BD mi je u komentaru skrenuo pažnju na članaku u Novom Listu o savjetu Roubinia da se Hrvatska treba obratiti MMFu dok nije prekasno. Mogao sam i misliti odmah da će Ivo Jakovljević imati nekog posla sa doom & gloom člancima, zapaprenim teškom pristranošću, nedokazanom argumentacijom uzroka i riješenja, te koji imaju malo veze sa naslovom i podnaslovom.
Prvo dakle, članak ima malo veze sa predskazanjima Roubinija i njegovim prognozama za regiju. On je ok tip. Slušao sam ga još 2005. kad je isto spominjao Hrvatsku u već poznatom kontekstu: veliki, dugotrajni deficit na tekućem računu, fiskalni deficit, velika zaduženost; ili će se morati nešto preokrenuti ili neće završiti dobro. Sada uživa trenutnu slavu jer je zadnjih dvije godine bio u pravu mnogo više od ostalih u vezi širine i dubine financijske krize i globalne recesije. Sve je to ok. No naš novinar Ivo koristi priliku i jaše na valu popularnosti Roubinijevih predskazanja da bi ukazao na svoje viđenje katastrofične situacije, paničario i iznosio neke svoje ideje oko spasa. U maniri dobrog, ali histeričnog latinoameričkog populiste ili pak da posudim naziv, korišten u drugom kontekstu ali vrijedan i ovdje, od samog Roubinija “self serving spinmaster.”
A taj naziv nije samo iz posta na Roubinievom blogu, već i iz članka u New York Timesu objavljenog ovo ljeto. Članka, Dr. Doom, kojeg je Jakovljević u izdašnoj mijeri prepisao (kao da je bitno koliko). Tako su djelovima Jakovljevićeva članka vješti, ali unatoč tome nipošto manji, plagijat. Evo što kaže NYT:
But most important, in Roubini’s opinion, is to realize that the problem is deeper than the housing crisis. “Reckless people have deluded themselves that this was a subprime crisis,” he told me. “But we have problems with credit-card debt, student-loan debt, auto loans, commercial real estate loans, home-equity loans, corporate debt and loans that financed leveraged buyouts.” …
… “Our biggest financiers are China, Russia and the gulf states,” Roubini noted. “These are rivals, not allies.”The United States, Roubini went on, will likely muddle through the crisis but will emerge from it a different nation, with a different place in the world. “Once you run current-account deficits, you depend on the kindness of strangers,” …
Jakovljević to spretno kombinira i još završava sa svojim dodirom populiste.
Jer, kako navodi i Roubini, nije u bankrotu samo američko ili znatan dio europskog tržišta hipotekarnih zajmova ili međubankarskih pozajmica, nego i tržište kreditnih kartica, i studentskih zajmova, i automobilskih zajmova, i komercijalnih, korporacijskih i dioničarskih zajmova, pa i zajmova većim i manjim, visoko zaduženim državama. Amerika je pri tom smetnula s uma, podsjeća Roubini, da su glavni finacijeri njezine prekomjerne potrošnje Kina, Rusija i naftonosne arapske zemlje, koje nisu američki saveznici, nego rivali. Isti poučak važi i za Hrvatsku, čiju prekomjernu potrošnju financiraju velike zapadne bankarske mreže i kompanije, koje nisu humanitarne udruge, nego suvremeni kolonizatori.
Već sam to negdje prije spomenuo, ali ispada da Kina kreditira Ameriku ili Zapadnu Europu i nitko je ne zove kolonizatorom. Ali Amerika ili Zapadna europa kreditira Hrvatsku i oni su kolonizatori. Eh ti standarda! I naziv “globalni nomad” je preuzet iz NYT članka bez da je pridodano ikakvo autorsko pravo. Jedno je koristiti mnoge izvore i radove za pisanje kvalitetnog i zanimljivog članka uz navođenje autora, a drugo plagiranje. Znao sam da si vičan zveketanju Ivo, ali ne i plagiranju.
No drugo, pitanje u komentaru je bilo što mislim o savjetu Roubinija da se Hrvatska obrati MMFu. Diskusije o takvom potezu i općenito o antirecesijskim mjerama predstoje, sa početkom vjerojatno ovu srijedu. Pa i nije neki novi ili bogzna kako inovativan savjet. Čuli smo te zahtjeve/ideje već i iz naših redova. No, kako sam već rekao, Jakovljević ističe Roubinija kao originatora tog savjeta jer jaše na valu njegove nedavne popularnosti u mračnom predskazanju. Ništa MMF novog ili drugačijeg u biti neće predložiti što si sami već ne predlažemo. Osim što bi MMF išao vjerojatno dublje i brže, te ne bi pitao kojeg je okusa lijek. Onda bi bilo da nam je MMF kriv i napadli bi ga da je učinio situaciju gorom ili uzrokovao krizu. (Ne znam da li oni koji ovo traže kod nas razumiju što zapravo prizivaju) Ali, Ekonomski Institut koji izrađuje mjere svjestan je da instrumenti i potezi dostupni razvijenim zemljama u borbi protiv recesije nisu dostupni nama. Prijedlog vjerojatno nije da Hrvatska preda u ruke MMFa svoje državen financije, jer MMF po definiciji nastupa na scenu tek kad je država u krajnjim problemima i ne može ispunjavati svoje obveze. Ako bi se Hrvatska obratila danas MMFu, signaliziralo bi to da ne može ipunjavati svoje obveze i tržišta bi odmah reagirala, blago rečeno, nervozno gdje bi sve vrste dugova pa možda i sama kuna postali meta “hajke”. To sigurno ne želimo danas. Umjesto pune pomoći MMFa, prijedlog je možda u smislu kreditne linije ili možda nekakav “pečat odobrenja” MMFa da Vlada poduzima dobre poteze.
No ni to nije bez problema, jer takvi potezi imaju malo veze sa dobrom ekonomijom. Kao što Krugman kaže, to je samo “vježba u amaterskoj psihologiji” gdje MMF odobrava i nagovara ekonomsku politiku za koju se “nada da će biti viđene od strane tržišta kao povoljnja.” (Krugman) To možemo i sami napraviti i sve se čini da i hoćemo. A korijeni takvog stanja, umjesto da imamo opciju voditi protucikličku, antirecesijsku politiku, leže negdje drugdje.
P.S. Nije Roubini jedini koji predviđa recesiju od Baltika do Jadrana. Sažetije je rečeno ovdje (umjesto 2008, možemo reći 2009.)
Cronomy.org 