Vodpod videos no longer available.
more about ““Bailout Nation” via WSJ“, posted with vodpod
Barry Ritholtz, autor poznatog TheBigPicture bloga uskoro izdaje knjigu “Bailout Nation”. U ovom videu daje svoj pogled na (ne)poželjnost državnog spašavanja i/ili ulaska u (što je moj slobodni prijevod engleske riječi bailout) propalih, nekonkurentnih, pogrešno vođenih, etc… kompanija. U jednom postu ranije ove godine, Ritholthz je naveo više bailouts od Velike Depresije na ovamo. Ritholtz propituje ispravnost i poželjnost ishitrene državne intervencije u propale financijske gigante sa astronomskih $700 milijardi poreznog novca; niti ima jasnih benefita za poreznog obveznika koji će sigurno morati platiti više od početnih $700 milijardi, te dugoročno je na gubitku, niti je jasno kako/da li će to spašavanje koristiti ekonomiji. Uspijeh bailouta se ne mjeri time da li je kompanija ostala na tržištu ili u industrijskoj grani – metoda koju mi u socijalističkoj Hrvatskoj koristimo za evaluaciju spašavanja poreznim novcem, iz godine u godinu, naših dičnih brodogradilišta. Još gore u Hrvatskoj jer država spašava, iz godine u godinu, brodogradilišta u svojem vlasništvu i pod svojim managementom; znači spašava samu sebe poreznim novcem bez da gleda interes poreznog obveznika. Nitko ne pita za interes običnog poreznog platišu.
Dok kod narudžbe za brodove dolaze u brodogradilišta, godišnje slijevanje poreznih kuna u brodogradilišta su “opravdana”. Nitko da bi ustao, od Sabornika ili pak dičnih Hrvatskih ekonomista, i rekao kako je to samo na štetu poreznih obeveznika i čak bez jasnog (dugoročnog?) benefita za ekonomiju. Nije valjda da nema dobrih ekonomista koji razumiju oportunitetni trošak??
Tako, u maniri dobrog ekonomista, Ritholtz ukazuje da je pravi trošak zapravo ono što smo mogli dobiti, a nismo, kad bi dozvolili propast neke od kompanija koje to i zavrjeđuju. Kao dobar primjer spominje bailout Chrysler 1980. bez kojeg je, potencijalno, moglo doći do unaprijeđenja efikasnosti i troškovnih struktura u toj firmi pod drugim vlasnikom koji bi je otkupio kao i ostalim auto kompanijama ili pak LTCM čiji spas je vjerojatno stvorio moralni hazard za neke od današnjih firmi. Stara uzrečica, koju Barry citira, kaže da je kapitalizam bez propasti kao religija bez grijeha. Propastim i zatvaranjem se očišćavaju loši viškovi/pretjerivanja u sektoru. Zar Hrvatska uživa toliku komparativnu prednost u brodogradnji da je svih 5 brodogradilišta u mogućnosti biti globalno uspiješno? Zašto su onda teret poreznim obveznicima već desetljećima?
Jedna bitna pojedinost, koja je ujedno i novost za Amerikance, je da se ovaj bailout poreznim novcem događa prije nego neke firme propadnu, pod sumnjam da sigurno hoće. Država je u nekim prijašnjim slučajevima poreznim novcem sanirala određene štete nakon što su kompanije propale zbog vlastitih grešaka. U ovom slučaju, za Ritholtza bez presedana, kompanije su se spašavale i još se nastoje spasiti novcem poreznik obveznika od propasti pod izlikom potencijalno većeg budućeg troška ili sistemskog rizika. Možda je bez presedana u Americi, no u Hrvatskoj se porezni obveznik stalno pita za spašavanje kompanija koje bi na svjetskom tržištu bez poreznih potpora već odavno bile uništene od konkurencije. Jedino kod nas mogući problem “sistemskog rizika” ima naziv “socijalni nemir”.
Cronomy.org 