Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.
Već onda je to bila brojka koja je ignorirala stvarnost temeljena na nerealnim pretpostavkama, ali Sanaderu je bilo važnije smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom o rebalansu, nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom. Proračunski deficiti je 3.7 milijardi kuna samo u prvom kvartalu, što znaći da ako je samo upola toliki u drugom kvartalu već smo na 5.5 milijardi. A gdje je druga polovica godine. Možda je Vlada zapravo čekala rezlultat (velikog) pada BDPa za prvo tromjesečje da bi izašla u javnost sa opravdanjem o “nužno potrebnim” mjerama rebalansa proračuna. Pitanje je jedino koje će to mjere biti: povećanje poreza (PDVa i/ili trošarina), smanjenje rashoda što bliže razini prihoda ili kombinacija to dvoje. Što sad? Na što će se Vlada opredjeliti? Ukupna rupa u proračunu se neće odstraniti povećanjem poreznog opoterećenja i/ili smanjivanjem rashoda, tako da će do novog zaduživanja doći, samo kolikog. (Jel se sjeća tko ideja oko lomnjenja mirovinske reform kako bi se sanirao proračun?)
“Najjednostavnije” riješenje sa najsigurnijim efektom je povećanje stope PDVa. No tome se protive (za sada) u Vlada i određeni ekonomisti.
Na nagađanja treba li za financiranje proračuna podići neke poreze, Šuker je rekao da problem nije toliko prihodovna strana proračuna koliko rashodovna. Povećanjem primjerice stope PDV-a, dodao je, proračun bi se samo privremeno mogao “zakrpati”, ali to ne bi imalo većeg učinka ako rashodi rastu, istaknuo je Šuker. …
Deficit proračuna se može riješiti samo na dva načina – smanjenjem potrošnje do razine realnih prihoda ili povećanjem poreznih opterećenja, odnosno PDV-a. “Povećanje PDV-a je lakše napraviti, ali bi bilo totalno pogrešno”, istaknuo je (Žarko) Primorac. Pojašnjava kako se ne bi se smjelo još više opterećivati gospodarstvo, jer bi to značilo daljnje iscrpljivanje likvidnosti i smanjivanje uvjeta za normalno poslovanje, a ni daljnje zaduživanje države nije preporučljivo. No dodaje kako u području oporezivanja nekih vidova potrošnje novim trošarinama svakako ima nekih rezervi.
“Zato ostaje ono što je najteže, ali u ovom trenutku i najzdravije , a to je smanjivanje javne potrošnje, posebno nekih stavki, kao što infrastrukturne investicije, bez kojih se u ovo vrijeme može”, istaknuo je Primorac. U svakom slučaju novi rebalans treba temeljiti na što je moguće realnijim pretpostavkama, a ne treba, kao do sada, projekcije temeljiti na nerealnim predviđanjima koji nam se brzo “obiju o glavu’, zaključio je Primorac.
Zdeslav Šantić, ekonomista RBA isto protiv. Kratko i jasno.
Prijedlozi povećanja PDV-a i trošarina samo su trpanje problema pod tepih, jer je porezno opterećenje u Hrvatskoj ionako preveliko, upozorava dio neovisnih ekonomista. – Hrvatska spada u skupinu europskih zemalja s najvećim poreznim opterećenjem, pa povećanje PDV-a ne bi bilo rješenje za državni proračun. Štoviše, u uvjetima recesije i pada potrošnje, veći PDV ne znači nužno i da bi se državna blagajna bolje punila – ocjenjuje za Jutarnji list Zdeslav Šantić, analitičar Raiffeisena.
I Svjetska Banka je prije kojih mjesec i pol govorila isto. Porezno opoterećenje je visoko i Hrvatska trebal gledati u budućnosti kako smanjiti porezne stope.
Hrvatska i dalje ima previsoku javnu potrošnju koja iznosi 49 posto BDP-a što je 10 posto više od prosjeka zemalja EU 10. Prednjači i po poreznom opterećenju. Dok prosijek EU 10 iznosi 31,2 posto u Hrvatskoj je on 39,7 posto BDP-a. Smanjenje poreza bi sada u krizi bilo suicidalno ali Hrvatska se može pripremiti da to napravi krajem iduće godine. Smanjenje porezne stope za dva posto ubrzava približavanje EU dohotku za čak 4 posto – naglasila je (Sanja) Madžarević Šujster.
Povećanju PDVa se protivi i Ante Babić. Ali ima i onih koji misle obrnuto.
– Potreban nam je novi rebalans, što prije to bolje. Proračunski manjak jednostavno ćemo morati smanjiti, makar i nepopularnim mjerama. Pritom ne isključujem ni povećanje PDV-a i trošarina – ocjenjuje Goran Šaravanja, glavni ekonomist Zagrebačke banke. Po njemu, rješenje ne leži u lineralnom smanjenju rashoda, jer neke od njih, poput kamata, gotovo da i nije moguće srezati. S druge strane, recesija nam nosi rast nezaposlenosti, a ti ljudi također padaju na teret proračuna, a istodobno se smanjuju prihodi od doprinosa. …
Po računici Drage Jakovčevića, rast PDV-a od samo jedan posto značio bi povećanje cijena od čak četiri posto. On smatra da to ipak ne bi utjecalo na smanjenje potrošnje jer su građani već “srezali” sve što su mogli. Dodaje i kako bi povećanje PDV-a trebalo napraviti zajedno s rebalansom, čime bismo pokazali sposobnost da sami napunimo državnu blagajnu.
Na mogućnost povećanja PDV-a kao slamke spasa za proračun ukazuje i Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta.
– Povećanjem PDV-a sa 22 na 23 posto proračun bi na godišnjoj razini dobio malo manje od dvije milijarde kuna, pa bi se, ako bi se povećana stopa tog poreza primjenjivala već od 1. srpnja, u proračun slilo dodatnih milijardu kuna – kaže Lovrinčević.
Međutim, gdje srž problema i vjerojatno riješenje rupe u kojoj se nalazimo leži? Ako mislite da je ovo sada neka nova priča oko proračuna i diskusija riješenja Vladinog života iznad mogućnosti (veće poreze ili rezanje potrošnje?) varate se. Ovo je stara priča o (ne)reformi javne uprave, pravosuđa i socijalne potrošnje, subvencija i saniranja javnih poduzeća, na čiju glomaznost, neučinkovitost i neobuzdani rast potrošnje godinama upozoravaju kako strane tako i domaće institucije i ekonomisti. Ali uzalud. Hrvatsku, koja je živila iznad iznad mogućnosti, ne čine samo njeni građani, već i njena Vlada. (Razmislimo tu onda na tren koji dio građana živi od države i na njenim leđima.) Kako je to objasnila Katarina Ott, ravnateljica IJF.
Redoviti čitatelji ove kolumne, ako takvi postoje, vjerojatno već odavno misle da pišem uvijek jedno te isto. Međutim, usprkos stalnom ponavljanju istih stavova te silnom vremenu, energiji i novcu koje Institut za javne financije, čija sam ravnateljica, godinama ulaže u popularne publikacije koje se besplatno šalju Saboru, ministarstvima i medijima, kao da ništa ne dopire do te ciljane publike. Kao da sve shvaćaju tek neki novinari. Ili pak svi sve shvaćaju jer ponekad, ali samo ponekad, i samo da bi se napadali oni koji su trenutačno na vlasti, iz opozicije zna doprijeti koja suvisla rečenica.
Ne samo Ott već i mnogi drugi uvijek govore/pišu jedno te isto. Ali to je priroda stvari. Kako je Paul Krugman jedno davno vrlo ‘obično’ rekao, problem je pronaći nešto za reći. Nešto novo to jest. Razumni ljudi se umore objašnjavati uvijek nanovo jedno te isto. (U njegovom slučaju to je bila ideja da porezi nisu svo zlo svijeta). Između koalicijske i Sanaderovih Vlada, pogotovo se ističe Sanaderova u zaobilaženju tvrdih oraha i kiselih jabuka reformi javne potrošnje i općenito riješavanju domaćih ekonomskih problema. Recesija je dovela ova pitanja u prvi plan, stvorila urgenciju oko domaćih ekonomskih problema, umjesto primjerice, Nato saveza što je samo godinu dana unazad itekako bilo u prvom planu. Nitkome nije bilo ni na kraj pameti samo godinu dana unazada da će se danas gotovo mahnito tražiti riješenja za rupu u proračunu, da će strani izvori financiranja zatvoriti ili drastičnio poskupiti. Nitkome na vlasti nije bilo na kraj pameti izgleda ni godinu prije, ni godinu prije. Ali sve te godine, u to doba prosperiteta (2001.-2007.), Vladino ignoriranje nije uklonilo problem glomazne i neučinkovite javne potrošnje koja nije upregnu. On je samo ležao pokriven dobrim vremenima pristupačnih i jeftinih kredita, bujajuće svjetske ekonomije i kakvim takvim napretkom u međunarodnim organizacijama. Recesija je samo otkrila postojeće probleme.
Opet Katarina Ott i bottom line.
U recesiji ili ne Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta nijedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sada zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala.
Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti kako nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70 posto ukupnih državnih rashoda.
Ako ni ova vlada nema petlje da smanjuje te najtvrđe rashode, onda joj ne preostaje ništa drugo doli povisiti poreze. Prihodi i rashodi se moraju uravnotežiti, a u nova se zaduženja ne smije ići. Ako Vlada odluči povisiti poreze ne smije petljati ni sa kakvim novim vrstama poreza nego jednostavno povisiti stopu PDV-a te umjesto nultih uvesti snižene stope PDV-a, što će kad-tad ionako morati učiniti zbog Europske unije. PDV je najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez koji se najlakše prilagođuje potrebama.
Prema tome, trebali bi makar naslutiti da vađenje iz ove proračunske rupe predstavlja samo tehničku iako na kratak rok bolnu dilemu – veći PDV ili rezanje državnih rashoda. Međutim, za prosperitet zemlje, u čijem srcu leži fiskalna/javna politika, nije nebitno kako će se riješiti. Bez temeljnih, ozbiljnih i iskrenih reformi u domeni “jednog te istog” koje Vlada mora objasniti javnosti i provesti u sljedećih par godina (do kraja mandata i novih izbora) naći ćemo se u lošijoj situaciji nego danas. Nejasno je da li vladajući razumiju težinu i važnost toga. Ako je povijest nekakva vodilja vjerojatno ne, jer ne bi onda godinama ignorirali ili politizirali oko problema reformi javne potrošnje. No onda će valjda, već jednom, biti jasno tko onda mora otići jer je loš za Hrvatsku.
Cronomy.org 