kad je posla preko glave. No da ne ostanem dužan. Zahvaljujem se na svim komentarima.

    Kritike su sve uredu, osim onih sa kojima se ne slažem i koje nisu točne. 🙂

    Dakle, kritika da ovaj model ignorira mikro razinu jednostavno nije ispravna. Ovo je tipičan, klasičan, makroekonomski model koji počiva na mikro osnovama. Reprezentativni potrošačica i firma. Svi mehanizmi koji pokreću agregatne varijable proizlaze iz mikro odluka.
    Nešto na čemu stari Keynezijanci nisu bazirali modele i trošili puno vremena. Ispravno shvaćaš da je makro uvjetovana mikro, tj. tako pristupamo problemu.

    Ako moram birati onda bi rekao da je naizglednije (a) kao što i ti kažeš. Zapravo tek kad dovršim 4., nadam se sljedeći tjedan, rekao bi (a) uvjetno – korisna intervencija.
    Ali teko onda ćemo vidjeti kakva. Možda vas pozitivno iznenadi. Teško možemo mjeriti stvarne efekte, što je najbolje pokazala prošlogodišnja Nobelova nagradu Sims i Sargent upravo za doprinose u tom području.

    Mogu, ako želite u nekom 5. nastavku prikazati kako je državna intervencija beskorisna, možda i štetna, ali svakako nema ulogu u poslovnom ciklusu. Znači, ima više modela na koje se možemo osloniti za objasniti neku situaciju. Nisu zadani u kamenu, i koliko je jedna korisniji od drugog ovisi o mjerenju, podacima i koliko dobro replicira stvarnost.

    Ovo u vezi rasta je u bit uredu. Slažem se da rast pod svaku cijenu (iako ne znam točno što je to) vjerojatno nije održiv i možda će dovesti do nove recesije kad se ispuše.
    Slažem se, umjetno održavanje neprofitabilnih, nekonkurentnih djelova spriječava resurse da se realociraju u nove poslove, investicije, organizacije.
    Ekonomisti to zovu ‘kreativna destrukcija.’ Nije strani termina i o tome ima modela koji objašnjavaju rast. Za političare je to problem, ne ekonomiste. Ukratko, moramo dopustiti da kapital i rad pronađu najproduktivnije ideje, tehnologije i poslove. I to je dio izlaska iz recesije.
    Politička intervencija može otežati i odužiti taj proces, što onda prolongira recesiju.

    Možda kratka recesija nije problem, znamo da će doći. Bit će ih još u budućnosti, toliko znamo. No kad se produži na +5 godina onda postaje problem. Veliki. Znamo da će prihodi ljudi biti doživotno niži što je duža recesija. Gube vještine i mogućnost zaposlenja ili pokretanja poslova. Ljudi, mladi, odlaze iz zemlje (ne samo Hr) ne zato jer ne mogu trenuto pronaći posao i živiti već pred sobom, kao i Iva, vide svoj cjeloživotni prihod koji ne izgleda nimalo obećavajuće. Pritisak da se nešto napravi je golem.

    Vidim da radite neke skokove između makro modela, štete, ljudskih života, eksperimenata koji nisu sasvim jasni. Dosta nabacanih misli. Neke ok, neke ne baš.
    Dakle, modeli jesu “uvijetni, ograničeni i rizični.” Dobro rečeno. Prošli tjedan sam razgovarao sa jednim ekonomistom iz MMFa baš o modelima i složili smo se da nitko ne bi trebao ići kod određenih Vlada i reći “moj model kaže da ako napravite ovo bit će ono. Napravite.” Ekonomsiti to obično i ne rade. Model u krivim rukama može biti vrlo štetan. U prošlosti, ne tako davnoj, neki ekonomisti su mislili da su boga za bradu ulovili sa svojom modelima, a to tako nije bilo, pa sad ispada da svi ekonomisti to rade. Ma kakvi!

    O modeliranju i teoriji bi se dalo mnogo reći. Model je opis, slika, neke ekonomske pojave u realnosti. Pomaže nam da bolje razumijemo što se događa, zašto, koji su uzroci, kako nešto funkcionira. Na vrlo jednostavan i precizan način pokušava izvući glavni mehanizam iza neke kompleksne realnosti. Neki su bolji, neki su zastarijeli. Mjesta za unaprijeđenje je mnoštvo. Svrha i način korištenja nije onaj koji vi izlažete.

    Svrha modela nije uvijek odrediti što treba raditi, ne daje slobodnu ruku državi da radi što hoće jer je neki ekonomist sa modelom rekao. Ne daj bože! Ako želimo nešto napraviti, uvesti neku poreznu politiku recimo, model nam može pomoći da shvatimo koje bi potencijalno bile posljedice takve politike, u nekim okvirima, ne precizno kao broj.Bolji pristup od samog nesistematskog, subjektivnog, nabacivanja misli.

    Ta kritika Coasea je stara ‘spika.’ Ali to je njegovo mišljenje. Nije da je potpuno u krivu, ali nije ni u pravu baš. Model je jednostavno alat koji ekonomisti koriste da bi shvatili svijet, ne potajno zavladali njime i radili štete. Matematika koja se koristi je jezik, alternativni opis stvarnosti. Ideja da će ekonomsiti prestati koristiti matematiku i modele je, blago rečeno, zabavna.

    Na kraju dana, nije niti jedna jednadžba onaj glavni element u modelu, već novu intuiciju koju otkriva.

  9. vedran2006
    05. listopada 2012 u 10:17

    slažem se no ne prihvaćam relativizaciju problema. problem ili postoji ili ne postoji.
    čemu raditi model utjecaja neke porezne politike, kad znamo da će se ona provesti od strane beskrupuloznih političara sa svojim interesima.
    kada smislite model koji se može primjeniti iz perspektive svakog od nas onda i pokazati da određeno ponašanje dodaje vrijednost svima onda ću zapljeskati. no taj model već postoji (vidite kasnije Bastiat).

    ukratko, ako je pravi model u krivim rukama ubojito oružje, zašto davati oružje političarima?
    nije li upravo Keynes žrtva tog manevra, vrstan ekonomist koji je na kraju krivo interpretiran i čije su ideje završile u rukama političarima kao moćno oružje za masovno uništenje. iako se ja ne slažem niti s nekim njegovim izvornim stavovima.

    zašto ne svoj intelekt preusmjeriti u nešto produktivno. zašto ne učiti na tuđim greškama, nego na svojim?

    moje je pitanje, čemu model kada slobodna trgovina omogućuje ogromno bogatstvo svima, a mi se konstantno trudimo da onemogućimo istu (direktno ili indirektno)

    kako je Bastiat rekao
    ” It is impossible not to be struck by the disproportion, truly incommensurable, that exists between the satisfactions [a] man derives from society and the satisfactions that he could provide for himself if he were reduced to his own resources. I make bold to say that in one day he consumes more things than he could produce himself in ten centuries.

    What makes the phenomenon stranger still is that the same thing holds true for all other men. Every one of the members of society has consumed a million times more than he could have produced; yet no one has robbed anyone else.”

    nevjerojatna misao, a sad sjetite se uloge političara i partikularnih interesa. stvarno nisu li ovo ključni problemi za naše društvo?
    pazite mi imamo prirodan model enormnog bogatstva pred našim zdravim očima, no ipak stalno tražimo neki novi sveti gral, još gore konstantno podrivamo pravi perpetuum mobile ekonomije.

    dapače možda je neki model i koristan, unatoč rizicima primjene, no prava vrijednost leži u alternativama i troškovima primjene. ja sam uvjeren ne postoji model koji uz manje troškove daje više od najobičnije slobodne trgovine.

    p.s. ovo nije nagovor da ne izbacite i 5. i 6. dio 🙂 dapače.

    p.p.s. ovo jesu nabacane misli, nemam vremena pisati, pa pokušajte izvuči što sam htio poručiti 🙂

Trackbacks

    
%d blogeri kao ovaj: