Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)

autora/ice cronomy

Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.

Ne iznenađuje da na toj liniji razmišljanja Ljubo Jurčić koji predlaže novi-stari model ekonomske politike:

U razdobljima stagnacije ili recesije, ne smije se smanjivati proračunska potrošnja, nego čak obrnuto, uz određene uvjete poželjno ju je povećavati da nadomjesti pad osobne potrošnje, investicija i izvoza. Ako se određeni iznos iz proračuna koristio, ekonomski i socijalno na pogrešan način, ne treba ga rezati nego ga treba preusmjeriti u ekonomski i socijalno opravdanu svrhu. Tako bi sačuvao dio ove potražnje i ispunili opći ciljevi proračunske potrošnje. U borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji. …

Primjetite da je vrlo oprezan i izbjegava otvoreno reći da je ovo samo klasičan Keynezijanski argument povećanja državnog deficita u razdoblju recesiji. Jurčić se ne zamara previše vremenskom dimenzijom ili mehanizmom kojim “rezultat takve politike je niži standard građana”. Rezultat je jednostavno deterministički takav i nikakv drugačiji. Da li je moguće da je, na jedan duži rok, rezultat viši životni standard ili da li je moguće da povećana državna potrošnja isto rezultira nižim standardom, nije ostavljeno kao mogućnost.

Na drugu ruku, Drago Jakovčević ne izbjegava otvoreno zalagnje za keynezijanske mjere Hrvatskoj:

Nije vrijeme za rezanje javne potrošnje jer je u suštini potrošnja, pa i ona javna, zapravo BDP. Ako vi, s jedne strane, smanjujete javnu potrošnju, vi na neki način smanjujete agregatnu potražnju. Kad se ona smanjuje, smanjuju se i investicije … 

Tako je. Algoritam kejnzijanske formule kaže: vi kad štedite, dakle, povećavate štednju. Time smanjujete potrošnju. Kad smanjujete potrošnju povećavate zalihe, a onda smanjujete proizvodnju. Padom proizvodnje smanjujete investicije, a smanjenjem proizvodnje i investicija povećavate nezaposlenost, a povećanjem nezaposlenosti smanjujete štednju!

Intervju sa prof. Jakovčevićem se nakon toga preokrenu u nekakve teorije zavjere i parole poduprte bezveznim pitanjima. Šteta.

Keynezijansko razmišljanje vidljivo je i kod novinara, ovdje i ovdje. U ovom zadnjem linku Ratko Bošković razgovara sa Zvonimirom Baletićem koji problem ekonomije, ne samo sadašnje recesije, vidi još od 1993. u  ‘fiksnom’ tečaju. Tečajna i monetarna politika pogoršale su sadašnju recesiju a rješenje je u monetarnoj ekspanziji. [Intervju je zanimljiv i svakako ga pročitajte, iako su neki djelovi ‘zbunjeni’. Prof. Baletić drži da je Hrvatska bila u krizi od 2001-02, dakle unatoč rastu od ponekad i 6% na godišnjoj razini. Nije nemoguće da mala otvorena zemlja ima plivajući tečaj bez hiperinflacije, ali to što je Hrvatska mala otvorena zemlja nije bio razlog da Hrvatska nema potpuno plivajući tečaj. Neke druge stvari su bile i još su uvijek problem, na koje prof. Baletić nije dao adekvatan odgovor.]

Čitava grupa ekonomista oko HAZUa zalaže se za Keynezijanska rješenja recesije. Prof. Baletić kao predsjednik Znanstvenog vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo napisao je predgovor u nedavno objavljenom zborniku radova Iz krize u depresiju u izdanju HAZU, urednici Baletić i Gordan Družić, voditelj HAZU Odsjeka za ekonomska istraživanja.

Baletić u četiri točke traži primjenu monetarne suverenosti, rješavanje opasne unutarnje nelikvidnosti, anticikličnu fiskalnu politiku, neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz te povećanja zaposlenosti.

Više o skupu ovdje. Da se vratim na početak, prof. Jurčića sada promoviraju po medijima kao sveznajućeg ekonomskog prognostičara (jer u predviđanju leži korist ekonomista??). Prognostičarski uspjeh 5-2 u korist Jurčića trebao bi mu valjda dati kredibilitet i za njegove ekonomske politike i program koji priprema

Nažalost, ovo je staromodni način gledanja na makroekonomsku teoriju i politiku. Tradicionalni način predavanja makroekonomije, koji gore navedeni profesori zasigurno upotrebljavaju, u potpunosti je naglašavao Keynezijansku analizu i IS-LM okivr. Prije 50tak godina taj keynezijanski model bio je opće prihvaćen kao zadovoljavajući model makroekonomije koji može objasniti uzroke recesije i koji omogućuje državi važnu ulogu u stabiliziranju poslovnog ciklusa. Zbog razloga manje više poznatih svima to se promjenilo 70tih i 80tih godina.

Zanimljivo za istaknuti je da kad je John Hicks predstavio svoju interpretaciju Keynesove Opće Teorije u obliku IS-LM modela 1937. u poznatom Mr. Keynes and the Classics, završio je svoj tekst sljedećim riječima: “The General Theory of Employment is a useful book. But it is neither the beginning nor the end of Dynamic Economics.” (Više ovdje) Hicks je bio svjestan da njegova interpretacija ne uključuje mnoge elemente Keynesove teorije, no ipak, tokom sljedećih 50tak godina IS-LM se održao kao de facto jedini relevantan makroekonomski model.

Danas imamo divne moderne teorije makroekonomije i udžbenike koji izlažu modele poslovnih ciklusa bazirane na (1) mikroekonomskim osnovama i (2) ravnoteži, te koji isto imaju mogućnost objasniti stanje i uzroke poslovnog ciklusa. Stari keynezijanski pristup neravnoteže nije jedini, niti nužno najbolji. Svaki od tih modela  (više o njima kasnije) identificira neki drugi faktor kao važan u uzrokovanju poslovnog ciklusa, a svima je zajednička ista struktura i principi.

Naime, za razliku od ravnotežnog modela poslovnog ciklusa, u keynezijanskom modelu cijene i plaće nisu potpuno fleksibilne u određenom kratkom roku što znači da se ne kreću kako bi uravnotežile  tržišta. Ta neravnoteža, primjerice na tržištu rada između ponude i potražnje poslova, u interpretaciji keynezijanaca tako daje ulogu monetarnoj i fiskalnoj politici da da stabilizira ekonomiju. No, vidjeti ćemo da modeliranje poslovnog ciklusa bazirano na principu ravnoteže ne isključuje nužno aktivnu ulogu države. Moguće je zapravo, što je i jedan od ciljeva ovdje, pokazati da se neke Keynesove ideje oko poslovnog ciklusa mogu korisno prikazati koristeći ravnotežne modele poslovnog ciklusa. Primjetite da radim razliku između ideja Keynesa i ideja Keynezijanaca. Ne preklapaju se uvijek.

Ovo je možda teško za prihvatiti ako ste učili ekonomiju prije 30+ godina, bilo kao ekonomist ili novinar, ili nikada niste nadopunili svoje razumijevanje makroekonomije ili pak jedino što pratite u ekonomskoj blogosferi je Krugmanov blog (i naravno ovaj). Ne želim da me shvatite krivo. Krugman je vrsni ekonomist, dobar pisac oštrog jezika, ali i oštrog uma. Problem je što se Krugmanu zadnjih godina u teoriju previše mješaju politički svjetonazori i što previše glatko odbacuje druge makroekonomske interpretacije koje se razlikuju od njegovih keynezijanskih. Kako god, problem nije Krugman.

Problem je u zagovaranju politika za rješavanja recesije u Hrvatskoj (pa i drugdje) baziranih na pseudo-kejnezijanskim idejama –  karikature  keynezijanskih ideja poslovnog ciklusa i anitrecesijskih politika. I sam Krugman ima problem sa takvim korištenjem Keynezijanske ekonomije. Davne 1997. u članku u magazinu Slate, kasnije reproduciranom u knjizi The Accidental Theorist, prozvao je ekonomiste koji zagovaraju takve politike “vulgarnim Keynezijancima.” Prevedeni citat:

Ali neminovno postoje oni koji prate pismo inovatorskih ideja ali pogrešno tumače njihov duh, koji su više dogmatski u svom radikalizmu nego što su ortodoksi u svojoj vjeri. I kako se ideje šire postaju sve više pojednostavljenje – sve dok ono što na kraju postane dio javne svjesti, dio koji “svi znaju”, nije ništa više nego gruba karikatura originala. 

Takva je bila i sudbina Keynezijanske ekonomije. J.M. Keynes bio je divan suptilan i inovativan mislioc. No ipak jedna od njegovih nesretnih ako i nenamjernih ostavština bio je stil razmišljanja – nazovimo ga vulgarni Keynezianizam – koji zbunjuje i zamagljuje ekonomsku debatu do dan danas.

Recentnije, na svom blogu, jednostavnim je primjerom prikazao što znači pseudo-Keynezianizam. Stav da je “deficitna potrošnja  uvijek ekspanzivna” je pogrešan, zapravo “glup” riječima Krugmana. Teško je ne zaključiti da se Jurčić, po svojim stavovima i objašnjenjima gore citiranim zalaže za drugu, pogrešnu, točku u primjeru. Još bi gore bilo sa trećom točkom, “jedino deficitna potrošnja je ekspanzivna”. Ideja Jakovčevića da je smanjenje privatne potrošnje i povećanje štednje uvijek loša stvar je također na liniji pseudo-Keynezijanskih ideja. Obojca su se dakle ogriješili o klasičan vulgarni Keynezijanizam i ne nude ništa novog u interpretaciji uzroka prolongirane recesije u Hrvatskoj.

Nadalje, gore navedene Jurčićeve ideje izgleda podliježu još jednoj klasičnoj grešci koju opet Krugman voli istaknuti – interpretiranje matematičkog identiteta kao odnosa koji reflektira ponašanje ekonomskih aktera. Jednadžba nacionalnog računa BDP=C+I+G+XP je kao što je i Monopolizam blog komentirao, računovodstveni identitet, uvijek točan zbroj elemenata. Ne predstavlja mehanizam kako se ti elementi u stvarnosti ponašaju, te stoga nije model, a kamoli princip za argument da državna proračunska potrošnja može uspješno zamjeniti osobnu kako bi održala razinu BDPa i domaće potražnje. Ništa u toj jednadžbi ne pokazuje kako bi proračunska potrošnja sačuvala dio potražnje ili kako “u borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji.” (Jurčić, iznad)

Reći da je državna potrošnja jedan od faktora koji utječu na razinu BDPa je kao i reći da papučica gasa ima utjecaj na kretanje automobila, bez diskusije motora, da li smo na uzbrdici ili  nizbrdici ili da li je ručna dignuta (ili u P položaju na automatiku). U regularnoj ekonomiji u odnosu na Keynezijansku, kako kaže Robert Barro, svi ti drugi faktori i poticaji igraju važnu ulogu i stvaraju dio makroekonomskog mehanizma ponašanja. Tradicionalna Keynezijanska ekonomija ih u biti potisne kao manje važnim (nevažnim?) u odnosu na koncept `ukupne potražnje.’

Sve su to jednostavni, ali dobri razlozi za promisliti koga i zašto slušati tokom recesije za savjet i uvid u ekonomsko stanje, koji su točno uzroci recesije i posljedice raznih intervencija. Katarina Ott je opisala u odličnom komentaru “Zašto ne slušati stare kejnezijance?” zašto ne reciklirati stare ideje. Obavezno pročitati. [Jedino se ne slažem da se radi o recikliranju ideja  Starog Majstora, već nekih starih keynezijanaca, poput Skidelskog. Kao što Ott kaže ranije u tekstu, Keynes je imao više rješenja za više situacija, a stari keynezijanci su se držali samo njih par.]

Razni uzorci poslovnog ciklusa tjeraju nas da razumijemo makroekonomske šokove iza njih i ulogu koju igraju fiskalna i monetarna vlast. Da bi mogli uvjerljivo argumentirati zašto je neka politika dobra ili loša moramo temeljiti naše razumijevanje na makroekonomskim modelima, ne se oslanjati na samo jedan i njegovu implikaciju kao jedinu moguću politiku izlaska iz recesije.

U sljedećim nastavcima (planiram još dva tri) pozabaviti ćemo se generalnim makroekonomskim modelom koji se ne oslanja na pretpostavke nefleksibilnih cijena, već eksplicitno kao model ravnoteže može objasniti uzroke recesije i ulogu države u njoj. Zapravo, vidjeti ćemo da se neke Keynesove ideje u vezi poslovnog ciklusa mogu korisno prikazati i u takvom modelu. Ako baš želite biti Keynezijanac, ne morate biti vulgarni i neuravnoteženi. 😉 

Oglasi

10 komentara to “Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)”

  1. Baš je zanimljiva ta stvar u vezi Keynesa, da ga tumače na razne načine. Možeš ga zato nazvati suptilnim misliocem, ali ja ne bih bio tako blag — zbrkan, nejasan, nedorečen, neprecizan, sve su termini koje bih radije koristio. Uostalom tako nešto i Krugman kaže u predgovoru nekom od izdanja, samo on to smatra odlikom inspiriranog genija. Mislim da tu nije potpuno iskren.

    Postoje li, recimo, različita tumačenja Samuelsona ili Krugmana? Oni su već dio novog standarda preciznog izražavanja.

    Keynes je bio matematičar i trebao se izražavati precizno i nedvosmisleno. To je možda i pokušao, i snosi odgovornost za neuspjeh. Tko je pokušao čitati “General Theory…” zna o čemu govorim. Knjigu je jako teško čitati bez pomoći nekakvog tumača sa dodatnim objašnjenjima. Ja ju, priznajem, nisam mogao dovršiti.

    Osim toga da je Keynes bio genije kojeg se danas krivo tumači, što mislim da nije bio, slažem se s ostatkom članka. Stvarno svjedočimo gotovo djetinjastom intuitivnom shvaćanju ekonomske politike. Keynes im tu samo dobro dođe kao nekakvo opravdanje, rasipali bi oni novac na intervencije i ovako i onako.

  2. Ja bi ipak imao malo drugačije mišljenje o Keynesu od tvog, iako se isto ne držim Keynezijancem. Da li je genije ili ne i nije baš nešto za diskutirati jer ne znamo što biti genije znači. Keynes je važan i utjecajan ekonomist. Da, General Theory je teška za čitati, nimalo izravna, ali to ne znači da nema zanimljivih i važnih uvida, neki od kojih su ignorirani. Doduše, mislim da nije potrebno čitati General Theory da bi učili (makro)ekonomiju osim ako niste ili povjesničar misli ili vas to samo zanima. Uvijek treba imati na umu razlike između Keynesa i Keynezijanaca. Nisu svi Keynezijanci isti.

    Da, Keynes je diplomirao kao matematičar, ali je bio matematičar kao i ja (osim što je bio bolji). Znam riješiti dupli integral ali to ničem ne koristi ako ne prevedeš značenje toga u “običan” jezika. Keynes je bio Marshallov student, i.e. koristi matematiku kao jezik rađe nego kao mehanizam analize, sve prevedi na engleski i onda zapali matematiku. Keynes je bio i dosta nesiguran matematičar.

    • ali uporeba matematike je apsolutno promašen princip rada
      1) jer ne postoji model koji može obuhvatit sve varijable koje postoje u stvarnom svijetu
      2) jer teži prikazivanju korelacija, a ne kauzalnih odnosa

      uvijek mi je to djelovalo kao nešto ajmo djelovat kao veći znanstvenici pa ćemo se nabacivat formulama
      (disclaimer: ja više ne znam riješit ni obični integral, a kamoli obični, pa je moguće da na moj stav utječu neke predrasude 😀 )

      • Ne, nije promašen način rada. Tu se svakako ne slažem. Ipak, legitimno je pitati zašto koristiti matematiku, kako nam pomaže da razumijemo ekonomske fenomene bolje.
        Dobra tema za post. Svakako se ne radi o nabacivanju formulama, jer sve imaju svoju funkciju, postulat, matematičku osnovu. Ekonomisti nisu ništa veći ni manji znanstvenici zbog korišenja matematike. Ona je alat za razbistriti neku ekonomsku pojavu i ima svoje limite u ekonomiji.
        1) To nije ni cilj jer utrpavanjem svega moguće u model samo bi proizveli neuredan model gdje ne bi znali što uzrokuje što niti bi nam pomogao u razumijevanju osnova ekonomskog fenomena.
        2) Korelacija je empirijska mjera kretanja varijabli. Kazualni odnos se isto mora pronaći i potvrditi empirijski (iako je gotovo pa nemoguće). Model u tome pomaže utoliko da izolira faktore i odnose koje onda treba empirijski pronaći, potvrditi ili pobiti.

        P.S. Ne trebaš ni znati kako riješiti integral da bi (1) vidio prednost korištenja matematike i (2) razumio jednostavan matematički model ekonomije. Nadam se da će drugi dio Vulgarnih Keynezijanaca u tome pomoći. Nema integrala, samo grafova.

      • Ovo je apsolutna neistina i tvrdnja zbog koje austrijske ekonomiste ne mogu shvatiti drugačije od grupice šarlatana koja laprda bez uvida u stvarni svijet iako sam i sam pro slobodnog tržišta.
        Dapače, s tim pričama kako “ne treba koristiti znanstveni princip” i kako je “ljudsko ponašanje nemoguće opisati matematikom” samo olakšavaju posao protivnicima. Ta se metodologija nipočemu ne razlikuje od vjere (ne govorim ovdje negativno o vjeri, već samo kao metodologiji po kojoj se dolazi do znanja).
        Da, postoje loši matematički modeli, ali raditi eksplicitne matematičke modele i usporedbom s mjerenjima u stvarnom svijetu je jedini ispravan način. Bez matematičkih modela čovjek nema nikakav osjećaj o vlastitim greškama u razmišljanju.
        razumijevanje istih. Ljudi su izrazito loši u procjenama uzroka i posljedica gdje je događaj posljedica mnoštva interakcija, zapravo su loši kada su dvije interakcije u pitanju, a kamoli kad je ekonomija.
        Ali austrijski ekonomisti su si malo razmislili o tome i njima je sve jasno, stvarno nevjerojatna prepotencija i samozavaravanje.

  3. Cak je i Hayek govorio o tome..

    Reason: Da li je Kejnz promenio svoje mišljenje u svojim poznijim godinama, kako se to često govorkalo?

    Hajek: Ne naročito. On se sve vreme kolebao. Nalazio se na nekoj vrsti srednje linije i uvek je brinuo o potrebama trenutka. U mom poslednjem razgovoru sa njim (oko tri nedelje pre njegove smrti 1945. godine) pitao sam ga nije li se uznemirio povodom onog što neki od njegovih učenika rade sa njegovim idejama. A on je rekao “Ma oni su samo budale. Te ideje su bile zastrašujuće važne tridesetih, ali ukoliko ove ideje ikad postanu opasne, budite sigurni da ću preokrenuti javno mnenje samo tako.” On bi to i uradio. Siguran sam da bi u posleratnim godinama Kejnz postao jedan od najvećih boraca protiv inflacije.

  4. @Ed
    molim te reci mi što je krivo u mojoj tvrdnjama da
    1) ne postoji model koji može obuhvatit sve varijable koje postoje u stvarnom svijetu
    2) matematički model teži prikazivanju korelacija, a ne kauzalnih odnosa

  5. @Ed

    Problem je u tome što uopće nisi upoznat s austrijskom metodom, i ismijavajući njihov anti-pozitivistički stav samo ideš niz dlaku najgorim ljevičarima. Ne postoji niti jedan matematički model kojim ti možeš dokazati da uvoz 5 milijuna Afrikanaca u Hrvatsku ne bi uzrokovao neviđen gospodarski rast, ili da bi dodatna socijalna prava samohranim majkama podigla BDP za 3,4%, pa šta onda? Da odustanemo od zakonitosti ljudskog ponašanja jer je to matematički neprovjerljivo? Da empirijski dokažemo da ne bi? Koju ti teoretski možeš metodu dati koja bi dokazivala ili se suprotstavila Čačićevoj tvrdnji da će trošenje x milijardi kuna pokrenuti ekonomiju?

    I samo napomena – ovdje se govori o teoriji ekonomije. Nitko, ali baš nitko sa zdravom pameću neće negirati korisnost množenja i zbrajanja u računanju.

    • Mozes dati odgovor na ta pitanja. Samo ako odgovor ne pocinje sa ovisi… Znas da onaj tko daje odgovor nema pojma. Keynesovo vrludanje zapravo je posljedica tadasnjeg nerazumjevanja bihevioralnih efekata. Naime svaki modelar zaprepastit ce se kad empirijski spozna da uvodjenje abs-a u automobile nije proizvelo nikakv utjecaj na kolicinu nezgoda u prometu i sl. A 100% sam uvjeren da bi svaki matematicar koji bi radio na modelu predvidio upravo smanjenje nesreca.

Trackbacks

%d bloggers like this: