Cronomy.org

Yoram Bauman, poznati komičar-ekonomist sa doktoratom završio je drugi dio Cartoon Introduction to Economics: Macroeconomics. Vrlo zabavan, sažet ali i ozbiljan uvod u osnove ekonomskih koncepta koje je danas gotovo pa nužno znati ako želite razumijeti svijet oko sebe. A ne škodi razumijeti i intergalaktičku trgovinu kojom se Bauman malo pozabavio. Kao vlasnik prvog volumena iz mikroekonomije, siguran sam daje i ovaj odličan. Prve recenzije su vrlo pohvalne, primjerice Bryan Caplan ističe

The highlight of the book, though, is chapter 7: “Trade and Technology” – an elegant exercise in intellectual seduction.  Bauman leads with three big facts about technological progress:

1. Technological progress creates losers as well as winners.
2. Technological progress is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Only then does he share his three big facts about (international) trade:

1. Trade creates losers as well as winners.
2. Trade is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Chapter 9 (“Complications”) bends over backwards to consider objections to free trade, but ultimately grants them very little.  Once the protectionist blithely accepts the lethal blow the automobile dealt to the horse-drawn buggy industry, he really doesn’t have a leg to stand on.

Poglavlje 8 o međunarodnoj trgovini izgleda ovako. Primjetite da je Krugman “očito” Nobelovu dobio jer može objasniti trgovinu sa alienima. Originalni izvor ovdje.

Puno toga je dobro rečeno u poruci Nenada Bacha novoj Vladi i Milanoviću. Jedino što nije je sljedeće:

Na primjer, porez na nekretnine povratak je u feudalno društvo, i to je dugotrajan put u smrt nacije jer time prestaje privatno vlasništvo – kaže Bach.

Au contraire.

Poreza na nekretnine – stambenu imovinu zemljište recimo – ne ugrožava privatno vlasništvo. Svaki argument u suprotnom bio bi prilično nategnut i vjerojatno ustanovljen na nekakvim ideološkim pretpostavkama bez baze u realnosti.
Realnost je da sve zemlje OECDa u određenoj mjeri koriste porez na imovinu, nekretnine. Istina je da teret takvog poreza pada na trenutnog vlasnika imovine, ali privatno vlasništvo nije nigdje time umanjeno. Da je, opozicija tim porezima bila bi vrlo jaka i malo bi ih koja zemlja implementirala, zar ne? Ali primjerice UK i SAD, iznenađujuće, oporezuju imovinu više od jedne Francuske ili Njemačke. Porez na imovinu kao komponenta ukupnih poreznih prihoda je činila oko 11% u UK i SAD, nasuprot Njemačkoj (2.7%) i Franckuskoj (5.4%). Prihod od porezna na imovinu u UK iznosi oko 4% BDP, najviše od svih OECD zemalja.

Rasprava o porezu na ‘nekretnine’ bila bi puno bolja kad bi je prvo formurlirali korektno. Drugim riječima, to znači rasprava o svrsi oporezivanja imovine (nekretnine) i bazi koju želimo oporezivati. Kao benefit poreza na imovinu klasični argument je da je to porez primjeren lokalnim jedinicama zbog “nepkretnosti” imovine i jer su prihod usmjereni na proviziju lokalnih usluga, primjerice obrazovanja. Uz to, takav ‘lokalni porez za lokalnu uslugu’ ne zadire u produktivnost nacionalne ekonomije. Ukoliko porez odlazi u Zagrebačku kesu, gubi se
na tim benefitima. Rasprava o tome bi sigurno povukla i raspravu o zadaći i odgovornosti lokalne i nacionalne vlasti (fiskalnog federalizma) o, recimo opet, proviziji srednješkolskog obrazovanja.

Porez na nekretninu može biti porez na osobnu potrošnju (konzumaciju) ili porez na kapitalni prihod. Ideje nove vlast sa Linićevim idejama o bogatašima sa 10 stanova koje treba oporezivati jer žive u samo jednom zvuči kao ovo drugo. Iako, sve je to još vrlo nejasno. Primjerice, da li će kao vrijednosnu bazu uzeti zemljište ili nekretninu na zemlji? Ovo prvo je poželjnije, ali ostavimo to budućoj Vladi da sazna.

Ovo svakako nije napad na Bacha, kojeg sam imao priliku upoznati (iako se on mene ne sjeća) i koji je ‘kul’ tip. Ipak, problem je da se takvim i sličnim “alarmantnim” argumentima, koji se mogu čuti po hrvatskoj javnoj sceni, može zagušiti pravilna rasprava i na kraju dizajnirati porez kojemu je svrha sve osim onoga za što bi stvarno trebao poslužiti.

Ekonomski plan Kukuriku koalicije ispravno je orijentiran na važnost ekonomskog rasta kao primarnog faktora svih ostalih politika.
Čudno je stoga da je najavljena porezna reforma kao dio ekonomskog programa u suprotnosti sa time i relativno više je usmjerena na raspodjelu i pravednost. Najavljene su nove, više porezne stope na dobit (stranih) poduzeća, kapitalnu dobit i slično. Javnosti nisu poznati detalji – što je i problem sam po sebi, jer porezna neizvjesnot je velika kočnica za oporavak ekonomije – ali temeljna ideja je vrlo jasna:

“osigurati uravnotežen i pravedan porezni sustav koji približno jednako tretira dohotke i dobitke “od rada”, koji su danas u slučaju najvećih dohodaka oporezivani i više od 55%, i “od kapitala” na koje, osim poreza na dobit od 20%, nema nikakvog oporezivanja ostalih dohodaka i dobitaka od kapitala. Smatramo neprihvatljivim, na primjer, stanje u kojem zbog nepostojanja poreza na dividendu inozemni vlasnici hrvatskih poduzeća pri isplati dividendi porez na te dividende uplaćuju jedino i isključivo u proračun svoje zemlje.

Ne bi se složio da je to pravedan porezni sustav, ali to je druga priča.
Možda neprihvatljivo Koaliciji, ali nije strana praksa da kompanije ne plaćaju porez više puta s obzirom na sve zemlje u kojima posluje, već jednom tamo gdje je registrirana, tj. svoje zemlje.
Prozivanje stranih vlasnika ‘hrvatski’ poduzeća zvuči kao plitki patriotizam bez ikakve ekonomske svrhe. Da li treba dodati da u tim poduzećima rade hrvatski radnici?

Uz to, autori napominju sljedeću ogradu:

Držimo da posebno u krizi oni koji imaju više trebaju snositi veći teret u borbi s krizom. Pri tome, posebno ističemo našu namjeru da se veće oporezivanje dohodaka od kapitala i ekstraimovine neće odnositi na uvođenje ili povećanje poreza na stambene nekretnine.

Porez na nekretnine je u svijetu standardni prihod jedinica lokalne samouprave. A priori isticati da oporezivanje nekretnina nije u planu je zapravo loše i signalizira da lokalne jedinice (opet) neće imati taj, u svijetu za njih uobičajen, izvor prihoda. Da parafraziram sam plan, najava bolje raspodijele prihoda lokalnoj samoupravi “ne jamči i veliku razinu decentralizacije države i javnih poslova”. Svaka decentralizacija bila bi nepotpuna i neozbiljna ukoliko ne prepusti lokalnim jedinicama potpunu kontrolu na određenim prihodima.

Ukoliko su citati iznad vjerodostojni, a citirano je iz posljednje verzije Plan21, sve ovo nije baš u skladu sa prioritetom ekonomskog rasta.
Zanimljivo bi bilo znati tko je zadužen za poreznu reformu i čime se služio(la) da je došao do ovih zaključaka i smjernica. Klasični putokaz za reformu porezne politike i strukture koja bi pospiješila ekonomski rast usmjerava na veće oporezivanje potrošnje i nekretnina, a manje prihoda i dobiti poduzeća. Ukratko, potpuno je obrnut od najavljenog. Već sam jednom o tome ukratko i pisao.

Uzmimo primjerice rad OECDa – prilično nepristrane i nepolitičke organizacije – “Tax Policy Reform and Economic Growth” iz 2010 koji kaže

The analysis suggests a tax and economic growth ranking order according to which corporate taxes are the most harmful type of tax for economic growth, followed by personal income taxes and then consumption taxes, with recurrent taxes on immovable property being the least harmful tax. The explanation for these findings relates to the efficiency characteristics of the different taxes. Taxes that have a smaller negative impact on economic decisions of individuals and firms are less negative for economic growth. In general, income taxes have larger effects on firm and household decisions than (most) other taxes and therefore create larger welfare losses, ceteris paribus. A growth-oriented tax reform would therefore shift part of the tax burden from income to consumption and/or residential property.

Plan21 ima dovoljno svijesti o problemu velike porezne opterećenosti.

“Pri tome, nužno je osigurati visoki stupanj fiskalne neutralnosti planiranih korekcija u poreznom sustavu da se ne bi povećalo ukupno porezno opterećenje!”

Ako pod ‘fiskalnom neutralnosti’ smatraju ‘prihodovnu neutralnost’ onda najavljene porezne izmjene nisu kompatibilne sa time. Reforma koja se drži prihodovne neutralnosti usmjerila bi poreznu bazu manje prema porezima koji stvaraju neefikasnosti, a više prema porezima na imovinu i potrošnju.

Zagrebački taksisti su napokon imali Ah Bach! moment.

Do prije par mjeseci novi taxi operateri nisu se uopće doživljavali kao konkurencija. Kakvo snižavanje cijena. “Tržište će reći svoje” – moja kandidatura za izjavu godine – rekao je ondašnji predsjednik Radio Taxi Zagreba.

Lijep, gotovo udžbenički primjer kako su konkurencija i tržište zapravo kao gravitacija. Ako ih ignoriraš nađeš se u …..

Radio Taxi Zagreb srezao cijene i ukinuo naplatu noćne vožnje (video)

Bili su na udaru medija, građana, konkurencije. Odluke su donosili presporo, na promjene reagirali štrajkom. Svoje su usluge dobro naplaćivali, a modernizaciju i tržišnu utrku odbijali. Zagrebački taksisti, okupljeni u udruženje Radio taksi, godinu dana ništa nisu poduzeli. Bili su otpisani – sve do danas.

Posegnuti za depozitima dviju najvećih hrvatskih banaka, PBZ i Zaba, bio bi očajnički potez posrnulih talijanskih banaka u slučaju bankrota Italije.

Sumnjam da bi se tako nešto moglo dogoditi zbog silnih pravnih prepreka, HNBove intervencije kao i vjerojatne intervencije EU koja bi to spriječila (pretpostavka da bi).

Ali postoji i ona “nuklearna” opcija. Na ozbiljnu prijetnju da će talijanske banke posegnuti za depozitima hrvatskih građana Vlada i Sabor bi jednostavno mogle odgovoriti nacionalizacijom banaka u stranom (talijanskom) vlasništvu.

Pitanje je, da li bi takav potez bio opravdan i legitiman? U situaciji kada su depoziti hrvatskih građana direktno ugroženi čini se kao manje nepoželjna opcija. Posljedica, primjerice u obliku štete za buduće strane investicije, bi naravno bilo. Kao i u ostalom pitanje što će hrvatska onda sa tim bankama? Ipak, mislim da bi posljedice propadanja dviju najvećih hrvatskih banaka, defacto implozija financijskog sustava u zemlji, bile još gore i dugotrajnije. Možda bi samo vjerodostojna prijetnja da se banke mogu i ‘nacionalizirati ako zatreba’ bila dovoljna?

Novi, privremeni, grčki premijer je ‘čisti’ ekonomist. Za vidjeti je što će iz toga izaći. Papademos je i uveo euro u Grčku.

Da li bi mi mogli napraviti isto makar za ministra financija ili je i za to potrebna kriza grčkih razmjera? Više ovdje.

Izjave i petljanje Linića oko pozivanja i dolaska MMFa, što god to značilo, u Hrvatsku je dobar primjer zašto ne Linića na takvu vitalnu funkciju.

Na jednoj strani ministar financija u sjeni jasno daje do znanja da dolaskom na vlast dolazi i MMF u Hrvatsku. Sljedeći dan vodstvo Kukuriku koalicije ublažava izjavu da je to tako i pokušava vaditi Linića. Ovakvi ‘flip-flop’ momenti stvaraju (a) političku nelagodu, (b) snažan osjećaj neizvjesnosti građanima i investitorima i (c) daju glas HDZu koji ispravno ukazuje da Kukuruku ne zna što želi. Iritantno!

Zapravo nije “što god to značilo” jer dolazak MMF ne znači bilo što. Istina, MMF nije bauk i ne treba ga se plašiti. Ali isto treba razumijeti da MMF ne dolazi na poziv “dođite mi ne neznamo što treba.” MMF ima standardni set alata, politika i uvjeta koje jedna zemlja treba provesti. Posljednjih godina isti su se ponešto promjenili, ponajviše u svrhu fleksibilnosti dostupnosti aranžmana u kriznim situacijama. No MMF je i dalje manje-više ista institucija koja uvjetuje svoju pomoć i sredstva. Na zemlji je da sama donosi, izglasa i provede ove i one ekonomske politike.

Fiskalna konsolidacija, rezanje proračunskog deficita i javnog duga, su previše važne politike da bi se ostavilo politikantima. Linić uvijek gleda kako zadati udarac HDZu, polemizirati i kontrirati (po čemu je samo suprotna slika Šukera) što je donekle i jedini legitimni cilj pred izbore.

Međutim, što nakon toga? Što nakon prizivanja MMFa kao bonus žetona za više glasova? Ministar financija zadužen za ozbiljnu i snažnu fiskalnu konsolidaciju kao zadaću ima ne samo gledati u brojke i bilance proračuna već i upravljati očekivanjima (a) građana i (b) tržišta novca gdje se određuje kreditni rejting. Najbolji načina za to je jasna komunikacija – što je prioritet i kako to postići. Kukuriku valjda razumije da se ovakve izjave Linića nedvojako prenose i u stranima medijima. Čak i nekima važnim.

Fiskalna konsolidacija je diskusija kako smanjiti razliku između kamatnih stopa Hrvatskih euroobveznica i Njemačkih, a ne diskusija oko angažmana MMFa. Ovo potonje ukazuje da Kukuriku još u biti nema konkretnu ideju što i kako učiniti. Znam, imaju plan za srednji rok “kako to obaviti bez bolnih rezova”, što je samo iluzija. Ali recimo da ima šanse i za tako nešto. Za to im treba dobar ministar financija. Jedan bez izjava i stavova kontradiktornih onima svojih lidera, pogotovo budućeg premjera. Jedan koji jasno i glatko može komunicirati ciljeve i mjere kojima to postići. Koji komunicira sa javnošću kako će se obavezati smanjiti deificit, ne samo kontrirati političkim protivnicima. Poželjan bi bio netko poput Grčkog ministra financija.

Fisklana konsolidacija će nakon izbora biti test ozbiljnosti i zrelosti koalicije i politike koja pobjedi, da provede ono što se godinama odgađa. Bit će mjera političkog troška koji je koalicija spreman podnijeti za sprovedbu nepopularnih reformi i rezova. Za početak, dobro bi bilo da onaj odgovoran za to stavi svoj posao na liniju i uvjetuje ostavkom ukoliko se fiskalna konsolidacija ne provede uspješno.

Ovo nema direktne veze sa zaslugama za Nobelovu, ali ima sa Simsom. SEEbiz kaže da je “akademija u Stockholmu ipak napravila određeni otklon od dosadašnje prakse da pri donošenju odluke zanemaruje aktualna zbivanja…” Možda, iako se ne bi tako brzo složio. Primjerice, Sims osim Nobelovih zasluga je i jedan od osnivača fiskalne teorije nivoa cijena.

U radu 1999., dakle na samo pragu uvođenja eura, Sims je koristeći tu teoriju analizirao slabosti europskom monetarnog projekta. Sims započinje i motivira svoj rad sa vrlo poznatim Sargent-Wallace radom iz 1981, rad koji i Nobelov komitet citira.

It has been recognized, at least since Sargent and Wallace (1981), that sufficiently irresponsible fiscal policy could cause problems for monetary policy, but this has been treated as no more than an important footnote to the central role of monetary policy.

Nakon pregleda teorije, Sims je opisao slabosti i potencijalne opasnosti za projekt Europske Monetarne Unije.

It is striking that the Maastricht accords spell out in great detail the institutional arrangements for a common monetary system while providing no correspondingly detailed structures for coordination of fiscal policy. The accords even seem to reflect a belief that eliminating relationships between fiscal authorities and the central bank guarantees monetary stability. …

Before I proceed, let me note that I am only going to describe what seem to me to be potential hazards and pressures on the system. I think it is unlikely that EMU can long survive with the degree of vagueness and weakness in the associated fiscal structure that currently characterize it. This does not mean, though, that the EMU cannot long survive. One possible response to pressures as they arise is that fiscal institutions can emerge and adapt as necessary in order that EMU survive.

…

Country default, if it occurs, will be a major blow to the defaulting country’s economy and financial system. EMU members are all sovereign states with recent histories of having run their own monetary systems. They will all still have central banks, of a sort, and central bankers. If a country were in such distress that
its interest rates rise substantially above those of other EMU members and that it thereby came to the brink of default, it seems very likely that it would leave the EMU and restart its independent monetary system. It would thereby revive the option of gentle, uniform, and partial default via inflationary finance and devaluation. If markets put some credence in this scenario, they will react to an EMU member’s fiscal distress much the way they have historically reacted to a fragile commitment to a fixed exchange rate. Rising interest rates on debt will fuel speculation that drives the rates up even faster, increasing fiscal distress further, in a rapid spiral leading to crisis.

Even one such crisis would threaten the future of EMU, as it would likely breed contagion effects in other countries. It seems to me, therefore, that the EMU must pay attention to fiscal coordination and to attempts to keep interest rates unifor-m. Country bankruptcy may have to be contemplated as a remote possibility, but welcoming its threat as a source of fiscal discipline seems foolhardy.

Opet, ovo je Sims 1999.