Posts tagged ‘Makroekonomija’

01. listopada 2013

Video o Ekonomskoj Mašini

autora/ice cronomy

Možda netko nađe ovaj video i poruke zanimljivim i praktičnim. (Post ≠ prihvaćanje i odobravanje svega u videu.)

Ray Dalio je osnivač najbogatijeg hedge fonda, Bridgewater Associates.

Oglasi
10. veljače 2013

Hrvatski BDP – Pogled Unazad

autora/ice cronomy

Pritisnut sam obvezama pa blog pati. Standardno.

Primjetio sam da je prošlih godina jedna od najpopularnijih postova onaj o Hrvatskom BDPu kroz povijest, napisan u Travnju 2008. Dakle, i sam post je “povijesni” pa bi možda bilo dobro osvježiti povijesnu perspektivu i nadopuniti kontekst.

No, prije samih podataka možda bi bilo dobro istaknuti par stvari. BDP po stanovniku je važnija mjera standarda od ukupnog BDPa. Što nam sve treba za izračun BDPa po stanovniku? Ovisno o metodi za koju se odlučimo – mjerenje proizvodnje, potrošnje ili prihoda – trebaju nam informacije o dodanoj vrijednosti u proizvodnji,  potrošnji, investicijama, izvozu i uvozu, prihodu kompanija (profit), radnika (plaće, nadnice, benefiti), kamate, deprecijacije, porezi i subvencije, itd. Naravno i stanovništvo. Nepotrebno je reći da ti podaci ne postoje na nacionalnom levelu za 19. stoljeće, a za mnoge zemlje, poput Hrvatske, ni za prvu polovicu 20. stoljeća.

Izračuni BDPa za te godine ne postoje jer se sam BDP koji danas znamo počeo računati tek ’50tih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija nije nikad ni računala BDP kao razvijene zemlje zapada što onemogućuje usporedbu sa drugim zemljama. Procjene stanovnistva Hrvatske u ranoj fazi 20. st. i ranije su upravo to, procjene. Stanovništvo se nije sistematski popisivalo svake godine niti su se provodile ankete o radnoj snazi. Ne samo broj ljudi već i njihova podjela na ekonomske djelatnosti kojima se bave bile bi korisne.

Da bi konstruirali vrijednosti BDPa koje nedostaju za 100 i više godina unazad moramo se koristiti raznim metodologijama koje i same mogu biti kontroverzne i sa nedostacima. Brojke mogu stvoriti privid preciznosti. Dakle, koliko god ove povijesne brojke BDPa po stanovniku izgledale vrijedne i zanimljive dobro je imati na umu da su te brojke indirektne procjene, rekonstruckije na bazi nekih drugih dostupnih ali ne uvijek kvalitetnih i potpunih proxy podataka.  Za Hrvatsku i druge zemlje, što dalje u prošlost idemo kvaliteta i kvantiteta tih podataka je limitirana i izračuni postaju samo pogađanja.

Za ove grafove koristio sam tri izvora. Prvo, vrijedan rad Josipa Tice The Estimation of 1910-1989 Per Capita GDP in Croatia (2004)  Sami iznosi per capita BDPa dostupni su ovdje. Drugi rad je nedavno izdana knjiga Vladimira Stipetića Dva Stoljeća Razvoja Hrvatskog Gospodarstva (1820.-2005.) (2012 HAZU) (BTW, knjgu nije bilo jednostavno nabaviti u ljeto prošle godine preko knjižara. Ne znam kako je sad.) Knjigu čitam kad stignem. Što je nama bitno je da Stipetić daje seriju procjene BDPa po stanovniku koja seže sve do 1820., a na godišnjoj bazi izračun počinje 1885.

Iako je zanimljiva imao bi par zamjerki, no sada neću ulaziti u prikaz te knjige. Stipetić se u potpunosti drži Angusa Maddisona, vrhovnog svećenika povijesnih procjena BDPa, i njegovih metoda. Nije da je to samo po sebi loše jer Maddisonove brojke i metode su vrlo poznate i zastupljenije u literaturi, ali su i otvorene kritici. Ono što je nepoznanica (meni) je zašto rad Josipa Tice, koji je objavljen 2004. Stipetić nigdje u knjizi ne spominje.

Treći izvor podataka o BDPu je Conference Board – Total Economy Database (TED 2013 u grafovima ispod) koju je početkom ’90tih izradio Groningen Growth and Development Centre. To su u biti Maddisonovi podaci. On je bio jedan od suosnivača GGDC. TED sada održava i nadopunjuje te Maddisonove podatke o BDPu. Podatke koje sam ja koristio su iz Siječnja 2013. Svi brojevi BDPa za sve zemlje ovdje su u američkim dolarima iz 1990. godine.

Da ne duljim.

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke Tice (2004) i TED (2013). Podaci Tice idu do 1989. godine Prekidi u seriji su prvi i drugi svjetski rat. Plava linija predstavlja BDP za Jugoslaviju iz TED podataka. Ekipa iz Conference Board-a je vrlo svijesna da Juge više nema, ali i dalje izračunavaju procjene BDPa kao da postoji, radi usporedbe. Procjenite sami da li je usporedba prije 1990. zanimljiva.

BDPhist1

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke iz knjige Stipetića (2012) i TED (2013). Podaci Stipetića idu do 2005.

BDPhist2

Usporedba podataka Stipetić (2012) i Tica (2012) sa nadopunom iz TED (2013).

BDPhist3

Duža serije iz Stipetićeve knjige za razdoblje 1885.-2005., po godinama.

stipetic

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Ticae (2004). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje ispada oko 2.3%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln1

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Stipetića (2012). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje je malo niži, oko 2.26%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln2

Kao što naslov grafikona kaže. Godišnje.

BDPhrast

Usporedbe sa nekim susjedima i nekim kontra-činjenicama. Čehoslovačke i SSSRa više nema naravno, ali TED i dalje, radi usporedbe, izračunava procjene BDPa po stanovniku. Kao i sa Jugoslavijom iznad. Možda je usporedba prije 1990. ona zanimljivija. Austriju nisam uključio jer je (daleko) iznad Italije, pa da ne pretjerujemo jeli. 😉

BDPuspo

Isti graf (bez Italije) pobliže, počevši od 1985. Usporedba Hrvatske prije 1990. sa ‘istočnim rivalima’ i danas. Nekad bolji, danas (iz)gubimo korak.

Rplot04

17. siječnja 2013

Zbunjujuće o multiplikatoru i Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Uf…..

Vrlo zbunjujući članak Vladimira Gligorova u Jutarnjem. Mislim da se radi o još jednom slučaju izvrnute interpretacije nedavnog MMFovog istraživanja o multiplikatoru. Ono što je zabrinjavajuće je da je Gligorov predstavio neke svoje ideje i poruke o fiskalnoj politici i  konsolidaciji kao da ‘prirodno’ proizlaze iz MMFovog rada, dok njih uopće nema u MMFovom radu.

Npr. što Gligorov kaže o poruci MMFovog istraživanja, uz ostalo …..

Ovdje je sada važna ta druga navodna promjena u politici MMF-a. Jer ona sada, navodno, ne preporučuje da fiskalne vlasti u uvjetima krize štede, dakle ne preporučuje fiskalnu prilagodbu, nego zapravo potiče povećanje javne potrošnje. Tako se tumače neki stavovi o potrebi da se MMF angažira na tom povećanju globalne potražnje, a i najnoviji nalazi objavljeni u izvještaju World Economic Outlook iz listopada prošle godine, koji su detaljno obrazloženi u tek objavljenoj studiji.

… ili još niže …

Opet, iz toga se može izvesti zaključak da je fiskalnu konsolidaciju preporučljivo odložiti ili ublažiti dok se ne krene putem gospodarskog oporavka. Zapravo, na vrhuncu krize je bolje ne samo odgoditi štednju, nego povećati javnu potrošnju i financirati je dodatnim zaduživanjem. Veći fiskalni deficiti u vrijeme recesije, dakle negativnog gospodarskog rasta, nisu ništa drugo nego anticiklička fiskalna politika utemeljena na automatskim stabilizatorima.

… a što stoji u originalnom radu. (Moj prijevod slijedi engleski original tako da oni koji su tečni u engleskom mogu komentirati ako misle da sam izvrnuo prijevod.)

[str. 6] Treće, naši nalazi da kratkoročni fisklani multiplikatori su bili veći nego što je bilo očekivano nemaju mehaničke implikacije za vođenje fiskalne politike. Neki komentatori interpretirali su naš raniji okvir [misle na okvir u World Economic Outlook iz Listopada 2012.] kao da implicira da bi se fiskalna konsolidacija morala izbjeći u potpunosti. To ne proizlazi iz naših analiza

Third, our findings that short-term fiscal multipliers have been larger than expected do not have mechanical implications for the conduct of fiscal policy. Some commentators interpreted our earlier box as implying that fiscal consolidation should be avoided altogether. This does not follow from our analysis.

[str. 20] Konačno, vrijedi naglasiti da odlučivanje o odgovarajućem stavu fiskalne politike zahtjeva puno više nego procjenjivanje veličine kratkoročnog fiskalnog multiplikatora. Dakle, naši rezultati ne bi trebali biti protumačeni kao zalaganje za bilo koji specifičan stav fisklane politike u bilo kojoj specifičnoj zemlji. Konkretno, rezultati ne podrazumijevaju da je fiskalna konsolidacija nepoželjna. Gotovo sve napredne (razvijene)  ekonomije suočene su sa izazovom fiskalne prilagodbe kao odgovor na povišeni nivo državnog duga i budućih pritisaka na javne financije od demografskih promjena.Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost samo su jedan od mnogih faktora koji moraju biti razmatrani u određivanju adekvatne brzine (tempa) fisklane konsolidacije za svaki pojedinu zemlju. 

Finally, it is worth emphasizing that deciding on the appropriate stance of fiscal policy requires much more than an assessment regarding the size of short-term fiscal multipliers. Thus, our results should not be construed as arguing for any specific fiscal policy stance in  any specific country. In particular, the results do not imply that fiscal consolidation is undesirable. Virtually all advanced economies face the challenge of fiscal adjustment in response to elevated government debt levels and future pressures on public finances from demographic change. The short-term effects of fiscal policy on economic activity are only one of the many factors that need to be considered in determining the appropriate pace of fiscal consolidation for any single country.

I sve to bez posebnog isticanja da Hrvatska nije dio ovog istraživanja i da Blanchard i Leigh nisu pronašli dokaze o podcjenjenosti ili precijenjenosti multiplikatora  za  ekonomije zemalja u razvoju, već samo razvijene zemlje. Dakle, ne znam točno što je Gligorov pročitao, ali mislim da originalni rad nije. Ili barem ne pomno.

Niže u svom tekstu, kao malu ogradu, Gligorov ističe da,

To ne znači da pojedine zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati, ne bi trebale smanjiti javnu potrošnju i povećavati porezne prihode ako žele izbjeći jednu ili drugu vrstu neizvršavanja svojih dužničkih obveza.

Ali “to” se po njemu ne odnosi na Hrvatsku. 

Gligorov ocjenjuje da je Hrvatska vodila restriktivnu fiskalnu politiku po pitanju državnih rashoda u razdoblju između 2008.-2011. jer su oni kao udio u BDPu u 2011. ostali na istoj razini kao 2008. (što bi ja prije ocjenio acikličnim), a poticajnu po pitanju javnih prihoda jer su porezi kao udio u BDPu pali sa 39.2% u 2008. na 36.8% u 2011. Po Gligorovu porezni teret je zapravo smanjen, unatoč višestrukim povećanjima PDVa, uvođenja novih stopa i naravno razdoblja kriznog porez u danom razdoblju. Dobro bi bilo primjetiti da je i BDP, zbog recesije, pao u istom razdoblju što je igralo znatnu ulogu u kretanju ovih omjera.

Od restriktivne smo došli do blago poticajne politike jer je proračunski deficit povećan, ali on ne spominje da je javni dug također skočio sa 42.3% u 2008. na 64.6% u 2011. i da su ta državna zaduženja označena kao investicijsko “smeće” prije nekoliko tjedana.

Za Gligorova dakle ta dva razloga ne svrstavaju Hrvatsku među one “zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati” već upravo suprotno?

Još o Hrvatskoj

Milan Deskar Škrbić je spomenuo neke faktore koji utječu na visinu fiskalnog multiplikatora, što to znači za Hrvatsku te koji faktori bi mogli pogodovati višem odnosno nižem multiplikatoru u Hrvatskoj. Evo još par razloga zašto je multiplikator u Hrvatskoj niži i to iz studije u kojoj Hrvatska jest bila dio istraživanja.

Istraživanje Ethana Ilzetzkia, Enrique Mendoze i Carlosa Végha  o veličini fisklanih multiplikatora na uzorku razvijenih i zemalja u razvoju između 1960. i 2007. polučilo je sljedeće zaključke o multplikatoru državne potrošnje. Kratkoročni i dugoročni multiplikatori državne potrošnje (konzumacije) su u prosjeku niži za zemlje u razvoju nego razvijene zemlje. Ključnu ulogu u tome igra vrsta tečajnog režina, gdje ekonomije sa de facto fiksnim režimom imaju multiplikator u prosjeku veći od 1 (cca. 1.5) a one sa de facto fleksibilnim režimom imaju u biti prosječni multiplikator oko nule.

Otvorenost zemlje, mjerena  udjelom izvoz+uvoz u BDPu, također igra kritičnu ulogu u određivanju veličine multiplikatora. Prosječni multiplikator za otvorene zemlje (vanjska trgovina iznad 60% BDPa) nije značajnije drugačiji od nule, dok zatvorene zemlje (vanjska trgovina ispod 60% BDPa) imaju prosječni kratkoročni multiplikator oko 0.26, a dugoročni i do 1.6.

Posebno za zemlje u razvoju sa visokom visokim vanjskim dugom (iznad 50% BDPa) multiplikator državne potrošnje je kratkoročno viši od zemalja sa niskim vanjskim dugom (ispod 50% BDPa) ali ubrzo, nakon samo godinu dana, padne na nulu, a kasnije, nakon 10 kvartala, čak može biti u prosjeku značajno negativan. Znači, u visoko zaduženim zemljama u razvoju održivost programa državne stimulacije kroz povećanu javnu potrošnju vrlo brzo je doveden u pitanje od strane tržišta. Veći javni dugi i troškovi refinanciranja onemogućuje produženu fiskalnu stimulaciju i smanjuju efekte državne potrošnje.

Dakle, u Hrvatskoj kao maloj, otvorenoj (udio izvoz+uvoz u BDPu oko 87%) zemlji u razvoju, koja de facto ipak ima relativno fleksibilan, a ne predeterminiran/fiksni tečaj za razdoblje 2000.-2007. i visoku vanjsku zaduženost (od 52% BDPa u 2000. do 77% u 2007, i preko 100% u 2012.), indikacije su dobre da je multiplikator državne potrošnje dosta ispod jedan.

Standardni disclaimer da jedan broje ne vrijedi za sve zemlje naravno stoji i ovdje.

Svakako pogledajte njihov rad iz 2011. sa citatima, u kojem je uključena i Hrvatska, za detalje, a i raniji CEPR sažetak iz 2009. je isto koristan.

14. siječnja 2013

Još opreznije o multiplikatoru

autora/ice cronomy

Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)

Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.

Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.

Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.

Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.

Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.

Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)

Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.

Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)

Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.

Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.

Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.

Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.

Što su onda BL istraživali i procjenili?

Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije. 

No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.

Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.

Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad. 

BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.

23. prosinca 2012

Mižerija 2012.

autora/ice cronomy

Evo update onog Misery Index-a kojeg sam u par navrata prikazao, posljednji put davne 2009. Ovaj put malo zanimljivije.

Ako ste zaboravili, u najjednostavnijoj verziji misery index je zbroj stopa inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, a veći  brojevi indeksa loša su vijest. Njihovo nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Ja sam uz ta dva  pokazatelja dodao i treći, kamatnu stopu, točnije kamatu na dugoročne kredite stanovništvu, za koju bi također željeli da je niska.

Ta verzija indeksa mizerije je bliža verziji koju je Robert Barro izradio. Još bi se tu štogod moglo dodati, npr. razlika između aktualne i potencijalne stope rasta BDPa. Ali za to treba prvo unjeti podatke i poigrati se njima. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, index će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste te ako je ekonomski rast ispod dugogodišnjeg prosjeka.

Za sada, stopu inflacije po mjesecima preuzeo sam od HNBa; prosječnu mjesečnu kamatnu stopu na kunske kredite s valutnom klauzulom također od HNBa; mjesečnu stopu nezaposlenosti (desezonirano) preuzeo sam od Eurostat-a. To je stopa nezaposlenosti mjerena po ILO standardu, tj. anketno.  Anketna stopa nezaposlenosti je preciznija i niža od one administrativne, te usporediva sa drugim zemljama, uglavnom svim EU i OECD zemljama. (Admin nezaposlenost trebam unjeti ručno jer naravno(!) DZS nema jednostavan excel file ili nešto slično sa tim podacima. Uglavnom, sa administrativnom stopom koju DZS objavljuje brojevi u indeksu bili bi samo nešto veći.)

Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2002. do danas. Osjenčani dio je recesija započeta u trećem tromjesečju 2008. To je datiranje iz rada Krznara plus moj zaključak da recesija još nije završila.  Baš negdje u Svibnju 2008. sam pisao kako nismo u recesiji, još, te tako ne možemo biti ni u stagflaciji. (Pogledajte kako su se ondašnja predviđanja pokazala krivim!) Od onda se stanje drastično promjenilo i sada bi već mogli govoriti o stagflaciji. Misery index je zapravo mjera stagflacije.

Rplot02

Drugi graf isto prikazuje evoluciju Indeksa Mižerije od 2002. do danas, ali uz dodatnu razdiobu po strankama na vlasti i vladajućim Premijerima i Premijerki. Samoobjašnjavajuće. Nažalost podatke za nezaposlenost nemam sve do početka Račanove Vlade 2000. pa sam morao započeti sa 2002. Kronologiju Vlada sam preuzeo sa HIDRE.

Rplot01

Treći i posljednji graf ispod je samo prikaz tri komponente koji čine hrvatski misery index iznad. Zajedno, iz gornjeg i donjeg grafikona, vidljivo je da je u 2012. stopa inflacije porasla, u odnosu na prijašnje dvije godine tokom kojih je bila relativno stabilna, te je tako “pogurala” već rastući trend misery indeksa u višu brzinu. Stopa nezaposlenosti je od početka recesije 2008. u stalnom porastu, čini se sa konstantnim trendom rasta, dok dugoročna kamata stanovništvu ne pridonosi rastu mižerije.

Nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Doduše, na (ne)zadovoljstvo ljudi vjerojatno, u prosjeku, manje ovisi o inflaciji nego o nezaposlenosti, pa je dugoročan rast nezaposlenosti veći problem od nedavnog skoka inflacije. Izgleda da nam je stagflacija zakucala na vrata ove godine.

Sretan Božić! Rplot03

08. prosinca 2012

From Macro Santa

autora/ice cronomy

Možda ste ovo već vidjeli kod Mankiwa. Od EconStories ekipe.

Oznake:
16. studenoga 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

read more »

11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

21. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (2. dio)

autora/ice cronomy

Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.

Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

read more »

14. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)

autora/ice cronomy

Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.

read more »

%d bloggers like this: