Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu.
Šajatovićeva najnovija Ekonomalija je jedna (možda i jedina) koja mi se dopala i s kojom se slažem u dobroj mjeri. Neki detalji su mutni (kako i tko to je kupovao socijalni mir vanjskim zaduživanjem nije baš jasno), ali poanta je jasna i točna – došao je kraj socijalnom miru via proračun, sljedi konsolidacija proračuna koja će – jer nema bezbolnih fiskalnih konsolidacija – najvjerojatnije razbiti postojeći “društveni ugovor” i nadajmo se stvoriti novi, bolji, dugotrajniji. Šajatović je uzeo Thatcher kao jedan od boljih primjera koje bi Kosor mogla emulirati u tom procesu. Nadam se da nije samo zato jer su obje ‘premijerke’. Znači ipak se nešto kvalitetnog i upotrebljivog da naučiti iz Thatcherisma, ma koliko ono bilo plod specifičnog vremena i mjesta.
Još jednu poantu ne bi trebali smetnuti sa uma tokom sljedećeg razdoblja. To je da mnogo više toga stoji pod upitnikom od same proračunske konsolidacije za sljedeću godinu. Mogli bi reći da je čitav društveni konsenzus (ako je taj do sada uopće postojao) oko hrvatske demokracije pod upitnikom. To možda zvuči katastrofičarski – i meni to nije namjera, niti moj stav – ali ipak ne zaboravimo da demokracija nije konstanta, da je ne možemo uzeti zdravo-za-gotovo, te ne zaboravimo lekciju koju su neki političari kompetentniji od naših znali stoljećima unazad.
Democracy never lasts long. It soon wastes, exhausts and murders itself. There was never a democracy that did not commit suicide. – John Adams, Letter, April 15, 1814
Jedan od sigurnih načina i uvijeta da demokracija počini samoubojstvo je – da posudim Barry Ritholza – kad ljudi pronađu način da sami sebi izglasaju novac. To je otprilike stanje u kojoj se Hrvatska demokracija (fiskalna politička ekonomija) nalazila do sada, jer su vodeći političari kroz svoje glasačke skupine i kupovinu mira više vodili brigu o svojim kratkoročnim, političkim ciljeva, a manje o dobrobiti i napretku zemlje. Sadašnje tenzije i pritisci raznih skupina proizvod su toga sistema.
Dvije (boldane) stvari iz kolumne su mi ulovile oko:
Kolega Krešimir Raguž napravio je za ovaj broj Lidera opsežno istraživanje o planovima sindikalista, branitelja, umirovljenika, poljoprivrednika i studenata i o tome tko će ‘prvi na cestu’. Analizu vrijedi pročitati, jer će stajališta čelnika spomenutih skupina biti aktualna sljedećih mjeseci. Jedina dobra vijest za premijerku jest ta da su čak i unutar pojedinih skupina neslaganja tako velika da se time slabi moć ukupnog pritiska.Kad bi se zbrojilo protiv čega su sve interesne skupine, što traže, a što ne žele, lako bi se dalo zaključiti da nema tog programa koji bi mogao zadovoljiti sve apetite.
Nažalost, dobra vijest za Kosor je loša vijest za građane i čitav proces fiskalne konsolidacije. Neslaganja političkih skupina oko distribucjie tereta konsolidacije proračuna dovodi do zastoja. Upravo suprotno od mogućeg pritiska na Vladu, moćne društveno-ekonomske skupine, sa različitim distributivnim ciljevima, pokušavati će vršiti pritisak jedna na drugu jer znaju da mogu prebaciti teret promjene na neku drugu skupinu, te će tako isčekivati da druga popusti i kapitulira prije i snosi nesrazmjerne troškove konsolidacije. Taj “rat” jakih političkih skupina dovodi do bezizlazne situacije, onemogućuje provođenje stabilizacije i dolazi do odlaganja programa reforme, pogotovo teških i nepopularnih poteza, upravo u trenutku kada je reforma nužna, brzina i odlučnost prijeko potrebni. U ekonomskoj teoriji ta toerija je znana kao “war of attrition” i samo vrijeme će pokazati koja skupina će prevagnuti, a koja će priznati poraz i dozvoliti drugoj da odredi teret fiskalne konsolidacije. U tom području, klasičan je rad Alberto Alesina i Allan Drazen “Why are Stabilizations Delayed?”
Nasreću, Kosor tu situaciju može i “popraviti” ili makar poboljšati, sa ciljem ne odgađanja i odugovlačenja konsolidacije fiskalne politike za sljedeće razdoblje. Nasuprot programu koji bi pokušao zadovoljiti nečije apetite i zahtjeve, Vlada bi morala napraviti horizontalni program koji bi zadirao u sve stavke, sve zahtjeve, bez da zadovoljava ičije apetite. Cilj je da se svi žale. Ali baš svi. Jer ako se samo jedna ili dvije skupine žale na svoj teret prilagodbe, Vlada je pod pritiskom i ima problem, ali ako se svi žale, nitko nije izdvojen kao relativno veći ili manji gubitnik. Svi sudjeluju i svi snose bol konsolidacije fiskalne politike. Malo “naopakog” razmišljanja, jer znajmo da je fisklana konsolidacija umjetnost koliko i znanost.
Cronomy.org 