Cronomy.org

Od ovoga ima već par tjedana. Krešimir Sever i NHS traže aktiviranje Povjerenstva za praćenje cijena. Potpuna besmislica i gubitak vremena, naravno, jer niti povjerenstvo može bilo što napraviti oko viših cijena, niti je jasno zašto je to poželjno. Zemlja je u suštini u recesiji, nezaposlenost je relativno visoka, potršnja građana niska. Uglavnom, svaki od glavnih komponenti ukupne potražnje je na daleko nižem levelu nego prije par godina. Jasno kao dan iz HNBovog biltena. U isto vrijeme vidimo da cijene (pogotovo) sirovina i hrane idu na gore diljem svijeta. Ništa posebno Hrvatskoj da cijene idu gore. Uostalom, hrvatska je tako mala i beznačajna u svojoj kupovnoj moći i proizvodnji sirovina za svjetskom tržištu da nemamo nikakve šanse utjecati na vanjske cijene.

Iz ovakvih zahtjeva možemo iščitati da sindikati (NHS konkretno) traže bilo kakav razlog da zasjedaju sa Vladom, pretendiraju na rješavanje problema i brigu za malog čovjeka. A da ih pitate što i kako bi oni uradili da cijene više ne rastu konkretnih odgovora ne bi bilo. Sve se svodi na istu ispuhanu mantru o “sjednimo i dogovorimo se.” (Da ne bi bilo zabune, konkurentska struktura mnogih industrija u hrvatskoj naginje prividno monopolu što kao posljedicu ima više cijene proizvoda. Ali onda se prirodna diskusija o uvođenju više konkurencije u te neke monopolske sektore pod državnom kontrolom odmah poklopi i prekine. )

Ali može se i gorih razloga/motiva iščitati.

Primjerice, stare navike teško umiru. Neke, vrlo stare. Davne 301. godine car Dioklecijan je izdao Edikt o (maksimalnim) cijenama. Poanta je bila jednostavna. Silnim trgovcima, njihovoj gramzljivosti i besramnom određivanju cijena treba staviti limit. Za oko 900 dobara i 150 usluga u cijelom carstvu određena je gornja cijena i smrtna kazna onome tko se tih limitiranih cijena nije držao. Bila je to jedna od mjera za stabiliziranje cijena, na kraju neuspješna jer je sama cijena novca u rimskom carstvu padala. Dioklecijan je mislio da je povećanje cijena neopravdano i da se radi o čistom profiterstvu – podizanje cijena kako bi se iskoristili posebni uvijeti na tržištu – isto što i Sever danas misli. Iako Sever ne bi išao sve do smrtne kazne, edikt o spriječavanju rasta cijena bio bi više nego dobro došao kao “rješenje.” To je i ono što Sever traži kao svrhu Povjerenstva.

No Sever ne razumije razliku između inflacije i profiterstva. Kontrola cijena nije nikakva mjera protiv inflacije. Ako cijena baš svega raste onda cijena ničega ne raste jer su cijene samo relativne. Nema profiterstva iz inflacije svega jer ako svi pokušaju biti profiteri nitko neće uspijeti. Za poskupljenja postoje jasni razlozi u većini slučajeva, iako nesofisticirani ljevičari poput Severa imaju jasne moralne probleme sa time. Cijene rastu zbog relativnih oskudica i tražeći da cijene ne rastu baš u vrijeme oskudica je suprotno tržišnom određivanju cijena. Naravno da netko tko je protiv toga zahtjeva edikt o “nadzoru cijena kako bi se zapriječio bilo kakav njihov rast.” Ali, postoji i moralna pozadina određivanja cijena na bazi oskudice.

No, Sever to ne vidi. Za njega, kao i za Dioklecijana, poanta je da se kao skbrnik pobrine za najugroženije, siromašne, jer njih će povećanje cijena najviše pogoditi. Manipuliranje cijena je prilično loš način poboljšanja statusa siromašnih i rješavanja problema nejednakosti. Njihov problem je niski prihod, ne visoke cijene. Zaustavljanje povećanja cijena ima benefita za sve u društvu, bogate i siromašne, što baš i ne zvući kao najbolji način smanjenja nejednakosti i progresivnosti.

Rast cijena zbog oskudica ne pridonosi problemu nejednakosti prihoda (ili nepravde) u društvu jer funkcija pravilno određenih, tržišnih, cijena je efikasnost, ne pravednost. Edikti o cijenama mogu samo narušiti tu efikasnost, dok ništa neće napraviti za bolju (pošteniju) raspodjelu prihoda. Siromašnima trebaju veći prihodi, ne niže cijene. Povjerenstvo za redistributivnu pravednost dakle zvuči kao senzibilnija ideja.

Socijalistički ekonomist Abba Lerner je to dobro razumio. Šteta što mi imamo Dioklecijane, a ne Lernere na ljevici. Dva njegova citata.

“the solution of poverty lay not with the manipulation of prices but with the distribution of money income.”

“If redistribution of income is desired it is best brought by a direct transfer of money income. The sacrifice of the optimum allocation of goods is not economically necessary.”

Chavez says capitalism may have ended life on Mars

… i onda je svizac umotao.

Još o 20 najboljih radova u American Economic Review, o publikaciji i kvaliteti ekonomskih radova danas, via The Economist. Zanimljivo je da je najnoviji rad od tih dvadeset objavljen ‘davne’ 1981. (Robert Shiller o volatilnosti cijena dionica).

Puzz sa Digresija pita zašto doktori prekomjerno izdaju recepte za antibiotike, s obzirom da se ne preporuča uzimanje antibiotika za svako šmrcanje nosa, temperaturu i ostale slične virozne simptome. Antibiotici su naravno namjenjeni bakterijskim infekcijama koje mogu izlječiti. Virusne upale ne mogu.

Svaki put kad doktor izda recept za antibiotik postoji mala šansa da bakterija mutira u oblik vrlo otporan na antibiotike. Takvih epizoda ima u povijesti i to je razlog zašto se traži da se antibiotici ne izdaju olako, osim u slučajevima vrlo jakih i jasno bakterijskih infekcija. Mislim da je to svima već dobro poznato, a doktorima sigurno. Zašto onda liječnici izdaju recepte za antibiotike ‘svaki’ put kad odemo u posjetu?

Dva su razloga vjerojatna. Prvo, pacijenti traže antibiotike za razne ‘sezonske’ upale jer misle da je to lijek. Doktori udovoljavaju i izdaju recepte jer pacijent uvijek može otići drugom doktoru. Drugo, radi se o slučaju tragedije zajedničkog vlasništva (kako je to tragedy of the commons preveden kod nas). Kao što jedan seljak zna da sa jednom kravom ne može iskoristiti (iscrpiti) cijeli pašnjak, tako samo jedan recept za antibiotike neće prouzročiti super-bakteriju otpornu na antibiotike. Međutim, kada svi doktori stalno prepisuju antibiotike, mutacija u super-bakeriju je gotovo sigurna. Liječnik zna kako i zašto super-otporne bakterije nastaju, ali isto ‘zna’ da baš taj jedan njegov recept neće proizvesti super-otpornu bakteriju. No, marginalni efekt takvih odluka nije isti kao agregatni.

BTW, ovo objašnjenje je preuzeto iz zanimljive knjižice Roberta Franka The Economic Naturalist sa mnoštvom sličnih zanimljivih pitanja kao primjerice zašto su kamikaze nosile kacige, zašto smeđa jaja koštaju više od bijelih ili zašto trgovine imaju znakove da su psi vodiči dozovljeni u trgovini?

Za one koje zanima, via Tyler Cowen, trailer za Atlas Shrugged Izgleda prilično loše, nažalost. Za mene, sigurno ne vrijedno karte u kinu.

Konvencije, prezentacije itd ekonomista… Ne samo za intelektualno edifciranje.

This is a true story:
Back in the mid-1970s, I attended an ASSA/AEA convention in Dallas.
During the third day of the convention, one of the bellhops at the
convention hotel asked me who the people attending the convention were and what we did for a living.
“We’re economists,” I replied. “Why do you ask?”
“I don’t know….. no women, no drugs, just booze, booze, booze.” – John Palmer

Ironično, ekonomisti znaju da ako ste student, pogotovo odličan, poželjno je ipak držati se dalje od cuge.