Inflacija? Rast od 2%? Stagflacija?

autora/ice cronomy

U SEEbiz čitam blago afirmirajuću reakciju Sanadera na predviđanja Rohatinskog da bi realni rast mogao iznositi samo 2% ove godine. Iako nema službene izjave toga, Rohatinski je to rekao Šprajcu prije njegovog nastupa u Dnevniku, a on to prenio na svom blogu. Nitko od najvećih novinskih kuća to nije prenio iako je “mini ekskluziva”. Upravo bi ta vijest trebala potresti burzu koja je forward looking. Još u Prosincu je HNB u službenim projekcima monetarne politike za 2008. predviđao rast od 5.1% za ovu godinu, a inflaciju iznad prosječne 2.8% za 2007.

Za Siječanj se očekuje godišnja stopa rasta inflacije slična onoj u Prosincu, moguće sa većom vjerojatnošću da bude viša nego niža, inflacija ovisi o prošloj inflaciji, cikličkim faktorima i šokovima ponude. Ukoliko se poduzmu odgovarajuće mjere, a HNB ih poduzima za Vladine mjere treba pričekati proračun, ne bi trebalo doći do inflatorne spirale. Loša vijest u tome jest da se inflacija neće ohladiti u kratkom roku, sigurno ne bez plaćanja cijene, pogotovo ako je glavni uzrok prijašnje povećanje potražnje koje sad treba smanjiti ili će se samo prirodno ispuhati. Ako kratkoročno želimo smanjiti inflaciju, mogli bi to platiti periodom sporijeg rasta. Po jednoj verziji objašnjenja, sporiji rast bi trebao povećati slobodni kapacitet ekonomije i tako držati pritiske na povećanje cijena pod kontrolom. No, sporiji rast znaći i veća i duža nezaposlenost.

No, porast inflacije u zadnjem kvartalu 2007. i sada u nastavku 2008. je prvenstveno u porastu cijena prehrambenih proizvoda i naftnih derivata, tj. troškovna inflacija. Na takve negativne šokove ponude, pogotovo svjetskih razmjera, monetarna i fiskalna politika ima manje utjecaja, pogotovo u malim zemljama koje nemaju utjecaja na svjetske cijene sirovina. (Izvor energije se može diversificirati, primjerice poput Danske koja se odlučila na energetsku neovisnost nakon posljednjeg naftnog šoka, no to je dugotrajni proces.) Stopa inflacije je porasla gotovo svugdje u svijetu zbog porasta cijena hrane i energenata pa je to “globalna tema”, ne specifična samo za Hrvatsku i regiju. Drugo je što je vjerojatno vidljivija u Novoj Europi sa specifičnim tečajnim politikama i većim deficitima tekućeg računa. Zemlje sa neovisnijom monetarnom politikom, poput Češke i Slovačke, imaju oštrije monetarne uvijete i lakše se nose sa inflacijom. Hrvatska, kao visoko euroizirna zemlja, ne spada u tu skupinu i monetarna politika se služi tupljim, kvazi-tržišnim alatima.

Sa sadašnjom stopom nezaposlenosti oko 11% dok se prirodna stopa procjenjuje na oko 7%, ekonomija ima slobodnog kapaciteta. Ta razlika predstavlja neiskorištene resurse koji bi trebali držati inflatorne pritiske pod kontrolom od strane potražnje. Za sada su dominantni uglavnom negativni šokovi ponude koji uzrokuju povećanu inflaciju, nakon koji nema lijepih odgovora i scenarija u kratkom roku. Ali, ekonomski rast je tokom 2007. ipak bio iznad potencijalnog godišnjeg rasta od oko 4.3%, što je dugoročno neodrživo uz ovakvu strukturu ekonomije te je predstavljalo povećanje potražnje od strane privatnog (pad nezaposlenosti i rast plaća) i državnog sektora. Upravo je ekonomski rast iznad trenda jedan od većih faktora u bržem punjenju državnog proračuna, koje je potom omogućilo veću državnu potrošnju uz dodatni “imperativ” izborne godine.

Državna potrošnja u prvoj polovici 2007. je porasla za 2.8%, dvostruko više od 1.4% porasta u istom razdoblju 2006. Porast državne potrošnje na naknade za nezaposlene (sa 1000kn na 1200kn) i dobra i usluge u drugoj polovici 2007. je očekivan na 13.6% u odnosu na drugu polovicu 2006. Najvažniji cilj fiskalne konsolidacije je smanjenje državnih rashoda u BDPu, uz smanjenje deficita. Prvi nije postignut, dok drugi jest. Država je pridonjela i značajnom rastu osobne potrošnje u 2007., primarno kroz povećane transfere (doplataka, porodiljni) i povrat duga umirovljenicima. Najveća isplata duga umirovljenicima od oko 2 milijarde KN je iznosila upravo u prosincu što se prelilo u osobnu potrošnju. Najviše osobna potrošnje u košarici ide upravo na hranu. Naravno, uz sve to nemoguće je zaboraviti rast kreditnih plasmana stanovništvu. HNB nastoji ograničiti rast plasmana (u ćemu uspijeva) i time potrošnju, ali država je ona koja treba obuzdati rast svog djela potražnje direktno i manjim transferima te tako ispuni drugi od dva cilja fiskalne konsolidacije. Ovakav doprinos državne i osobne potrošnje rastu BDP je posljednji put viđen 2002. godine. Stoga, iako ekonomija ima slobodnog kapaciteta, povećana potražnja je stvarala određene inflatorne pritiske u isto vrijeme kad su svjetske cijene nafte i prehrane rasle i tako je došlo do “neugodnog koktela.” U baltičkim zemljama taj koktel (extremni rast plaća uz šokove ponude) je mnogo izraženiji nego kod nas.

Država bi regulativnim i/ili poreznim rasterećenjm te deregulacijom određenih sektora mogla i trebala pozitivno stimulirati ponudu, dok u isto vrijeme održava potražnju konstantnom. Svaka ekonomska politika bi trebala biti usmjerena u povećanje potencijalnog ekonomskog rasta. Znatnim smanjenjem svoje potrošnje mogla bi ugroziti ekonomski rast i baciti ekonomiju u razdoblje niskog rasta a i povećane inflacije (zbog vanjskih šokova), i.e. stagflacije. Povećanjem konkurentnosti poduzeća osigurao bi se veći ekonomski rast, a politikom traženja smanjenja profita upravo suprotno. Potencijalno bi dovelo do manjeg ekonomskog rasta, a dugoročno smanjilo potencijalnu stopu rasta jer bi kompanije izgubile dio novca koji bi iskoristile za kupnju nove mašinerije, nove tehnologije ili bilo koje investicije u povećanje produktivnosti. Lako šta je samo “bogohulno” i populistički, takvi prijedlozi dugoročno imaju ozbiljne posljedice. Ovi porasti cijena su izraženi samo u posljednih par mjeseci. Za čitavu 2007. godinu prosječna inflacije je komotnih 2.9%. Cijena nafte pada i znatno sporiji gospodarski rast Amerike ove godine bi trebao pridonjeti smanjen vanjskih cijenovnih pritisaka energije. Vlada je sada na potezu sa proračunom, uz HNBove mjere koje su pak ključne. Inflacija je ipak monetarni fenomen. No, uz sve to, globalne interakcije i globalizacija postaju važni faktori u određivanju cijena, te je u globaliziranoj ekonomiji (što Hrvatska jest, iako možda društvo nije globalizirano) neizvjesno koliko je inflacija samo domaća stvar. A što je sa recesijom u Americi? Sa usporavanjem zapadne Europe? Sa usporavanjem čitave globalne ekonomije?

Oglasi

3 komentara to “Inflacija? Rast od 2%? Stagflacija?”

  1. Lipo napisano. Vlada je na potezu. Živo me zanima kakav će biti proračun za ovu godinu.
    Ja predviđam rast od barem 8 %. Puno postizbornih apetita treba zadovoljiti.
    A onda mi se čini da ne možemo pričati o smanjenju državne potrošnje !?
    Znači, Rohatinski će stezati i dalje, a Šuker će se na kavici sastajati s bankarima !? To mi je danas bilo teški debilizam vidjeti 🙂 Ministar financija priča s bankarima kolika bi trebala biti kamatna stopa ?????
    Ko je ovdje lud !?

  2. Da, to je vrlo opasno. Kamate moraju rasti. Trebalo bi i o tome nesto reci.

  3. Angažman vlade na suzbijanju inflancijskog trenda za sada ima jak psihološki karakter usmjeren prema obuzdavanju inflatorne spirale. Očekujem sljedeće poteze.

%d bloggers like this: