Tri zamjerke

autora/ice cronomy

Drago mi je što nisam pisao ništa prije objave djelomičnih rezultata Vladinog Povjerenstva Cijena i tako registrirao Sanaderove blago rečeno “čudne” izjave. Ne znam da li se Vlada trudi pronaći dežurnog krivca samo kako bi uklonila oči sa sebe i svoje odgovornosti, ali ako to i pokušavaju onda bi makar mogli biti malo sofisticiraniji. Tri zamjerke jučerašnjem iznošenju prvih rezultata Povjerenstva.

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

ipcDruga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. “Fascinantno.” Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu “na kojima zarađuju i tako da smanji cijene.” Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina “zero sum game” što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd…

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

Oglasi

3 komentara to “Tri zamjerke”

  1. Znači da bi se ovo Povjerenstvo trebalo zvati Povjerenstvo za čitanje HNBovog Biltena

  2. Jesi ti cuo za monopol i rent seeking… Necu reci da branim sanadera, ionako su problemi s inflacijom kompliciraniji nego prosti mozgovi u Povjerenstvu mogu i pretpostaviti, ali nije blesavo pretpostaviti da u Hrvatskoj ima naslijedjene strukture koja profit iskazuje raubajuci zasticene pozicije. Osim toga, kad sam se vec blesavo upustio u pisanje u sasvim nepotrebno ovog komentara ovdje, u Hrvatskoj se raspravlja samo o cijenama na malo. Cijene su vazne jer njihova promjena utjece na promjenu vrijednosti novca – ako indeks cijena na malo poraste sest posto otprilike toliko je na vrijednosti izgubila moja nominalna ustedjevina (ako ne urecunam kamate). Medjutim, moja je ustedjevina izgubila i u odnosu na cijenu stana, zemljista ili dionica cija je cijena rasla jos vise. I sta se dogadja – ljudi koji imaju zemljiste prodaju ga i kupuju robu siroke potrosnje i dizu cijene. Ili, banke im na osnovi zemljista odobravaju kredite pa oni sve vise uvoze automobile kojima odlaze u shoping centre po hranu i i drugu robu, sto takodjer izaziva rast cijena. Cesto, ta je roba uvezena, cime se bilanca tekuceg racuna dodatno pogorsava (prije se pogorsala onim kreditom za auto ili za stan jer je uglavnom dosao iz inozemstva, od zaduzivanja banaka iz inozemne akumulacije). Valjalo bi vidjeti koliko se proracuna napunilo od PDV-a na uvoznu robu (i carina), sto ce reci da bi proracun dosao u bananu kad bi se vansjkotrgovinska i proracunska spirala nekako zaustavila, sto Rohatinski pokusava i prijeti da ce – uspije li – zapravo usporiti domacu ekonomiju. Hocu reci, problem inflacije se tesko moze obuhvatiti iz Biltena HNB-a koji biljezi samo koje su komponente zabiljezile koliku promjenu, ali ne ulazi u uzroke. Cinjenica da Dalmosima izgleda da su se obogatili, jer ne prodaju kvadrat stracare ispod dva soma eura, moze izazvati lancanu reakciju koja osiromasuje kojekoga u drustvu, stedise (jer nikakvom magijom ne mogu sustici cijenu stana), zaposlene u industriji (jer su im place u konkurenciji s dalmatinskom kupovnom moci nekonkurentne). A rast cijena nekretnina je cista polozajna renta, i malo ima veze s trzisnom utakmicom koja vodi generalnoj ravnotezi., Da ne govorim o Todoricevom rentiranju monopolnog polozaja. Kao sto je rekao Rohatinski, on monetarnim mjerama moze ubaciti klip u cijeli traj vrtlog, ali Vlada i zakonodavac moraju uci u pricu s reguliranjem trzista, pa ako je potrebno, da se izbjegnu ravnoteze, cak i suspendirati neke segmente trzista. Stvar niposto nije tako jednostavna i sumnjam da ce hrvatski analiticari biti sposobni uci u analizu dovoljno duboko. prije vjerujem da ce jedni kola gurati do vrhunca s cije druge strane je provalija, a drugi (kao Roha0 taj ce usapon nastojati usporiti. Za nekakvo fino moderiranje i finu analizu odrzivosti razvitka ja ne vidim ni analiticke podloge proizvedene od hrvatskih ekonomista a ni znanja u Vladi da barem vidi koliko je problem slozen. Vjerojatno ce biti – sta se dogodi u Europi nek bude i s nama. Problem je samo sto u stampedu ipak najlosije prodju najslabiji – samelje ih se.

  3. Komentar je vrlo dobar i nije bilo blesavo upustiti se u pisanje.
    Jedino gdje se ne slažem je da Agrokor ima monopol, iako “rent seeking behavior” nije za isključiti. Ali tu ne spada samo Todorić i toga je više bilo u ranim 90tim. Sada neke druge rentijerske skupine imaju veću moć.
    Problem inflacije nije diskutiran u Biltenu u ovakvom smislu, ali hnb ima prstu na pulsu i oni razumiju prijetnje spirale kao i uzroke inflacije. Centralne banke obicno suptilno iznose kritike Vladinih politika, usmeno ili svojim publikacijama, ali to ne znači da ne znaju što je stvar problem i koji su uzroci. Kredibilnost HNB još nije izgubio i vjerojatno zna što priča daleko bolje od Vlade koja pa i nema stručnjaka. Tu se slaže da nema analitičkog potencijala u Vladi. Zato bi HNB trebao oštrije krenuti u raspravu, a Vlada neka sluša i čita one koji su specijalizirani za ekonomsku politiku.
    Rohatinski zapravo, kroz branjenja tečaja kune radi spriječavanja inflatornih pritisaka, može ojačati uvoz a smanjiti izvoz. To je indirektna posljedica jer zadaca HNB nije da korigira vanjsku trgovinu. To i ne može učiniti kad su u pitanju vanjski faktori poput cijene nafte i poljoprivrednih sirovina na koje monetarna politika nema utjecaja. Porast cijene nekretnina i financijske imovine je isto inflacija (imovinska) i kao posljedica tog efekta prihoda, ljudi povećavaju potrošnju. No, monetarna politika ne bi trebala ispuhivati te “balone.” Općenito monetarna politika ima uski prostor za manevre i ograničen set alata koji ne djeluju instantno.
    Pošto je inflacija na kraju dana monetarni fenomen, inflacija ne može rasti bez količine novca. HNB će zategnuti rast novčane mase i obuzdati inflacija. Pitanje je samo koliko treba platiti. Usporavanje ekonomije upravo jest cijena koja se plaća kako bi se smanjila inflacija. Drugi način na koji se može smanjiti stopa rasta inflacije je povećanje ekonomskog rasta kroz rasterećenje ponude. Tu se može poduzeti niz mjera, ali neke imaju tek dugoročni efekt (bolje pravosuđe ili uvođenje konkurencije u komunalne usluge primjerice). Smanjenje poreza bi imalo kratkoročni. Tu Vlada ulazi sa svojim mjerama. Ali oni su 4 godine zbrajali prihode proračuna i hvalili se time.
    Neću duljiti da ne napišem cijeli post.

%d bloggers like this: