Posts tagged ‘Zaposlenost’

20. prosinca 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

Oglasi
16. listopada 2013

Dobit Poduzeća i Zaposlenost (šporki, ali ne iznenađujući rezultati)

autora/ice cronomy

Ne treba nam dubinska analiza da bi saznali kako su zaposlenost i nova radna mjesta najveći problemi u Hrvatskoj. Jedan način razmišljanja o pitanju od kud dolaze nova radna mjesta, tko stvara nove poslove, je promatrajući poslovanje privatnih poduzeća i njihove bilance.

Privatnih poduzeća, jer državna u Hrvatskoj ne posluju po poduzetničkoj logici i tržišnim principima. Zašto i bi kad uvijek imaju porezne obveznike na koje se mogu osloniti za vječite subvencije, sanacije i rekonstruiranja. Firme poput HŽa, brodogradilišta, INA, HEP, Šume i sličnih ne mogu biti izvor rasta novih radnih mjesta i zaposlenosti. Dakle, ostaje uzdati se na privatna poduzeća.

Uostalom, razna istraživanja pokazuju da su upravo mala privatna poduzeća ona koja stvaraju nova radna mjesta brže i relativno više od velikih, pogotovo tokom perioda visoke nezaposlenosti. Ideja da su mali motor rasta i zapošljavanja su odavno prisutne kao teme istraživanja. Po podacima FINE, mala privatna poduzeća čine većinu privatnih, od osnivanja, poduzeća. 2012. bilo je nekih 98,000 malih poduzetnika, srednje veličine 847, a velikih ‘svega’ 161. Važnost malih poduzeća za stvaranje novih radnih  mjesta je stoga velika.

Logično je da zarada poduzeća ima veze sa zaposlenošću. Kada su poduzeća u dobroj financijskoj poziciji i očekuju da ostanu u dobroj poziciji dogodine, zapošljavaju, investiraju i šire poslovanje. Dodaju radnike umjesto da ih otpuštaju. Stoga je za očekivati da kad je dobit poduzeća snažna, snažan rast zaposlenosti i novih radnih mjesta sljedi.

  • Prvi graf prikazuje kretanje dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) privatnih malih i srednjih poduzeća. Podaci FINE. U predrecesijskoj 2007. dobit malih i srednjih poduzeća je bila još prilično viša od onih u gubitku. No recesija koja je počela sredinom 2008. i traje do danas istopila je dobit i poduzetnici još vuku više gubitke. Zanimljivo je da se dobit (blago) oporavil od 2011, ali izgleda da su još uvijek gubici veći.

g1

Da je ‘dovoljno’ otpuštanja uspjelo zaustaviti pad dobiti? Možda, ali gubici su još uvijek veći i dok se oboje ne izvrnu kao 2007. neće doći do snažnog zapošljavanja.

  • Donji graf prikazuje razliku između dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) malih i srednjih privatnih poduzeća (od osnivanja firme), te broj zaposlenih u malim i srednjim poduzećima za razdoblje 2007-2012. Gubitak je naravno negativan broj. Skladno sa gornjim grafom, uočljiv je snažan rast gubitaka pa je razlika potonula u negativan teritorij.g2
  • Isti graf, samo sa podacima DZSa o broju zaposlenih, da ne bi ispalo kako je ukupna zaposlenost rasla dok su mali i srednji poduzetnici otpuštali i nisu zapošljavali. Ukupna zaposlenosti pada već godinama. Doduše ukupni broj zaposlenih sadrži i zaposlene u državi, pa bi morao biti umanjen za broj zapslenih u javnom sektoru (lokanoj i državnoj upravi) jer nas zanima zaposlenost  samo u privatnom sektoru.g3

Da li podataka (nekakva vemenska serija) o zaposlenima u javnom sektoru ima, da li država to uopće zna, možda netko drugi može odgovoriti.

Standardna priča ala ministar Linić je da dobit poduzeća raste i da su je povećali otpuštanjem. Država im ide “svime” na ruku, a poduzetnici nikako da počnu investirati i zapošljavati. Kao.

Realnost izgleda malo drugačija. Kad pada dobit, pada i zaposlenost. Priča da su ‘poduzetnicima rasli profiti jer su otpuštali radnike’ ne drži vodu. Za očekivati je upravo suprotno, kad počnu rasti profiti i očekivanja veće zarade u budućnosti, početi će zapošljavati radnike.

  • Posljednji graf prikazuje kretanje Dobiti malih i srednjih privatnih poduzeća, od osnivanja, kao postotak BDPa i promjena zaposlenosti u istim malim i srednjim poduzećima. Unatoč vrlo malom broju godina očito je da se kreću zajedno. Veća Dobit nije loša stvar za zaposlenost. Tko bi reko.

g4

Hvala Nenadu Bakiću na podacima.

[*** Mali disclaimer: Koliko kvalitetno možemo napraviti ovakvu analizu Hrvatskih poduzeća i njihovih bilanci je upitno. Podataka o dobit je u biti malo, nisu javni, vremenske serije su kratke, samo po godišnjim intervalima. Profiti bi trebali biti iskazani i u nacionalnim računima, no ja ih preko DZSa nisam našao. Ovo je uistinu prljav prikaz i analiza. Mali broj obzervacija i godišnja razina nisu najbolji za dobiti uvid o vezi promjene zaposlenosti i privatne dobiti (gubitaka). Ono što nas zanima je podatak o dobiti (gubitku) na mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi da možemo izračunati rast (pad) dobiti i zaposlenih od mjeseca do mjeseca i korelaciju tih dviju varijabli promjene. No imamo podatke koje imamo.]

%d bloggers like this: