Cronomy.org

Jedna članak iz WSJ (EU Rethinks Farm Subsidies, Seeks More Production) o politici i mjerama EU za povećanje proizvodnje poljoprivrednih proizvoda u nastavku mog teksta. Prije toga, zemlje EUa će se morati dogovoriti što napraviti sa sistemom poticaja poljoprivrednicima da ne uzgajaju. Ti poticaji su implementirani kako ne bi došlo do prekomjerne proizvodnje i kolapsa cijena. (Da li Hrvatska ima tako nešto?) Sada je cilj ukinuti te potpore i povećati proizvodnju nekim drugim potporama.

I Hrvatska gleda kako stimulirati proizvodnju, koja je nedostatna za nas same, a kamoli za izvoz. Po izgledu stola ministra Pankretića, radi se puno. (A možda samo tako izgleda jer je stol mali pa radni papiri samo zauzimaju više mjesta.) U svakom slučaju, tema otvara mnogo pitanja oko ispravnosti politika i alternativa.

• Što prioritizirati – kratkoročne mjere vs. dugoročne mjere? Političari uvijek naginju mjerama koje će pokazati pozitivne rezultate do sljedećih izbora kako bi ih se predstavilo glasačima. No, u slučaju poljoprivrede radi se o specijalnom socio-ekonomskom segmentu društva, uz pod-podjele, ne o generalnom glasačkom tijelu. Većina glasača neće direktno, ubrzo vidjeti benefit (i.e. niže cijene hrane) državnog pumpanja novca u poljoprivredu, niti će razumjeti kako sve te politike uvijek idu na njihovu korist. (S pravom jer ne idu uvijek.) Štoviše, obični gradski glasač i predstavnik najvećeg djela poreznih platiša  bi mogao percipirati da silni novac koji država usmjerava u poljoprivredne svrhe ide na njegovu štetu. Da li zakida financiranje nekih drugih korisnih programa i usluga? Do redistribucije dolazi i građani imaju pravo pitati da li politike stimulacija poljopivredne proizvodnje rađaju plodom. Da li moj račun za hranu i dalje ide gore? Osnovni cilj je omogućiti manjim poljoprivrednicima da osjete benefite viših cijena kroz.povećanu proizvodnju, ne kratkoročno napuniti đepove raznih neproduktivnih poljoprivrednih proizvođača, od kojih ima i velikih poljop. businessa.
• Stoga, sljedi koga prioritizirati – obiteljske farme vs. velike agro-businesse? Kao što sam već pisao, obiteljska poljoprivredna gospodarstva (uključujući nekomercijalna i polukomercijalna) posjeduju većinu poljoprivrednog zemljišta u Hr (64%). Bilo koja državna politika vjerojatno neće zaobići potpore njima. No, kratkoročno, recimo u sljedećoj godini, vjerojatno samo veliki agro-businessi koji su već adaptirali moderne tehnologije i metodologije i koja su produktivna mogu povećati proizvodnju kao odgovor na više cijene. Uz ovakve svjetske cijene, njima državne subvencije nisu potrebne. Usitnjena, polukomercijalna, obiteljska gospodarstva prvo trebaju znatne investicije za koje nemaju vlastita sredstva da bi povećale produktivnost i bile u poziciji odgovoriti na veće tržišne cijene proizvoda povećanjem proizvodnje. Cilj mjera i poticaja je spojiti malu hrvatsku poljoprivredu sa svjetskim tržišnim cijenama polj. proizvoda i općenito povećati njenu izvoznu konkurentnost. To znači usmjeriti potpore poreznih obveznika na povećanje produktivnosti obiteljska gospodarstva koja čine većinu poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.  No, koliko dugo će se morati čekati na dividene tih “investicija” u odnosu na velike proizvođaće je pod upitnikom i time volja političara.
• Da li će u oba slučaja, brzina, smjer i omjer potpora će biti diktirani političkom ekonomijom ili praktičnim sagledavanjem posljedica i cost-benefit analizama?
  
• Visoke tržišne cijene polj. proizvioda već potiču na povećanu proizvodnju, pa novčane stimulacije države ne bi trebale biti (nisu potrebne) u službi potpora cijena. (No, opet je pitanje koliko brzo manje obiteljske farme mogu odgovoriti na veće cijena povećanom proizvodnjom?)  EU je 1992 prekinula, djelomično, politiku potpora za cijene i predvidjela ih kao direktne potpore poljoprivrednicima; poljoprivredna politika koja stvara manje distorzija. (Vidi graf gore) Takve direktne uplate bi poljoprivrednici mogli/trebali iskoristiti za investicije za buduću veću produktivnost farmi.
• Uvođenje neiskorištenog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju (što bi valjda bila kratkoročna mjera) vs. podizanje efikasnosti (dugoročna mjera)? Koliko neiskorištenog zemljišta Hrvatska uopće ima?
• Subvencije za uzgojenu određenu količinu polj. proizvoda vs.subvencija po jedinici uzgojenog zemljišta?
  
• Direktne novčane subvencije (na jedan od dva gornja načina) vs. kreditiranje investicija u efikasnot farmi i proširenje proizvodnje uz određene poticaje?
• Ako se većina sredstava transferira u obliku subvencija, koliko će realno otići na istraživanje kako bi se podigla produktivnost farmi? Na umu treba imati da sve potpore/subvencije budu usmjerene u investicije i reforme sa ciljem veće produktivnost poljoprivrednika, pogotovo obiteljskih gospodarstava. Drugim riječima naglasak je na ruralnom razvoju – ne punjenju džepova i krpanje gubitaka neproduktivnih sektora pod krinkom stimulacije, a sa ciljem osiguranja političkih glasova.

EU Rethinks Farm Subsidies, Seeks More Production

BRUSSELS — With global food prices soaring and arable land in short supply, the European Union finds itself at loggerheads over how to overhaul a subsidy system that frequently pays landowners not to grow crops.

The subsidies, dreamed up when overproduction was a greater concern, have gone to people like John and Gitte Abrahamson. They get $1,500 a year from the EU for renting out 37 acres in rural Denmark to a riding club.

The money came from the EU’s $75 billion in annual farm support, at one point designed to cut surplus production and prevent a collapse in food prices. But now EU officials are looking to encourage farm production.

Last month, the EU suspended a requirement for farmers to keep 10% of land fallow and raised quotas that limit the amount of milk each EU nation is allowed to produce. It’s proving much tougher for nations to agree on removing individual subsidies or figure out how to use EU farm money to lower food prices.

Denmark pays $500,000 a year to riding schools. The United Kingdom spends $800 million a year on environmental programs such as planting hedgerows that farmers otherwise tear up to improve efficiency. Poland has budgeted close to $1 billion this year for programs, mainly reforestation, to take land out of farming.

France, which takes over the rotating EU presidency next month, believes it is time to rethink those policies. French politicians want the EU to go back to paying farmers a set amount for every ton of specified crop grown, to stimulate production. The EU has been abandoning that practice in recent years because the World Trade Organization says production-linked subsidies create unfair competition.

Other EU countries think France is wrong. U.K. officials believe high EU subsidies have depressed global food production because the EU dumped its surpluses on developing markets at low prices, discouraging local production. The U.K. wants to phase out production-linked subsidies altogether. It believes the EU can increase efficiency of land use by giving rural landowners an amount of money per hectare, leaving the market to decide what is most profitable for them to do with the land.

Economists say subsidies of any kind are unlikely to bring down global food prices. “The only proven way of bringing down prices is increasing productivity through research,” says Hafez Ghanem, director of economics for the Rome-based Food and Agriculture Organization.

EU law, however, prohibits the $75 billion of farm aid from being used for research. Funds for research — some $420 million a year — come from the bloc’s much smaller $10 billion research-and-development budget. The U.K. and others have argued for transferring more money from farm aid to research, but so far they don’t have enough support to overcome opposition from countries with strong farm lobbies.

“There’s no longer a common Common Agriculture Policy,” says Jack Thurston, founder of farmsubsidy.org, a Brussels-based monitoring group. “So every country has an interest in keeping the status quo.”

The U.S. isn’t so different from the EU when it comes to farm aid. Nearly a quarter of the U.S.’s recent five-year, $307 billion farm bill goes to farmers. The rest goes to things such as food stamps, nutritional education and crop and biofuels research. Cutting the size of the overall farm bill has also proved impossible.

French farm country, like the U.S. Midwest, is doing well on the back of record wheat prices and high subsidies. Despite the high prices, “farmers remain wedded to their subsidies, because it’s such a volatile business,” says Alain Lepicard, an agriculture trader based in Yerville, in the north of France.

Rural nonfarm subsidies in the U.K. are planting some deep roots, too. Jane Bendall says she will never again grow wheat on the 140-acre farm in southern England, where for three generations her family grew wheat and raised cattle. Around 1990, low calf prices persuaded Mrs. Bendall to expand a roadside vegetable store and to market her farm as an attraction for tourists and students.

The U.K. government gives her $10,000 a year in EU aid money to grow higher hedges and make buffer strips around her fields — creating a more attractive environment for birds and bats. Britain’s Royal Society for the Protection of Birds, one of the world’s biggest animal-welfare charities, is now a strong supporter of the EU farm subsidy program.

Even the most unpopular subsidies can be hard to cut. In 2003, EU countries agreed to halve tobacco subsidies to $500 million a year, and to eliminate the aid in 2010. Although the EU was already carrying out antismoking campaigns, that agreement proved a headache to secure. The U.S. got rid of tobacco aid in 2002.

EU tobacco-producing countries — Italy, Greece, Spain, France, Poland, Bulgaria and Portugal — are still fighting back. In May, the European Parliament voted 379-244 to extend the subsidies by three more years to 2013. For that to happen, a majority of the EU’s 27 nations will have to agree. France plans to put the issue to vote after it takes over the EU’s rotating presidency next month, according to people familiar with the matter, though it isn’t clear the effort will succeed.

For countries like Spain, tobacco means jobs. The sandy plains between Madrid and Portugal have grown tobacco since Columbus’s time — Spanish beggars invented the paper cigarette in the 16th century. “There isn’t anything else to do here,” says José Fonseca, a manager at Agroexpansion, a Malpartida de Plasencia-based tobacco processing company. Without the EU subsidies to provide him with raw tobacco leaves at globally competitive prices, he’ll go bankrupt, he says.

Posted on 20. lipnja 2008 at 05:32 in In English, Poljoprivreda   |  RSS kanal