Još jedna primjer “pokvarene” ekonomske politike u Hrvatskoj u režiji države (i.e. Vlada) i mala sličica ekonomske neslobode. Poslovni Dnevnik piše o Petrokemiji, Vladinom gledanju kroz prste i radničkom dioničarstvu. Uz Vladinu politiku potencijalnog gušenja profitabilnosti PTKM kroz zabrane i prijetnje oko povećanja cijena gnojiva (kako bi se zadržalo na “socijalno” prihvatljivoj razini) i naravno kontrolu izvoza gnojiva sa posebnim dozvolama, uistinu će biti zanimljivo vidjeti zainteresiranosti za obujam dionica Petrokemije. U vremenu kad kompanija ima prilike izvoziti i zarađivati po rekordnim svjetskim cijenama, Vlada guši tu mogućnost arbitralnim mjerama, a na drugoj strani savjetuje radnicima da ne prodaju dionice jer će “cijene dionica rasti kad se stabilizira tržište.” Cijena dionice je funkcija profitabilnost, rasta i razvoja kompanije, upravo onih parametara koje Vlada guši svojom nonsense politikom, ne stabilnosti tržišta. Uostalom, tržište je i sada stabilno “stabilno pada.”
Jedna stvar koja mi se ne sviđa u članku:
“Spomenuti je dvojac do sada uspio izvrsno realizirati scenarij razvoja i opstanka Petrokemije u državnom portfelju. Koji, naravno, jamči veću stabilnost na užarenoj tržišnoj vjetrometini nego u slučaju da tvrtkom upravlja isključivo privatni kapital.”
Nema besplatnog ručka. Kratkoročno, ostanak u državnom portfelju PTKMu možda i jest omogućila stabilniji razvoj i opstanak. No to nije bez troška. Državnom upravljanje, zajedno sa “socijalnim partnerima” u Upravi, donosi tromost prilagodbama tržištu i samo umjetnu političku zaštitu. Državne mjere mogu biti kratkoročno i direktno štetne po kompaniju, poput primjerice ograničavanje izvoza u ovom slučaju. Država, pogotovo naša i njene kompanije su na kraju dana vođene politikom i kako smo vidjeli Ministri se ne boje prijetiti, savjetovati da se “unutarnje rezerve” i prošlogodišnja dobit (koja nema nikakve veze sa današnjim porastom sirovina i poslovanju) iskoriste za sanaciju. Umjesto da je to iskorišteno za ulaganje u inovacije, tehnologiju povećanje produktivnosti i međunarodne konkurentnosti (čitaj “veći izvoz”), upravo ono što dugoročno omogućuje razvoj i opstanak “na užarenoj tržišnoj vjetrometini.” Upravo je paradoksalno da u vremenima kada PTKM ima najveće šanse izvoziti, konkurirati i donositi dobit, država uvodi populističke mjere kontra toga. Tako, teorije koje se znaju čuti po domaćim medijima da nije bitno tko je vlasnik, država ili privatna osoba (vidi Čačićeve izjave), se mogu mački o rep okačit’. Očito da u Hrvatskoj još je bitno tko je vlasnik proizvodnje.
Cronomy.org 