Malo da se otrijeznimo od priča o cijenovnim skokovima. Baš čitam odličnu knjigu Good Capitalism, Bad Capitalism and the Economics of Growth and Prosperity by William Baumol, Robert Litan, Carl Schramn, izašlu prošle godine, koju bi svatko, a pogotovo studenti ekonomije i zakonodavci, trebao pročitati. Umjesto da pišem više o svemu u njoj sada, (valjda bi to bio onda review) evo samo nešto za sada što mislim da treba istaknuti što od izravnog interesa za Hrvatsku.
Mrak je neki dan pisao o 10 mitova o započinjanju poduzetništva, zanimljiv post iz poduzetničke/početničke perspektive. Ova knjiga se isto bavi poduzetništvom, ali iz perspektive njegove vitalnosti za ekonomski rast i inovacije – tema koja je malo istraživana i inkorporirana u standardne teorije ekonomskog rasta. Prvo, što je uopće poduzetništvo? Za one koji započinju ili su već započeli the business, poduzetništvo je upravo to, samo-započinjanje, samo-zapošljavanje i preuzimanje rizika za uspijeh ili neuspijeh, bez obzira da rade isto što i 100 drugih poduzetnika. No, ekonomiste ta definicija ne zadovoljava, a nije ni legendarnog Peter Drukcera. Da bude jasno, takva forma replikativnog poduzetništva je svakako bitna i dobra jer je najbolji put iz siromaštva. Značajnija definicija je malo uža. Autori u knjizi definiriaju poduzetništvo i poduzetnika kao entitet, novi ili postojeći, koji nudi novi proizvod ili uslugu ili koji stvara i koristi novu metodu(e) da bi proizveo već postojeći proizvod sa manjim troškom. Kako Drucker kaže, “poduzetnici inoviraju.”
Što znači inovirati? Što je inovacija? Sigurno smo već čuli da je inovacija, osim samog patentiranja “novoga”, inovacija samo ako je uspiješno komercijalizirana. Upravo je tako autori teksta definiraju – brak novog znanja, utjelovljenog u izumu, i uspiješnog uvođenja na tržište. To nekako uvijek izbjegne onima koji definiraju inovaciju, misleći da je dosta patentirati svoj trud i rad u “labosu.” Broj patenata je nikakav pokazatelj uspiješnog poduzetništva ekonomije, i ne doprinosi njenom rastu ako oni skupljaju prašinu na polici. (Sorry FER.)
Što potiče takvu potpunu inovaciju, (patent+poduzetnik) nasuprot samo prvog djela? Par je faktora je koji pridonose inovaciji, ali u standardnoj teoriji inovacija je uglavnom, kako kažu autori, za ekonomiste kao “mana sa neba” i nema nekih politika koje mogu silno utjecati na taj proces. To je problematično za ekonomiste i za razumjevanje ekonomskog rasta. Da sada ne idem u tom smjeru, autori knjige pišu da je korisno razmišljati o ekonomiji kao “mašini rasta” kojoj treba gorivo za rast uz osnovne (primarne) elemente koji operiraju u harmoniji kako bi potaknuli poduzetništvo, inovaciju i time ekonomski rast. Ideje o ovakvoj poduzetničkoj ekonomiji (ili poduzetničkom kapitalizmu kako je autori zovu) kao najpoželjnijem obliku nisu nove. Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista 20.st., je zapravo otac poduzetničkog kapitalizma i isticao je poduzetnike kao najbitnije elemente.
Sada dolazimo do zanimljivog djela. U Hrvatskoj se uglavnom priča u gorivu za rast – stabilna makroekonomija, pojedine poželjne makroekonomske politike (kako za koga), uglavnom zdrava fiskalna i monetarna politika u svrsi niske inflacije i stabilnosti. To nije mala stvar, no pošto je ekonomski rast dugoročni proces, zakonodavci malo obraćaju pažnju na elemente koji su dugoročno bitniji od samog goriva, a nemaju inicijalni efekt na biračko tjelo. To su, po autorima knjige, 4 elementa. Uspiješne “mašine rasta” kako bi rasle svojim punim potencijalom, moraju imati barem neke od tih elemenata.
1) U poduzetničkoj ekonomiji mora biti relativno jednostavno lagano formirati biznis, bez otežavajuće birokracije, “dozvolarenja” i sličnih beskorisnih procedura. Mora biti jednostavno i napustiti/otpustiti biznis kako poduzetnik ne bi bio obeshrabren uopće započeti. Dobro funkcionirajući financijski sustav kako bi se došlo do potrebnih sredstava za financiranje poduzetništva. Povrh svega, autori ističu fleksibilno radno zakonodavstvo kako poduzetnik ne bi imao problema privući radnu snagu ili otpustiti neproduktivne radnike.
2) Institucije moraju nagrađovati društveno korisnu poduzetničku aktivnost jednom kad je započeta. Ovdje je jednostavno najvažnija Vladavina Prava u vezi vlasništva i ugovora. Kako inače očekivati da pojedinci uzimaju rizike od gubitka?
3) Državne institucije ne smiju poticat (destimulirati) aktivnosti koje kao cilj imaju djeljenje ekonomskog kolača, umjesto da ga povećavaju. Društveno neproduktivne aktivnosti poput kriminala, rentijerstva (toga pogotov ima u HR), pretjeranih tužbi ili pak političkog lobiranja (koje je ipak legalno) su okrenute kao čisto distribucija bogatstva od Janka Marku.
4) Državne institucije moraju osigurati da uspiješni poduzetnici i etablirane kompanije nastave imati poticaje za inovirati i rasti – anti-monopolski zakoni plus otvorenost međunarodnoj trgovini koja automatski i brže od sudova tjera na inovaciju.
Jedna od zamjerki nekih čitatelja bio bi nedostatak obrazovanja kao bitnog elementa. Možda kao 5. element uz ova 4 već prisutna. No, obrazovanje je precjenjeno, pogotovo visoko. Dakako da je važno, jer pridonosi ljudskom kapitalu, ali nije ključno u stvaranju uspiješne rastuće ekonomije. Visoko obrazovana radna snaga je izvor ljudskog kapitala za postojeće poduzetnike, te visoko obrazovani radnik je u boljoj poziciji da postane poduzetnik i inovator, ali visoki level obrazovanja ne garnatira visoki level poduzetništva i inovacije, a niti produktivnosti. Stanje visokog školstva u zemlji je manje bitno nego što se uvijek ističe. Radnici se adekvatno mogu obrazovati i na samom poslu. Dalje, da je obrazovanje ključno zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i naše susjedstvo Istočne Europe bi bile jedne od relativno najbogatijih i inovativnijih zemalja jer su imale i još imaju jedne od najboljih visoko školskih institucija. To nije tako jer je “kontekst bitan.” Politički i ekonomski sistem u tim zemljama je bio potpuno kontra poduzetništva i inovacije koja bi pridonjela dugotrajnom ekonomskom rastu, a negdje još uvijek i jest. Primjerice, Rusija je tipična oligarska ekonomija i kao takva ima male šane za zdravi dugoročni rast.
Sad bi trebali razmisliti i pitati neka pitanja. Koje i koliko od ovih elemenata Hrvatska posjeduje? Koje ne posjeduje uopće, a koje treba nadograditi? Da li su naši zakonodavci sposobni za ovo? Gdje je potreban hitna intervencija? Pravosuđe ili birokracija, “crvena traka”? Dalje, u knjizi se govori kako bi trebalo razvijati ove elemente pa ću o tome jednom kasnije kad prođem još kroz knjigu. Primjetite da ovo nije nedskriminirajuća lista raznih politika, poput Washingtonskoh Konsenzusa, već radni okvir koji zakonodavci trebaju imati na umu pri stvaranju politika i reformi te da su rezultati primarno dugoročno vidljivi. No, nema ništa važnije od dugoročne visoke stope rasta jer je čitav potencijal ekonomije iskorišten. Eto, ako ništa drugo, ovo je dobar početak za dobru raspravu i debatu.
P.S. Cijela knjiga je isto dostupna online, pa si je dl u PDFu i čitajte uz najbolje preporuke. Za pregled 4 vrste kapitalizma, dobri i loši, skiniti 4 poglavlje.
Cronomy.org 