Posts tagged ‘Ekonomska Povijest’

10. veljače 2013

Hrvatski BDP – Pogled Unazad

autora/ice cronomy

Pritisnut sam obvezama pa blog pati. Standardno.

Primjetio sam da je prošlih godina jedna od najpopularnijih postova onaj o Hrvatskom BDPu kroz povijest, napisan u Travnju 2008. Dakle, i sam post je “povijesni” pa bi možda bilo dobro osvježiti povijesnu perspektivu i nadopuniti kontekst.

No, prije samih podataka možda bi bilo dobro istaknuti par stvari. BDP po stanovniku je važnija mjera standarda od ukupnog BDPa. Što nam sve treba za izračun BDPa po stanovniku? Ovisno o metodi za koju se odlučimo – mjerenje proizvodnje, potrošnje ili prihoda – trebaju nam informacije o dodanoj vrijednosti u proizvodnji,  potrošnji, investicijama, izvozu i uvozu, prihodu kompanija (profit), radnika (plaće, nadnice, benefiti), kamate, deprecijacije, porezi i subvencije, itd. Naravno i stanovništvo. Nepotrebno je reći da ti podaci ne postoje na nacionalnom levelu za 19. stoljeće, a za mnoge zemlje, poput Hrvatske, ni za prvu polovicu 20. stoljeća.

Izračuni BDPa za te godine ne postoje jer se sam BDP koji danas znamo počeo računati tek ’50tih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija nije nikad ni računala BDP kao razvijene zemlje zapada što onemogućuje usporedbu sa drugim zemljama. Procjene stanovnistva Hrvatske u ranoj fazi 20. st. i ranije su upravo to, procjene. Stanovništvo se nije sistematski popisivalo svake godine niti su se provodile ankete o radnoj snazi. Ne samo broj ljudi već i njihova podjela na ekonomske djelatnosti kojima se bave bile bi korisne.

Da bi konstruirali vrijednosti BDPa koje nedostaju za 100 i više godina unazad moramo se koristiti raznim metodologijama koje i same mogu biti kontroverzne i sa nedostacima. Brojke mogu stvoriti privid preciznosti. Dakle, koliko god ove povijesne brojke BDPa po stanovniku izgledale vrijedne i zanimljive dobro je imati na umu da su te brojke indirektne procjene, rekonstruckije na bazi nekih drugih dostupnih ali ne uvijek kvalitetnih i potpunih proxy podataka.  Za Hrvatsku i druge zemlje, što dalje u prošlost idemo kvaliteta i kvantiteta tih podataka je limitirana i izračuni postaju samo pogađanja.

Za ove grafove koristio sam tri izvora. Prvo, vrijedan rad Josipa Tice The Estimation of 1910-1989 Per Capita GDP in Croatia (2004)  Sami iznosi per capita BDPa dostupni su ovdje. Drugi rad je nedavno izdana knjiga Vladimira Stipetića Dva Stoljeća Razvoja Hrvatskog Gospodarstva (1820.-2005.) (2012 HAZU) (BTW, knjgu nije bilo jednostavno nabaviti u ljeto prošle godine preko knjižara. Ne znam kako je sad.) Knjigu čitam kad stignem. Što je nama bitno je da Stipetić daje seriju procjene BDPa po stanovniku koja seže sve do 1820., a na godišnjoj bazi izračun počinje 1885.

Iako je zanimljiva imao bi par zamjerki, no sada neću ulaziti u prikaz te knjige. Stipetić se u potpunosti drži Angusa Maddisona, vrhovnog svećenika povijesnih procjena BDPa, i njegovih metoda. Nije da je to samo po sebi loše jer Maddisonove brojke i metode su vrlo poznate i zastupljenije u literaturi, ali su i otvorene kritici. Ono što je nepoznanica (meni) je zašto rad Josipa Tice, koji je objavljen 2004. Stipetić nigdje u knjizi ne spominje.

Treći izvor podataka o BDPu je Conference Board – Total Economy Database (TED 2013 u grafovima ispod) koju je početkom ’90tih izradio Groningen Growth and Development Centre. To su u biti Maddisonovi podaci. On je bio jedan od suosnivača GGDC. TED sada održava i nadopunjuje te Maddisonove podatke o BDPu. Podatke koje sam ja koristio su iz Siječnja 2013. Svi brojevi BDPa za sve zemlje ovdje su u američkim dolarima iz 1990. godine.

Da ne duljim.

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke Tice (2004) i TED (2013). Podaci Tice idu do 1989. godine Prekidi u seriji su prvi i drugi svjetski rat. Plava linija predstavlja BDP za Jugoslaviju iz TED podataka. Ekipa iz Conference Board-a je vrlo svijesna da Juge više nema, ali i dalje izračunavaju procjene BDPa kao da postoji, radi usporedbe. Procjenite sami da li je usporedba prije 1990. zanimljiva.

