Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore.

To uistinu i jest “udžbeničko” pravilo i tradicionalna dogma, ali rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju u suprotnom smjeru. U pravilu nema gubljenja izbora i popularnosti. Citirani rad Alesine i ostalih nije prvi koji je to otkrio ili istražuje već ažurira istraživanje novim podacima i potvrđuje ono što znamo. Već imamo prvi i najzanimljiviji rad ove vrste u kojem baš Alesina, Perotti i Tavares 1998, analiziraju što se događa Vladama u OECD zemljama koje krenu sa snažnim fiskalnim konoslidacijama. Drugi riječima, sistematski analiziraju efekt fiskalne politike na popularnost i izborni (ne)uspijeh Vlade. Da li birači kazne Vlade koje vode snažnu fiskalnu prilagodbu i zatežu remen? Dokaza nema. Iza prihvaćene “konvencionalne mudrosti” nalazi se predpostavka da su birači naivni, neracionalni, da ne mogu prosuditi što je bolje. To ipak nije tako. Dapače, birači imaju dovoljno razumjevanja da shvate hitnost situacije i ne kazne političare. Kratki pregled istraživanja tih argumenta je iznio sam Alberto Alesina ranije ove godine.

  • Nema jakih dokaza koji potvrđuju da iza fiskalne prilagodbe slijedi politički gubitak. Obrnuto protumačeno, nema dokaza da rastrošnija fiskalna politika znači i duži politički staž (obnova mandata).
  • Rezovi u plaćama javnog sektora i u socijali ne povećava vjerojatnost pada Vlade. Vlade prežive češće kad režu potrošnju nego kad povećavaju poreze. Nema dokaza da vjerojatnost ostanka na vlasti pada kako Vlada smanjuje deficit.
  • Popularnost Vlada ne padne odmah nakon implementacije fiskalne prilagodbe. Nedostaju rezultati koji bi ukazivali da smanjenje deficita (fiskalna prilagodba) značajno utječe na popularnost Vlade.
  • Iako fiskalne prilagodbe ne znače i visoki politički trošak, ipak su teške. Postoje moguća objašnjenja zašto.

Alesina i ostali diskutiraju i načine fiskalne prilagodbe, odnosno da prilagodba (rezanje) na potrošnoj strani, ima uspiječnije i dugotrajnije posljedice od reformi na prihodovnoj strani. Nažalost, u Hrvatsoj se uglavnom razmišlja o potonjem, jer je (kao) 80% proračuna “zadano.”

No, sa argumentom postoje dva problem.

Prvo, istraživanja i rezultati za dugi niz godina koji sugeriraju da političari koji smanje deficit, dug, potrošnju i konsolidiraju fiskalni sustav u pravilu ne gube izbore vrijede za, tj. provedena su na, uzorcima razvijenih, uglavnom OECD, zemalja. Hrvatska tu ne spada. Hrvatska je “nova demokracija,” mlada sa, blago rečeno, malo vjerodostojnosti institucionalnih okvira fiskalne politike koji odlikuju zemlje OECDa. Što to znači? Primjetite obrnutu stranu zablude: kako Alesina kaže, ako je fiskalna prilagodba politički skupa, kao što tradicionalni pogled drži, onda bi fiskalna ekspanzija trebala biti politički nagrađena. To je premisa teorije političkog poslovnog ciklusa (ili “ekonomija izborne godine”) gdje Vlade koriste fiskalnu ekspanziju i manipuliraju proračun kao strateško sredstvo prije izbora. (Vidi ovdje.)

Iz radova Allan Drazena, čije je rezultate on sam prezentirao i na Dubrovačkoj konferenciji HNBa prije par godina, znamo da su politički poslovni ciklusi karakteristika novih demokracija, ne starih. Iako ima dosta suptilnih detalja, generalni rezultat je da birači u starim, iskusnijim, demokracijama kažnjavaju Vlade sa proračunskim deficitima, dok u novim demokracijama ne nagrađuju ali i ne kažnjavaju političare koji vode ekspanzivnu fiskalnu politiku prije izbora. Dokaza nema da u starim demokracijama političari uspiješno manipuliraju poslovni (proračunski) ciklus i fiskalnu politiku u izborne svrhe, isto kao što dokaza nema da fiskalna prilagodba sigurno znači politički gubitak. U novim demokracijama to je moguće. Djelomično zato jer su birači nedovoljno iskusni sa izbornom politikom/ekonomijom, a djelomično jer nemaju informacije dostupne biračima u razvijenim demokracijama. Zbog istih razloga, nije nužno da bi fiskalna prilagodba u Hrvatskoj prošla ne-kažnjeno. Samo ako razmislimo malo moguće se dosjetiti da bi sindikati određene društvene skupina bez trunke kritičnog razmišljanja kaznile vladajuće ako bi srezali potrošnju, prava, privilegije.

Stoga, i nažalost, teško je zaključiti da poučak vrijedi i za Hrvatsku. Mi nismo u toj grupi zemalja gdje birači kazne Vlade koje manipuliraju proračunsku politiku u izborne svrhe. Dapače, na prošlim izborima dogodilo se suprotno. Sigurno bi dobro bilo kad bi vrijedio, ali mislim da nije pogrešno reći da je manipuliranja fiskalne politike u hrvatskoj bilo i još uvijek je moguće bez političkog troška, tj. “poljubca smrti.”

Možda bi sljedeći izbori mogli biti interpretirani kao svojevrstan test koliko je hrvatska demokracija “nova” i koliko su hrvatski birači zreli, informirani i fiskalno odgovorni.

Drugo, kao i uvijek u ekonomiji, pitanje je (smjera) uzročnosti. Da li birači ne kažnjavaju (ili nagrađuju) političare koji provode teške fiskalne prilagodbe i smanjuju deficit jer ne vole fiskalnu rastrošnost ili direktno vide da takva prilagodba ne dolazi sa velikim troškom po standard ili zato jer fiskalnu konsolidaciju, smanjenje deficita i potrošnje, prati rast a ne recesija? Alesina je pobornik ovog drugog i zbog toga za njega pitanje timinga o fiskalnoj prilagodbi je suvišno. Po njegovim istraživanjima – koja su diskutabilna i probudila mnoge kontroverze u posljednjih godinu dana – rast je slijedio nakon “velikih, uvjerljivih i odlučnih” prilagodbi na potrošnoj strani proračuna. Ipak, i ako stavimo na stranu kontroverze oko rezultata Alesina i ostalih koautora, interpretacija uzročnih veza je otvoreno pitanje.  Primjerice, što ako je prilagodba posljedica popularnosti Vlade na mnogim drugim pitanjima i problemima? U tom slučaju Vlada si može priuštiti bolnu fiskalnu prilagodbu i proći “lišo” na izborima. Znači da fiskalna prilagodba nije imala utjecaja na izborni rezultat, već obrnuto. Također, što ako vrijeme prilagodbe nije izabrano od Vlade, već diktirano nužnošću? Zbog visine javnog duga prilagodba je neizbježna, ali visina i rast javnog duga neće direktno utjecati na vjerojatnost opstanka Vlade direktno. Što ako je prilagodba diktirana izvana, što za OECD zemlje znači Maastrichtski kriterij, a za hrvatsku bi vjerojatno značilo MMF? Da li birači drugačije reagiraju na fiskalnu prilagodbu te vrste od one koju započnu sami političari interno? Odgovor na to je nejasan. Zadovoljeni Maastrichtski kriterij donose nagradu – ulazak u EMU – što je pozitivno za popularnost Vlade pa stoga nije čudno da nedostaje negativna reakcija birača na rezanje deficita i fiskalnu prilagodbu. Da li bi nas MMF nagradio?

Oglasi

One Comment to “Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?”

  1. Ono što se kod nas redovno događa je da su naši političari katastrofalno kratkovidni i inertni. Pa se onda događa da i nakon izbora — kad je normalno da se stranke “uvlače” glasačima — pobjednici ostaju u ustom mentalnom sklopu, pa umjesto da tada povuku najnepopularnije poteze — koje bi mogli provesti do idućih izbora — iduću godinu-dvije potroše na dalje “uvlačenje”, samo sad trošeći državne resurse. I kad shvate da im je to kontraproduktivno već im je prošlo pola mandata i vrijeme je za pripremanje idućih izbora…

%d bloggers like this: