Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.
Ne iznenađuje da na toj liniji razmišljanja Ljubo Jurčić koji predlaže novi-stari model ekonomske politike:
U razdobljima stagnacije ili recesije, ne smije se smanjivati proračunska potrošnja, nego čak obrnuto, uz određene uvjete poželjno ju je povećavati da nadomjesti pad osobne potrošnje, investicija i izvoza. Ako se određeni iznos iz proračuna koristio, ekonomski i socijalno na pogrešan način, ne treba ga rezati nego ga treba preusmjeriti u ekonomski i socijalno opravdanu svrhu. Tako bi sačuvao dio ove potražnje i ispunili opći ciljevi proračunske potrošnje. U borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji. …
Primjetite da je vrlo oprezan i izbjegava otvoreno reći da je ovo samo klasičan Keynezijanski argument povećanja državnog deficita u razdoblju recesiji. Jurčić se ne zamara previše vremenskom dimenzijom ili mehanizmom kojim “rezultat takve politike je niži standard građana”. Rezultat je jednostavno deterministički takav i nikakv drugačiji. Da li je moguće da je, na jedan duži rok, rezultat viši životni standard ili da li je moguće da povećana državna potrošnja isto rezultira nižim standardom, nije ostavljeno kao mogućnost.
Na drugu ruku, Drago Jakovčević ne izbjegava otvoreno zalagnje za keynezijanske mjere Hrvatskoj:
Nije vrijeme za rezanje javne potrošnje jer je u suštini potrošnja, pa i ona javna, zapravo BDP. Ako vi, s jedne strane, smanjujete javnu potrošnju, vi na neki način smanjujete agregatnu potražnju. Kad se ona smanjuje, smanjuju se i investicije …
Tako je. Algoritam kejnzijanske formule kaže: vi kad štedite, dakle, povećavate štednju. Time smanjujete potrošnju. Kad smanjujete potrošnju povećavate zalihe, a onda smanjujete proizvodnju. Padom proizvodnje smanjujete investicije, a smanjenjem proizvodnje i investicija povećavate nezaposlenost, a povećanjem nezaposlenosti smanjujete štednju!
Intervju sa prof. Jakovčevićem se nakon toga preokrenu u nekakve teorije zavjere i parole poduprte bezveznim pitanjima. Šteta.
Keynezijansko razmišljanje vidljivo je i kod novinara, ovdje i ovdje. U ovom zadnjem linku Ratko Bošković razgovara sa Zvonimirom Baletićem koji problem ekonomije, ne samo sadašnje recesije, vidi još od 1993. u ‘fiksnom’ tečaju. Tečajna i monetarna politika pogoršale su sadašnju recesiju a rješenje je u monetarnoj ekspanziji. [Intervju je zanimljiv i svakako ga pročitajte, iako su neki djelovi ‘zbunjeni’. Prof. Baletić drži da je Hrvatska bila u krizi od 2001-02, dakle unatoč rastu od ponekad i 6% na godišnjoj razini. Nije nemoguće da mala otvorena zemlja ima plivajući tečaj bez hiperinflacije, ali to što je Hrvatska mala otvorena zemlja nije bio razlog da Hrvatska nema potpuno plivajući tečaj. Neke druge stvari su bile i još su uvijek problem, na koje prof. Baletić nije dao adekvatan odgovor.]
Čitava grupa ekonomista oko HAZUa zalaže se za Keynezijanska rješenja recesije. Prof. Baletić kao predsjednik Znanstvenog vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo napisao je predgovor u nedavno objavljenom zborniku radova Iz krize u depresiju u izdanju HAZU, urednici Baletić i Gordan Družić, voditelj HAZU Odsjeka za ekonomska istraživanja.
Baletić u četiri točke traži primjenu monetarne suverenosti, rješavanje opasne unutarnje nelikvidnosti, anticikličnu fiskalnu politiku, neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz te povećanja zaposlenosti.
Više o skupu ovdje. Da se vratim na početak, prof. Jurčića sada promoviraju po medijima kao sveznajućeg ekonomskog prognostičara (jer u predviđanju leži korist ekonomista??). Prognostičarski uspjeh 5-2 u korist Jurčića trebao bi mu valjda dati kredibilitet i za njegove ekonomske politike i program koji priprema.
Nažalost, ovo je staromodni način gledanja na makroekonomsku teoriju i politiku. Tradicionalni način predavanja makroekonomije, koji gore navedeni profesori zasigurno upotrebljavaju, u potpunosti je naglašavao Keynezijansku analizu i IS-LM okivr. Prije 50tak godina taj keynezijanski model bio je opće prihvaćen kao zadovoljavajući model makroekonomije koji može objasniti uzroke recesije i koji omogućuje državi važnu ulogu u stabiliziranju poslovnog ciklusa. Zbog razloga manje više poznatih svima to se promjenilo 70tih i 80tih godina.
Zanimljivo za istaknuti je da kad je John Hicks predstavio svoju interpretaciju Keynesove Opće Teorije u obliku IS-LM modela 1937. u poznatom Mr. Keynes and the Classics, završio je svoj tekst sljedećim riječima: “The General Theory of Employment is a useful book. But it is neither the beginning nor the end of Dynamic Economics.” (Više ovdje) Hicks je bio svjestan da njegova interpretacija ne uključuje mnoge elemente Keynesove teorije, no ipak, tokom sljedećih 50tak godina IS-LM se održao kao de facto jedini relevantan makroekonomski model.
Danas imamo divne moderne teorije makroekonomije i udžbenike koji izlažu modele poslovnih ciklusa bazirane na (1) mikroekonomskim osnovama i (2) ravnoteži, te koji isto imaju mogućnost objasniti stanje i uzroke poslovnog ciklusa. Stari keynezijanski pristup neravnoteže nije jedini, niti nužno najbolji. Svaki od tih modela (više o njima kasnije) identificira neki drugi faktor kao važan u uzrokovanju poslovnog ciklusa, a svima je zajednička ista struktura i principi.
Naime, za razliku od ravnotežnog modela poslovnog ciklusa, u keynezijanskom modelu cijene i plaće nisu potpuno fleksibilne u određenom kratkom roku što znači da se ne kreću kako bi uravnotežile tržišta. Ta neravnoteža, primjerice na tržištu rada između ponude i potražnje poslova, u interpretaciji keynezijanaca tako daje ulogu monetarnoj i fiskalnoj politici da da stabilizira ekonomiju. No, vidjeti ćemo da modeliranje poslovnog ciklusa bazirano na principu ravnoteže ne isključuje nužno aktivnu ulogu države. Moguće je zapravo, što je i jedan od ciljeva ovdje, pokazati da se neke Keynesove ideje oko poslovnog ciklusa mogu korisno prikazati koristeći ravnotežne modele poslovnog ciklusa. Primjetite da radim razliku između ideja Keynesa i ideja Keynezijanaca. Ne preklapaju se uvijek.
Ovo je možda teško za prihvatiti ako ste učili ekonomiju prije 30+ godina, bilo kao ekonomist ili novinar, ili nikada niste nadopunili svoje razumijevanje makroekonomije ili pak jedino što pratite u ekonomskoj blogosferi je Krugmanov blog (i naravno ovaj). Ne želim da me shvatite krivo. Krugman je vrsni ekonomist, dobar pisac oštrog jezika, ali i oštrog uma. Problem je što se Krugmanu zadnjih godina u teoriju previše mješaju politički svjetonazori i što previše glatko odbacuje druge makroekonomske interpretacije koje se razlikuju od njegovih keynezijanskih. Kako god, problem nije Krugman.
Problem je u zagovaranju politika za rješavanja recesije u Hrvatskoj (pa i drugdje) baziranih na pseudo-kejnezijanskim idejama – karikature keynezijanskih ideja poslovnog ciklusa i anitrecesijskih politika. I sam Krugman ima problem sa takvim korištenjem Keynezijanske ekonomije. Davne 1997. u članku u magazinu Slate, kasnije reproduciranom u knjizi The Accidental Theorist, prozvao je ekonomiste koji zagovaraju takve politike “vulgarnim Keynezijancima.” Prevedeni citat:
Ali neminovno postoje oni koji prate pismo inovatorskih ideja ali pogrešno tumače njihov duh, koji su više dogmatski u svom radikalizmu nego što su ortodoksi u svojoj vjeri. I kako se ideje šire postaju sve više pojednostavljenje – sve dok ono što na kraju postane dio javne svjesti, dio koji “svi znaju”, nije ništa više nego gruba karikatura originala.
Takva je bila i sudbina Keynezijanske ekonomije. J.M. Keynes bio je divan suptilan i inovativan mislioc. No ipak jedna od njegovih nesretnih ako i nenamjernih ostavština bio je stil razmišljanja – nazovimo ga vulgarni Keynezianizam – koji zbunjuje i zamagljuje ekonomsku debatu do dan danas.
Recentnije, na svom blogu, jednostavnim je primjerom prikazao što znači pseudo-Keynezianizam. Stav da je “deficitna potrošnja uvijek ekspanzivna” je pogrešan, zapravo “glup” riječima Krugmana. Teško je ne zaključiti da se Jurčić, po svojim stavovima i objašnjenjima gore citiranim zalaže za drugu, pogrešnu, točku u primjeru. Još bi gore bilo sa trećom točkom, “jedino deficitna potrošnja je ekspanzivna”. Ideja Jakovčevića da je smanjenje privatne potrošnje i povećanje štednje uvijek loša stvar je također na liniji pseudo-Keynezijanskih ideja. Obojca su se dakle ogriješili o klasičan vulgarni Keynezijanizam i ne nude ništa novog u interpretaciji uzroka prolongirane recesije u Hrvatskoj.
Nadalje, gore navedene Jurčićeve ideje izgleda podliježu još jednoj klasičnoj grešci koju opet Krugman voli istaknuti – interpretiranje matematičkog identiteta kao odnosa koji reflektira ponašanje ekonomskih aktera. Jednadžba nacionalnog računa BDP=C+I+G+XP je kao što je i Monopolizam blog komentirao, računovodstveni identitet, uvijek točan zbroj elemenata. Ne predstavlja mehanizam kako se ti elementi u stvarnosti ponašaju, te stoga nije model, a kamoli princip za argument da državna proračunska potrošnja može uspješno zamjeniti osobnu kako bi održala razinu BDPa i domaće potražnje. Ništa u toj jednadžbi ne pokazuje kako bi proračunska potrošnja sačuvala dio potražnje ili kako “u borbi protiv recesije, proračunska potrošnja najviše pomaže, ako direktno ili indirektno završi u domaćoj proizvodnji.” (Jurčić, iznad)
Reći da je državna potrošnja jedan od faktora koji utječu na razinu BDPa je kao i reći da papučica gasa ima utjecaj na kretanje automobila, bez diskusije motora, da li smo na uzbrdici ili nizbrdici ili da li je ručna dignuta (ili u P položaju na automatiku). U regularnoj ekonomiji u odnosu na Keynezijansku, kako kaže Robert Barro, svi ti drugi faktori i poticaji igraju važnu ulogu i stvaraju dio makroekonomskog mehanizma ponašanja. Tradicionalna Keynezijanska ekonomija ih u biti potisne kao manje važnim (nevažnim?) u odnosu na koncept `ukupne potražnje.’
Sve su to jednostavni, ali dobri razlozi za promisliti koga i zašto slušati tokom recesije za savjet i uvid u ekonomsko stanje, koji su točno uzroci recesije i posljedice raznih intervencija. Katarina Ott je opisala u odličnom komentaru “Zašto ne slušati stare kejnezijance?” zašto ne reciklirati stare ideje. Obavezno pročitati. [Jedino se ne slažem da se radi o recikliranju ideja Starog Majstora, već nekih starih keynezijanaca, poput Skidelskog. Kao što Ott kaže ranije u tekstu, Keynes je imao više rješenja za više situacija, a stari keynezijanci su se držali samo njih par.]
Razni uzorci poslovnog ciklusa tjeraju nas da razumijemo makroekonomske šokove iza njih i ulogu koju igraju fiskalna i monetarna vlast. Da bi mogli uvjerljivo argumentirati zašto je neka politika dobra ili loša moramo temeljiti naše razumijevanje na makroekonomskim modelima, ne se oslanjati na samo jedan i njegovu implikaciju kao jedinu moguću politiku izlaska iz recesije.
U sljedećim nastavcima (planiram još dva tri) pozabaviti ćemo se generalnim makroekonomskim modelom koji se ne oslanja na pretpostavke nefleksibilnih cijena, već eksplicitno kao model ravnoteže može objasniti uzroke recesije i ulogu države u njoj. Zapravo, vidjeti ćemo da se neke Keynesove ideje u vezi poslovnog ciklusa mogu korisno prikazati i u takvom modelu. Ako baš želite biti Keynezijanac, ne morate biti vulgarni i neuravnoteženi. 😉
Cronomy.org 