Svakako (!) pročitajte razgovor sa Ante Čičin Šainom u Magazinu Jutarnjeg Lista. Dodatno komentirati njegove odgovore i objašnjenja sa moje strane je suvišno. Nije potrebno ni dodatno objašnjavati radi boljeg razumjevanja, sve je jasno i očito. Ekonomski problemi u Hrvatskoj nisu ni polovica onih koje svakodnevni komentatori i uglavnom populisti iznose. Stvarni problemi jesu nedostatak kvalificirane, obrazovane radne snage, regionalna nejednakost u stupnju razvijenosti i demografsko stanje te budućnost zemlje, a ne sama nezaposlenost per se ili nekakva porezna nejednakost koju se gura u izborne debate.
Primjetite kako efektivno demontira razne mitove i parole koji su stalno u Hrvatskim medijima unatoč nedostatka ikakvog relevantnog dokaza. (Što to znači “mali krug?” je protupitanje gosp. Vresniku, za kojeg ja ipak smatram da piše kvalitetnije od drugih gospodarskih novinara.) Uloga države je jasna i čista ko suza. Javni red i mir (vojska, policija) pravosuđe, javna uprava (oboje u zaštiti i kao potpora privatnog vlasništva i ugovora) te primarno i sekundarno obrazovanje. (“do stjecanja punoljetnosti” je ispravan odgovor) Država nakon toga nije direktno odgovorna za nečije obrazovanje, no može ga poticati olakšavajućim i nagrađujućim mjerama. Trebalo bi biti samorazumljivo iz toga da Vlada i Sabor imaju itekako posla u svojoj domeni, prije nego traže nove prihode pod krinkom porezne nejednakosti. Samo grabež države. Lopta je u dvorištu države.
Posebno je zanimljivo da ističe Novi Zeland kao slučaj gdje se država demontirala u gospodarstvu i tek onda je došlo do poduzetničkog booma i “procvata.” Slučaj Novog Zelanda, naime, je manje poznat od Irskog u Hrvatskoj.
Na objašnjenja o tečaju i brodogradilištu se nema što dodati. Objašnjenje kako zbog “opsjednutosti hrvatskih građana deviznom štednjom, oni su morali odabrati devizni tečaj kao glavno sidro” se ne čuje toliko u raznim ostalim anti-tečaj raspravama, no svakako je jedna od glavnih točaka. Dobro sjećam gdje i kako se čuvala štednja mojih baka, pa čak i do dan danas je u stranoj valuti. Unatoč uspiješnosti kune, građani hrvatske su dugo pokazivali nepovjerenje. I sad bi neki devalvaciju.
O znatnom povećanju deficita (uz uvođenje novih poreza!) kao instrumentu financiranja razvoja gosp. Šain je isto jasan. Ne samo da bi stvorilo nesigurnost među bonitetnim agencijama, što bi onda rezultiralo u nižoj ocjeni i višim troškovima servisiranja dugova, već je i nepotrebno. U Hrvatskoj, kao i ostalim zemljama JIE, ne nedostaje sredstava za financiranje razvoja. Novca u svijetu koji traži gdje se nastaniti kako bi zaradio dobar povrat ima (možda i više nego dovoljno) Država u takvoj situaciji ne treba (i ne bi smjela) povećavati svoje rashode. Već su na 50% BDPa. Razvoj kakav trebamo će doći kad investicije postanu isplativije i poželjne, a to ćemo postići smanjenjem regulative, propisa i ostalih birokratkih prepreka, poboljšanjem javne uprave, olakšavanje radnih zakona. (Vidi članak o Sertiću i AppliedCeramics) Smanjenje tih umjetnih troškova je pravo financiranje razvoja, ne bacanje poreznog novca na već postojeći, truli sistem. Bez toga ni potencijalni rast ne može biti veći. Ovaj koji imamo sada je maksimum.
Cronomy.org 