Možda ste već imali priliku vidjeti novi Osvrt IJFa Ivice Urbana o “kriznom porezu.” Svakako pročitajte cijeli osvrt. Mali izvadak i poante Osvrta.
Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.
Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.
Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.
Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.
Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.
Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?
Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.
Cronomy.org 