Archive for ‘Porezi-Taxes’

09. veljače 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem –  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

Oglasi
28. kolovoza 2012

Porez na imovinu – Previše demagogije, premalo argumentiranja

autora/ice cronomy

Mnogo diskusija, ekonomista, političara, građana, oko najava o uvođenju poreza na imovinu (PNI nadalje) početkom iduće godine. Jedino šta je jasno iz svih diskusija je da nitkome nije svejedno i da je zasad većina protiv, uključujući i dežurne ekonomske komentatore.

Ono što je manje jasno su polu argumenti na kojima se baziraju kritike, zamjerke ili što već.  Zapravo je zapanjujući nedostatak solidnog argumentiranog protivljenja najavljenom PNI. A što je zabrinjavajuće je da se još manje nastoji pokrenuti rasprava i argumentirati što bi PNI trebao postići, kako bi taj porez trebalo dizajnirati, a kako nebi i što se očekuje od Vlade.

Možda je sve to zato jer, kao što je Martina Dalić istaknula, osobine najavljenog PNI su nedostupne pa se u biti ne može konkretno diskutirati niti o okvirnim crtama poreza, slagati ili protiviti, korigirati.

read more »

24. siječnja 2012

Kako reformirati porezni sustav

autora/ice cronomy

Naravno, mi moramo reformirati javnu upravu, ali …

Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

28. prosinca 2011

Kukuriku porezna reforma (2)

autora/ice cronomy

Premijer Milanović kaže da je prvi i najvažiji potez nove Vlade proračun. Dogovoreno.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

 

29. lipnja 2011

Greece Yard Sale

autora/ice cronomy

Radikalna privatizacija ili radikalni nedostatak razvoja? Grci su izglasali stroge i neprijazne mjere štednje i “garage sale” može započeti. S obzirom koliko im novca treba da zakrpaju rupu i otplate dugove – oko €80,000 po kućanstvu – Grčka nema puno izbora nego prodati silnu državnu imovinu i kompanije kako bi namaknuli bar nešto. Država procjenjuje da bi do 2015. od privatizacije, dakle same prodaje, zaradila oko €50 milijardi – previsoka procjenam po mnogima. Ali, to je jednostavno novac koji ostatak europe (možda i Hrvatska ako bude dio euro zone do 2015) ne bi trebao pozajmiti. Iz WSJ članka

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

04. veljače 2011

Porezna Pravda

autora/ice cronomy

Medijsko eksponiranje porezne problematike je često puta toliko površna i jednostrana da bode oči. Iznimke samo potvrđuju to pravilo. Porezna teorija i politika je sve samo ne jednostavno nabacivanje raznim vrstama poreza i poreznim stopama. Koliko god to zvučalo očito netkome tko i ne provodi većinu vremena studirajući poreznu problematiku, zamislite kako samo izgleda netkome tko to čini. (<–) Nikakvih diskusija oko efikasnosti, a rasprava oko pravednosti se svodi na “koliko visoko oporezovati najbogatije.”

Kratki video je dobar uvod u svu silu problematike optimalnih poreza. Argumenata za i protiv ima svakakvih sa svih strana (vidi video), ali kvalitetna rasprava započinje postavljanjem važnih pitanja. Počnimo sa pitanjima za što želimo uvesti ili podići poreze, za koju vrstu redistribucije, za koji društveni program, za koje javno dobro i koliko to kao građani vrednujemo. Ne pitajte, kao što je uglavnom praksa u Hrvatskoj, koliko će se proračun pokprati ili koliko visoko oporezivati bogate. Porezi nisu ‘za državu.’ To nisu glavne mjere dobrog poreznog sustava. Ako se državni proračun mora stalno krpati i ‘dopunjavati’ problem nije u porezima ili nedostatku istih. (via Mankiw, jer se on u njemu pojavljuje.)

Vodpod videos no longer available.

Porezna Pravda, posted with vodpod
Oznake:
19. svibnja 2010

Porezi i rast

autora/ice cronomy

Tražio sam nešto sasvim drugo a ‘naletio’ na ovaj zanimljivi prikaz u jednoj OECD prezentaciji o poreznoj reformi.


Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

08. svibnja 2010

Povratak

autora/ice cronomy

Nakon podužeg vremena ponovo se mogu posvetiti blogu na par-puta-na-tjedan modelu. Bilo je retoričkih pitanja vjernih čitatelja da li mislim da zanemarujem blog. Nisam ga zanemarivao, ali bio sam zauzet. Do daljnjega nisam u tolikoj mjeri pa se mogu posvetiti diskursu i temama ovdje.  Kasnije, ja ću opet biti zauzet, ali otom potom. (Recimo da CivV izlazi u Rujnu, a ja cu ga mozda igrati godinu dana kasnije.)

Tema puno, ali većina je mazanje očiju dnevnim političkim prepucavanjima, aferizacija svega i svačega, trabuljanja o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj (ne mogu to bolje opisati), krupnom kapitalu i tako (po staru) dalje sa ‘catchy’ frazama. (Je ok da sve ove velike-a-beskorisne riječi grupiram pod ‘kulićizam’?) Ja ne znam šta bi svi mediji radili da nema pola afera koja se “promoviraju.”

Iako nisam bio u mogućnosti komentirati i razglabati sve zanimljive teme i događaje posljednjih mjeseci, pratio ih jesam. Ipak nije se lako samo tako ubaciti u svaku diskusiju.  Tu bi dobro došla pomoć (još) vjernih čitatelja sa pitanjem i sugestijom na što se prvenstveno osvrnuti. Vidim da se dosta piše i kritizira najavljena porezna reforma.

To je dobro. Diskusije i debate su dobrodošle i nužne. Ali, da li uopće znamo koji je cilj porezne reforme, bilo naše sada i općenito svih, prije nego što kritiziramo? Da li smo svijesni nekih primjera porezne reforme u drugim zemljama ili stvarno mislimo da naša Vlada izmišlja toplu vodu? Razumijemo li motiv porezne reforme?

Čini mi se da svi imaju neku osobnu ideju što bi trebao biti cilj i što bi trebao biti motiv poreznih promjena, pa shodno tome i kritiziraju. To uglavnom rezultira prigovaranju o (vrlo subjektivnom viđenju) pravednosti reforme dok o drugim aspektima nema ni riječi. Ako nam je samo pravednost aspekt koji će voditi poreznu reformu, na vrlo lošem smo putu.

Da li znamo cilj sistema poreza i transfera i zašto i zašto ga trebamo mjenjati? Da li razumijemo sve posljedice porezne reforme ili se bavimo samo parcijalnim posljedicama i po tome ocjenjujemo kvalitetu ukupne reforme? Da li razumijemo ulogu, rezultate i poruke porezne teorije u izradi porezne politike? Da li razumijemo, znamo i prihvaćamo principe koji su podloga poreznoj reformi. Problem i pitanje motiva, cilja i ishoda je isto kod nas sada i u mnogim drugim zemljama gdje se išlo u poreznu reformu i fiskalnu konsolidaciju ili ona tek dolazi na red.

Što želim reći je da postoji razlika između debate i informirane debate. U slučaju porezne reforme/politike to je posebno izraženo zbog prirode problema. Porezna teorija nije namjenjena da se iz nje izvuku lagani zaključi te rezultati mogu biti prilično iznenađujući. Tranzicija iz porezne teorije u poreznu politiku nije jednostavna. Postoje ogromni izazovi u dizajnu porezne reforme i svaka misao da je “očito” kako se moglo “bolje” napraviti je samo slučajna.

Možda bi se u toj domeni morali malo više informirati. Nije pitanje samo pravednost već i efikasnost i mnogih agregatnih ekonomskih ishoda i posljedica koje je nemoguće predvidjeti kao i posljedica po sve ono što ne razumijemo. Pokušati ćemo ukazati na neke očite, ali i na neke ne toliko očite aspekte koje treba imati na umu. Stoga, pitanja bi bila od pomoći i dobro došla.

Nadalje, i prije našeg reformskog programa, cijela priča Grčke se nadvila nad europom pa i nama. Ja sam ovaj post počeo pisati prije tjedan dana, a onda se politika i stav EU prema Grčkoj mjenjala kontinuirano naposljetku rezultirajući velikim planom i velikim spasom. Čitava priča je sada kompleksnija nego prije samo par tjedana a kamoli prije par mjeseci. Tablica lijevo pokazuje kako su se drastično promjenile procjene o Grčkoj ekonomiji od početka godine.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj klimi nesigurnosti i napetosti oko ekonomskog stanja zemlje nije bilo teško postavljati ona ista pitanja kao i u slučaju Argentine. Doduše, u tom slučaju bila su pogrešna. Sa Grčkom malo su bliža ispravnim i ipak su opravdana. Da li je Hrvatska u opasnosti od Grčkog nazovimo sindroma? I o tome se pisalo i diskutiralo po medijima. Jedina opasnost sada je u biti pretakanje grčke krize na ostatak Europe pa tako i Hrvatske. Hrvatska nije u opasnosti da postane Grčka u neko dogledno vrijeme i pošto se nekakve ozbiljnije reforme u fiskalnoj politici pokreću u biti ne bi trebala postojati opasnost da postanemo Grčka. Hrvatska jest zadužena i u lošoj fiskalnoj situaciji – kratkoročnoj i dugoročnoj svakako. Za razliku od Grčke, Hrvatska još uvijek ima pristup vanjskim izvorima financiranja i sa odlučnim provođenjem najavljenih reformi to bi tako trebalo i ostati. Strana investitori nisu toliko kritični kao domaća javnost o Vladinom planu, iako ima dosta za poželjeti još.

Mnoge sličnosti sa Grčkom postoje, to je neupitno, pogotovo u domeni fiskalne politike, korupciji, zaduživanju, nekom mentalitetu “prava” na ovo i ono.  Sjeme Grčkih pogrešaka seže godinama unazad. Desetljećima. Stoga, ako išta, naučiti od Grka i njihovih pogrešaka je imperativ. Vremena imamo ali ne napretek. Možemo tako, ili …

… kad će “već jednom” netko od naših dičnih stručnjaka reći da je MMF kriv za sve u Grčkoj? Ili još “očiglednije” neoli …. bah, neću se truditi. (Grčka i neoliberalizam, usitinu?)

Dakle, imamo dva okvira za razmišljati o Grčkoj i Hrvatskoj – ili kao lekcija sa puno poruka kroz koje još trebamo pročešljati ili kao još jedna vježba mlaćenja po praznoj slami kulićizama.

07. rujna 2009

Neiznenađenje i iznenađenje

autora/ice cronomy

Šuker u Sisku.

Ivan Šuker: Krizni porez ideja jedne sindikalne središnjice

Napomenuo je da uvođenje kriznog poreza nije izvorna ideja Vlade, već jedne sindikalne središnjice koja nije pristala na smanjenje plaća pa je predložila porez koji će zahvatiti sve zaposlene.

Ma naravno. Još kad bi mogli glasati za te sindikate koji nam donose zakone, pa ih smjeniti na sljedećim izborima… Valjda je bilo samo pitanje vremena kada će se odgovornost za harač prebaciti na druge. Neiznenađuje.


Iz Jutarnjeg. Vladine antirecesijske mjere uzrokuju pad BDP-a

Prema procjeni bonitetne kuće Dun & Bradstreet, smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza u kontekstu recesije pogoršat će opseg gospodarskog pada u Hrvatskoj.

Uslijed toga, očekuju stopu gospodarskog pada od 4 posto, a za 2010. prognoziraju rast od 0,3 posto. Drugim riječima, antirecesijske mjere hrvatske Vlade imale su kontraefekt.

U rujanskom izvješću te tvrtke ističu kako odgovor Vlade na pad gospodarskih aktivnosti ostaju i dalje pojedinačne mjere, odnosno manjka ujednačen i dosljedan program.

To je, tvrde, pogoršalo nervozu među investitorima koji više ne znaju kojim će se putem ubuduće kretati politika.

Ne treba nam “procjena” kroz nekakvu fancy ultra kompleksnu analizu da bi znali kako je smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza sve suprotno od onoga što bi bila antirecesijska, stimulativna mjera. Te mjere nisu dizajnirane kako bi potaknule gospodarstvo na oporavak, kako bi ga vratilo na uzlaznu putanju bar kratkoročno. To su stabilizacijske mjere kako fiskalni sistem ne bi krahirao. Nemaju nikakvu poticajnu funkciju. Iznenađuje me da se nekako posebno ističe da su “Vladine antirecesijke mjere imale kontraefekt.” Pa da. Ne treba ih zvati antirecesijske mjere jer one to nisu i ne treba očekivati da će one stimulirati gospodarsku aktivnost i uzrokovati rast BDPa. Ne govorim ja to u smislu “kontra Vlade”, jednostavno to je priroda stvari, to su očekivani učinci ovakvih mjera i Vlada nije imala puno izbora što napraviti u ovoj situaciji, ove godine. No, uzroke ove situacije treba tražiti godinama unazad.

25. kolovoza 2009

KPMG porezna anketa

autora/ice cronomy

Vidjeli ste vjerojatno “usklične” vijesti o visini poreza u Hrvatskoj. (Jutarnji, SEEBiz) Osim što smo (naravno) u nogometu naj, izgleda da smo i još u nečemu. Ne čudi. Link na anketu je ovdje.


(P.S. Već na prvom grafu nalazimo se na drugom mjestu. Da li je utjeha da su Slovenci ispred nas? Ali čekaj….harač nije uračunat.)

%d bloggers like this: