Posts tagged ‘Vlada-Milanović’

04. ožujka 2013

Slab potez lošeg ministra u još gore vrijeme

autora/ice cronomy

Palac gore za prioritete u recesiji Slavko!

Kad sam pročitao o najavi ministra Linića da ograniči “prevelike” minuse na tekućima računima građana, prva pomisao je bila “zašto sad?” Dobro, prvo je bilo “zašto uopće?” Ali jednakom brzinom sam sebi odgovorio “pa naravno.” Što drugo očekivati od političara koji uvijek misle da znaju bolje, da  pomažu i kad ih građani nisu pitali za pomoć. Samo Liniću i ekipi može biti jasno kako je ovakvo zadiranje u ekonomske slobode građana opravdano i čemu služi. Ministra Linića, utoliko da ih i razumije, za ekonomske slobode nije briga. Taj svoj stav je i sam potvrdio.

Hrvatske Vlade i političari još nisu pokazali da razumiju svoju zadaću i ciljeve u demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji – štiti nas jedne od drugih, a ne samih od sebe.

Ali recimo, kao, da je Linićev paternalizam u biti ispravan; na mikroekonomskom levelu u jednom dužem roku, ograničavanje odozgo relativno najskupljeg kredita u obliku minusa na tekućem računu na samo jednu plaću, ima dobre posljedice za građane i podiže njihovo blagostanje. Ovo je samo hipoteza naravno, moja tenedencija bi bila u suprotnom smjeru ukoliko se ne pokaže drugačije nekim rigoroznim izračunom. No, ni u tom slučaju nije jasno da li je intervencija u obliku dikatata i zabrane nužno najbolja politika koja će postići željeni rezultat. Možda samo treba promjeniti neke poticaje i ljudi će promjeniti ponašanje. (Ekonomisti iz bihevioralne škole ekonomije bi imali dosta za reći o ovakvim problemima i tematici.) Ali sa makroekonomske strane postavlja se pitanje zašto sad?

Zašto je u recesiji ovaj potez prioritet? Da li je netko iz Vlade promislio o mogućim i realnim ekonomskim posljedicama, makar u kratkom roku? (Koji je drugi rok političarima bitan?)

Naime, vrijeme dugotrajne recesije u kojoj građani sami pokreću proces razduživanja – stezanje remena smanjenjem potrošnje, otplaćivanje prijašnjih dugova i povećanjem neto štednje  –  vjerojatno je najmanje poželjno vrijeme za još dodatno i arbitralno “pomaganje” građana u saniranju svojih dugova. Kućanstva to već i sama rade. U grafu lijevo, iz HNBove Financijske HNBfs1Stabilnosti za Prosinac 2012, taj je proces razduživanja jasno vidljiv. U vremenu rastuće nezaposlenosti, nesigurnosti zaposlenja, pada realne plaće (osim rezanja plaća i inflacija je na neugodnoj razini), te valutnim i kamatnim rizicima kojima su mnoga izložena, kućanstva  smanjuju investicije i potrošnju kako bi umanjjili rizik nemogućnosti otplate kredita i gubitka imovine. Ljudi nisu blesavi.

Za one građane koji su minuse koristili da bi mjesečno pokrili financiranje troškova života i potrošnju, spajanje kraja sa krajem, dodatno forsiranje da smanje minuse od dvije ili tri plaće na samo jednu, u roku od recimo godine dana, dovesti će do dodatnog stezanja remena. U tom kratkoročnom razdoblju prilagodbe, građani bi mogli biti primorani “pretvoriti” minus u nenamjenski gotovinski kredit i potom ga ijsplatiti. To znači dodatni pad osobne potrošnje, negativni efekt na ukupnu potražnju i tako pad prihoda od PDVa.

Isto što guverner Vujčić i Predrag Bejaković sa IJF govore.

Zanimljivo je da su obični, nenajamski gotovinski krediti, sa kamatnom stopom nižom od one na minuse, bili dostupni svo vrijeme tokom kojeg su se građani oslanjali na minuse na tekućem računu. Zašto ih građani onda nisu uzimali? Možemo diskutirati o financijskoj pismenosti građana, ali objašnjenje je vjerojatno jednostavnije.

Ljudi su racionalna bića koja reagiraju na poticaje i važu dostupne opcije (trade-offs). Troškovi i benefiti nečega odrediti će za koju opciju će se ljudi opredijeliti i kako će se ponašati. Kada nešto postane skuplje u novcu, vremenu i trudu manje će to raditi i kupovati. Kada neki proizvod postane jeftiniji, jednostavniji i dostupniji koristiti će ga više. Iako su minusi relativno najskuplji kredit, pristupačni su i ‘jeftini’ za dobiti. Gotovinski kredit, iako nosi manju kamatu, zahtjeva vrijeme aplikacije, obrade, jamce (!) i nesigurnost dobivanja. Nije teško shvatiti u kojem smjeru su poticaji išli i zašto građani vole minus na tekućem računu. Zapravo zdravorazumska odluka s obzirom da su banke na jednu ruku zagulile dobivanje jednostavnih nenamjenskih kredita, a na drugu ruku olakšale kreditiranje minusa na tekućem računu.

Dugoročno vjerojatno neće doći do znatnih promjena u potrošnji građana nakon što se priviknu na novi sistem sa relativno manje opcija za mjesečni kućni budžet. Oni koji su stalno bili u minusu, nisu nikada ni zatvarali taj proračun već stalno refinancirali postojeći minus i plaćali kamatu na to. U krajnosti, uvijek se živilo i trošilo tu jednu mjesečnu plaću. No, u vrijeme recesije, kada privatni sektor već samovoljno steže remen, taj kratkoročni efekt postaje problematičan i vjerojatno najlošije vrijeme za takvu paternalističku intervenciju.

Ako svi manje više imaju dostupan minus u visini jedne plaće, pitanje je koliko je građana koji su imali visoke dozvoljene minuse (2-3 plaće), koliko ih je koristilo za održavanje neke nužne osobne potrošnje i krpanje rupa, a koliko ih je koji su koristili minuse u visini od 2-3 plaće  za potrošnju na luksuz, ili ono što je Thorstein Veblen zvao ‘updaljiva’ potrošnja (conspicuous  consumption)?

Oni sa nižim plaćama, kojima minus služi za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova i krpanje rupa, banke su odobrile manje dopuštene minuse, dok su onima sa višim prihodima kojima je minus u biti nepotreban banke odobravale  više minuse. No, neki sa kojima sam razgovarao rekli su da visina plaće i nije presudni faktor u odobravanju minusa i njegove visine. Jedan od možda i važnijih je redovnost isplate plaće, a ponekad i ugovor o radu koristi, dok god se uredno može servisirati kamata na odobreni minus. Koliko je redovna plaća redovna pojava  u Hrvatskoj? (Dobro pitanje i naslov za rad na tu temu.) Horor priče o neisplati plaća svima su dobro poznate, ponekad i na osobnom primjeru, da u biti više nisu ni ni nove, ni tragične nego jednostavno stanje stvari.

Mislim da su tragični Linićevi prioriteti. U recesiji, “za raju” Linić pokazuje zube bankama, ograničava dopušteni minus, što će teže pogoditi one sa nižim primanjima koji više ovise o tim minusima od mjeseca na mjesec i kratkoročno loše utjecati na raspoloživi dohodak, dodatno potaknuti razduživanje i smanjenje osobne potrošnje. Više štete nego koristi. U isto vrijeme Linić, ostali ministri i sve prijašnje Vlade nisu u stanju  osigurati da se plaće u privatnom sektoru isplaćuju na vrijeme, što naravno ima direktan efekt na domaću potražnju jer bez plaće, raspoloživog dohotka nema ni osobne potrošnje. Ekonomski elementarno. Radnici koji šest mjeseci nisu vidjeli plaću, teško da su je mogli i potrošiti.

Oglasi
01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

%d bloggers like this: