Drago mi je što nisam pisao ništa prije objave djelomičnih rezultata Vladinog Povjerenstva Cijena i tako registrirao Sanaderove blago rečeno “čudne” izjave. Ne znam da li se Vlada trudi pronaći dežurnog krivca samo kako bi uklonila oči sa sebe i svoje odgovornosti, ali ako to i pokušavaju onda bi makar mogli biti malo sofisticiraniji. Tri zamjerke jučerašnjem iznošenju prvih rezultata Povjerenstva.
Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?
Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. “Fascinantno.” Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)
Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu “na kojima zarađuju i tako da smanji cijene.” Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina “zero sum game” što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.
Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd…
Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.
Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.
Cronomy.org 