BDPhist1

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke iz knjige Stipetića (2012) i TED (2013). Podaci Stipetića idu do 2005.

BDPhist2

Usporedba podataka Stipetić (2012) i Tica (2012) sa nadopunom iz TED (2013).

BDPhist3

Duža serije iz Stipetićeve knjige za razdoblje 1885.-2005., po godinama.

stipetic

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Ticae (2004). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje ispada oko 2.3%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln1

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Stipetića (2012). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje je malo niži, oko 2.26%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln2

Kao što naslov grafikona kaže. Godišnje.

BDPhrast

Usporedbe sa nekim susjedima i nekim kontra-činjenicama. Čehoslovačke i SSSRa više nema naravno, ali TED i dalje, radi usporedbe, izračunava procjene BDPa po stanovniku. Kao i sa Jugoslavijom iznad. Možda je usporedba prije 1990. ona zanimljivija. Austriju nisam uključio jer je (daleko) iznad Italije, pa da ne pretjerujemo jeli. 😉

BDPuspo

Isti graf (bez Italije) pobliže, počevši od 1985. Usporedba Hrvatske prije 1990. sa ‘istočnim rivalima’ i danas. Nekad bolji, danas (iz)gubimo korak.

Rplot04

Oglasi
13. ožujka 2012

Adama Smitha vrijedi čitati i danas

autora/ice cronomy

Da, 9. Ožujka 1776. je Bogatstvo Naroda Adama Smitha objavljeno, kao što Monopolizam blog ističe. Što se još značajno iste godine dogodilo?

Unatoč tome što se nevidljiva ruka konstantno ističe kao jedan od najvažnijih doprinosa, sam Smith je toj metafori pridavao malo važnosti. U čitavom radu spominje se samo jednom. Bogatstvo Naroda je primarno bio “napad” na merkantilizam i tu je zadaću fantastično obavio. Usput je vjerojatno i začeo zasebno područje političke ekonomije i kasnije ekonomije.

Da li je knjiga relevantna i danas? Iako možemo reći, kao što povjesničari misli često kažu, da je čitava povijesti misli irelevantna, mislim da je Adam Smith koristan i danas.  Struje merkantilističke misli u Hrvatskoj, po kojima je uvoz svega loš i ‘nužnost’ domaćeg uzgoj banana samo očita istina, su još jake. Kako i zašo ne znam. (Tj. pravo pitanje je što se to predaje po fakultetima o međunarodnoj trgovini pravi je misterij.)

Nije anti-merkantilizam jedino gdje su njegove ideje korisne. O isprva neshvatljivim događajima i kolektivnim utjecajima poput ovih

“Moramo   shvatiti  da  imamo višak pamuka, koji treba izvoziti. Zahtjevi tekstilne industrije da se zabrani izvoz pamuka su kratkovidni”,  izjavio je Nayan Mirani, potpredsjednik udruženja proizvođača i trgovaca pamukom.

Indija je drugi najveći proizvođač pamuka u svijetu, a u trenutku kada je uvela zabranu izvoza imala je naručeno 2,5 milijuna bala, prenio je BBC. Izvoz premašuje Vladine ciljeve, a dužnosnici tekstilne industrije smatraju da je zabrana neophodna radi sprečavanja pojave manjka na domaćem tržištu.

Smith ima što reći.

“People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.” (Book I, Chapter X)

23. prosinca 2011

Dvadeseta godišnjica prve suvremene hrvatske valute

autora/ice cronomy

23. Prosinca je važan datum za hrvatsku monetarnu povijest. Nadam se da se sjećate hrvatskog dinara, ‘hrda’, koji je pušten u promet upravo na danjašnji dan 1991. godine. Ekipa sa numizmatičkog portala kunalipa.com ima prigodan tekst o tome prenesen ispod te još dodatnih informacija na njihovom portalu.

Na današnji dan je i HNB postala zakonski samostalna institucija. Mislim da je dolazak guvernera Rohatinskog označio pravu  neovisnost HNBa od političkih utjecaja.

_________________________________________

Hrvatski dinar, kao prijelazno sredstvo plaćanja, pušten je u optjecaj na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1 trajala je u redovnom roku do kraja godine. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske – 1 njemačka marka vrijedila je 55 hrvatskih dinara.

Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj predstavljalo je konačno novčano osamostaljenje Republike Hrvatske započeto pola godine ranije kada je Narodna banke Jugoslavije isključila Republike Hrvatsku i Sloveniju iz primarne emisije jugoslavenskog dinara.

Hrvatski dinar bio je privremeni novac kojeg je izdavalo Ministarstvo financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao služiti samo kao prijelazno sredstvo u procesu uvođenja nacionalne valute – kune. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1 do 100.000, a kovanice nisu izrađivane. Na sredini lica svih novčanica bio je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Manji apoeni izdani 1991. su na naličju imali Zagrebačku katedralu, a veći, izdani 1992. i 1993., motiv spomenika “Povijest Hrvata”. Sve podatke o novčanicama hrvatskog dinara potražite na numizmatičkom portalu http://www.kunalipa.com

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju te je godine 1993. inflacija iznosila 1149,3%. U listopadu 1993. godine započeo je Stabilizacijski program, koji je reformirao monetarnu i fiskalnu politiku, liberalizirao tržište devizama, i u konačnici omogućio stabilnost hrvatske valute. Stabilizacijskim programom određena je fiksna vrijednosti DEM prema HRD od 4.444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo naglo jačati. Stabilizacijskim programom zaustavljena su inflacijska očekivanja, pa je u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju.

Hrvatski dinar zamijenjen je za kunu, s podjelom na 100 lipa, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamjenom za u odnosu 1:1000. Zamjena novčanica HRD obavljana je u redovnom roku do kraja godine 1994., te u naknadnom roku do sredine 1995.

18. prosinca 2011

Ekonomija oblikuje živote

autora/ice cronomy

Šteta što se knjiga Sylvie Nasar ‘Grand Pursuit’, o kojoj sam ukratko pisao prije para tjedana, nije prevela i potom rasprodala istom brzinom kao i biografija Steva Jobsa. Pročitavši većinu knjige i s obzirom da na policima držim još poneku knjigu istog “žanra” povijesti ekonomista i ekonomske misli, ‘Grand Pursuit’ preporučujem bez rezerve. Vrijedno uloženog novca i vremena. Sylvia je odlična spisateljica i bez muke za čitatelja, glatko slaže priču ponekad kompleksnih tema, ali sve u povijesnom kontekstu i karakteru vremena.

Hrvatska i regija imale bi koristi od jedne takve pametne, popularno-znanstvene knjige za široku publiku. Od popularnih knjiga iz ekonomije (ne mislim na poslovne) malo koja je prevedena. Ekonomska povijest, bilo domaća ili strana, je potpuno zanemarena, a društvom i dalje vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ili iskrivljene ekonomske teorije i stoga naravno da samo-objašnjvajuće poštapalice vode glavnu riječ, među kojima je apsolutni hit “neoliberalizam”.

Tako je to i slučaj u kratkoj recenziji Gordana Duhačeka.  Naslov recenzije  je manje-više ispravan – priča je to o istinskim inovatorima i pionirima ekonomske misli i analize. Nije prva takva knjiga, ali ima svoju posebnost. Da li su (svi) bili genijalci, ne znam. Možda. BusinessWeek pita da li su heroji našeg vremena. Neki zasigurno jesu. Karaktera svakako ima dovoljno za fascinantnu priču. Zašto je onda bilo potrebno u samom uvodu isticati nešto što nije ni najmanje bit knjige?

‘The Grand Pursuit’ objašnjava korijene ekonomskog neoliberalizma, ali i suprotstavljenih ekonomskih teorija koje su od ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i Friedricha Hayeka učinili svjetski poznata imena.

Riječ, termin ili koncept ‘neoliberalizam’ se ne spominje u knjizi niti jednom. Ništa slično tome. Sve do sredine 19. stoljeća patnja većine čovječanstva je bila norma i knjiga počinje upravo u tom periodu, sa jasnim naglaskom u vjeru o nemogućnost unapređenja čovjekovog stanja. Priča koju Naser iznosi je o tome kako je čovjek postao gospodar svoje sudbine i kako je u nepunih sto godina nadvladao snage izvan svoje kontrole, preokrenuo persimističnu vjeru i potom oblikovao svoju sudbinu i budućnost.

Frank Ramsey, jedan od genijalaca, Keynesov učenik i karakter koji se pojavljuje u knjizi iako samo nakratko jer je je tragično preminuo u 26. godini života, jednostavno je to opisao kad je rekao “zvijezdne su velike, ali ne mogu misliti ni voliti… U pravom planu su ljudi, a zvijezde su malene.” Ramsey je danas najpoznatiji po svojoj teoriji rasta, a još i više zbog temeljnog doprinosa teoriji efikasnog oporezivanja. Još jedan zanimljiv karakter je Beatrice Potter Webb. Webb je kao socijalni reformator i ekonomistica ustanovila ideju ‘državne sigurnosne mreže’ (izvornog koncepta današnje države blagostanja), prva formulirala termin ‘kolektivno pregovaranje’ i bila jedna od osnivačica London School of Economics i sve to prije 1900.  Ni jedan ni drugi ‘genije’ nemaju veze sa neoliberalizmom, što god to značio.

Razorni događaji poput prvog i drugog svjetskog rata nisu uspijeli pokolebati novu vjeru da je moguće poboljšati ljudski život sa konstruktivnim proučavanjem i novostečenim ekonomskim znanjem. Ako išta, samo su je osnažili. To znanje i ideje ukazale su “šta je dobro a šta nije, šta se smije uvrstit’ a šta ne smije.” Potraga za tim još traje, a Naser daje lijepu perspektivu povijesnih okolnosti u kojima je galerija ekonomista radila i oblikovala ideje te ih potom provela. Ekonomska povijest naroda, njihovih ekonomista i ideja, je integralni dio generalne povijesti, baš kao što je povijest vladara, predsjednika i generala. Malo koji od tih aktera je krenuo stvarati nekakve krute dogmatske poglede i teorije, već samo proučavati ono što su oni i one mislili da oblikuje ljudske živote. Ljudi u čijim rukama se nalazi ekonomija i njena dinamika, ako im se dozvoli, oblikuje vlastite živote, ne nekakav ‘neoliberalizam’ koji živi iznad njih. Taj koncept i riječ ima malo, ako i ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra.

13. ožujka 2009

Prenesen komentar

autora/ice cronomy

Na brzinu preneseno. Kratko sam komentirao na pollitika.com jedan post u vezi Keynesa.

Iako je cijeli post zanimljiv, previše je paušalnosti. Već u drugom paragrafu potpuno se pogrešno predstavlja nekakav Keynes-Smith konflikt tako da Smithu pripisuješ nekakve ideje koje nemaju veza sa njim. Adam Smith nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, o tome nije pisao. Ljudi, među kojima i naši ekonomisti za ideološke potrebe, često uspoređuju nevidljivu ruku i slobodno tržište iako to nema veze jedno sa drugim niti je Smith tako razmišljao. Smith nema nikakve veze sa punom zaposlenošću ili nekakvom analizom agregatne potražnje – općenito ideja makroekonomije zaposlenosti Keynesa ili nekog modernog ekonomista je bila nepoznata Smithu. Adam Smith isto nema nikakve veze sa “laissez faire”. Za njega to nije bilo relevantno i nije se držao te politike, tako da stavljanje “čuvene Smithove” ispred je pogrešno. Nema veze sa njim. Cijeli taj dio je brkanje naranča i banana.
Pošto je FDR umro 1945. uzeti ću kao “mali” tipo da je *on* osnovao Council of Econ. Advisers 1946. (CEA je osnovan ’46.)
Usporedno sa trabunjanjem oko Smitha, dijelovi oko Keynesa su bolji i korektniji. Mnogi koji ne znaju zašto su Hayek i pogotovo Friedman dobili nobelove će možda pitati. Koji znaju neće jer znaju da nema veze sa pojednostavljenim, paušalnim ideologijama koje se često prezentiraju po medijima. Asocijacije na Chicago boys, USSR i neke druge zemlje su i više nego slobodno interpretiranje povijesti. Ali dobro. Ne, nije došlo do potpunog zaborava Keynesa. Keynesova ekonomija nikada nije izgubila na relevantnosti koliko je izgubila utjecaja koji se sada vraća zbog situacije u svijetu. A izgubila je utjecaja zbog njenog iskorištavanja za neke pseudo-socijalističke svrhe i maltretiranja preko onoga za što je namjenjena. Keynesova teorija ima i neke greške koje su se pokušale ispraviti. Mehanizmi kojima država može/mora utjecati na ekonomiju su namjenjeni njenoj stabilizaciji u posebnim slučajevima – poput u slučaju Velike Depresije i pogotovo kad je monetarna politika izgubila utjecaj na potražnju – kao što je to danas u nekim zemljama. Plan G onda stupa na scenu. Svako širenje opsega tih državnih/fiskalnih mehanizama na nekakav razvoj i državnu intervenciju i mješanje u ekonomsku aktivnost u svako doba je natezanje i donjeti će više štete nego koristi.

28. kolovoza 2008

O mogućnosti opstanka umjetne države

autora/ice cronomy

Iz susjedstva post o hipotetskom spasu Juge, makar kratkoročno i valjda potencijalno ono što se izgubilo zbog želje i potrebe za raspadom. Ništa drastično novo ali zanimljivo.

Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.

Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..

Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.

Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.

Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.

Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim  u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži.  (Ostatak posta na blogu)

Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za

31. VIII. 1989. (str. 335)

Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.

Komentari povijesno upućenijih?

%d bloggers like this: