Cronomy.org

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin