Posts tagged ‘Potrošnja’

  |  
04. ožujka 2013

Slab potez lošeg ministra u još gore vrijeme

autora/ice cronomy

Palac gore za prioritete u recesiji Slavko!

Kad sam pročitao o najavi ministra Linića da ograniči “prevelike” minuse na tekućima računima građana, prva pomisao je bila “zašto sad?” Dobro, prvo je bilo “zašto uopće?” Ali jednakom brzinom sam sebi odgovorio “pa naravno.” Što drugo očekivati od političara koji uvijek misle da znaju bolje, da  pomažu i kad ih građani nisu pitali za pomoć. Samo Liniću i ekipi može biti jasno kako je ovakvo zadiranje u ekonomske slobode građana opravdano i čemu služi. Ministra Linića, utoliko da ih i razumije, za ekonomske slobode nije briga. Taj svoj stav je i sam potvrdio.

Hrvatske Vlade i političari još nisu pokazali da razumiju svoju zadaću i ciljeve u demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji – štiti nas jedne od drugih, a ne samih od sebe.

Ali recimo, kao, da je Linićev paternalizam u biti ispravan; na mikroekonomskom levelu u jednom dužem roku, ograničavanje odozgo relativno najskupljeg kredita u obliku minusa na tekućem računu na samo jednu plaću, ima dobre posljedice za građane i podiže njihovo blagostanje. Ovo je samo hipoteza naravno, moja tenedencija bi bila u suprotnom smjeru ukoliko se ne pokaže drugačije nekim rigoroznim izračunom. No, ni u tom slučaju nije jasno da li je intervencija u obliku dikatata i zabrane nužno najbolja politika koja će postići željeni rezultat. Možda samo treba promjeniti neke poticaje i ljudi će promjeniti ponašanje. (Ekonomisti iz bihevioralne škole ekonomije bi imali dosta za reći o ovakvim problemima i tematici.) Ali sa makroekonomske strane postavlja se pitanje zašto sad?

Zašto je u recesiji ovaj potez prioritet? Da li je netko iz Vlade promislio o mogućim i realnim ekonomskim posljedicama, makar u kratkom roku? (Koji je drugi rok političarima bitan?)

Naime, vrijeme dugotrajne recesije u kojoj građani sami pokreću proces razduživanja – stezanje remena smanjenjem potrošnje, otplaćivanje prijašnjih dugova i povećanjem neto štednje  –  vjerojatno je najmanje poželjno vrijeme za još dodatno i arbitralno “pomaganje” građana u saniranju svojih dugova. Kućanstva to već i sama rade. U grafu lijevo, iz HNBove Financijske HNBfs1Stabilnosti za Prosinac 2012, taj je proces razduživanja jasno vidljiv. U vremenu rastuće nezaposlenosti, nesigurnosti zaposlenja, pada realne plaće (osim rezanja plaća i inflacija je na neugodnoj razini), te valutnim i kamatnim rizicima kojima su mnoga izložena, kućanstva  smanjuju investicije i potrošnju kako bi umanjjili rizik nemogućnosti otplate kredita i gubitka imovine. Ljudi nisu blesavi.

Za one građane koji su minuse koristili da bi mjesečno pokrili financiranje troškova života i potrošnju, spajanje kraja sa krajem, dodatno forsiranje da smanje minuse od dvije ili tri plaće na samo jednu, u roku od recimo godine dana, dovesti će do dodatnog stezanja remena. U tom kratkoročnom razdoblju prilagodbe, građani bi mogli biti primorani “pretvoriti” minus u nenamjenski gotovinski kredit i potom ga ijsplatiti. To znači dodatni pad osobne potrošnje, negativni efekt na ukupnu potražnju i tako pad prihoda od PDVa.

Isto što guverner Vujčić i Predrag Bejaković sa IJF govore.

Zanimljivo je da su obični, nenajamski gotovinski krediti, sa kamatnom stopom nižom od one na minuse, bili dostupni svo vrijeme tokom kojeg su se građani oslanjali na minuse na tekućem računu. Zašto ih građani onda nisu uzimali? Možemo diskutirati o financijskoj pismenosti građana, ali objašnjenje je vjerojatno jednostavnije.

Ljudi su racionalna bića koja reagiraju na poticaje i važu dostupne opcije (trade-offs). Troškovi i benefiti nečega odrediti će za koju opciju će se ljudi opredijeliti i kako će se ponašati. Kada nešto postane skuplje u novcu, vremenu i trudu manje će to raditi i kupovati. Kada neki proizvod postane jeftiniji, jednostavniji i dostupniji koristiti će ga više. Iako su minusi relativno najskuplji kredit, pristupačni su i ‘jeftini’ za dobiti. Gotovinski kredit, iako nosi manju kamatu, zahtjeva vrijeme aplikacije, obrade, jamce (!) i nesigurnost dobivanja. Nije teško shvatiti u kojem smjeru su poticaji išli i zašto građani vole minus na tekućem računu. Zapravo zdravorazumska odluka s obzirom da su banke na jednu ruku zagulile dobivanje jednostavnih nenamjenskih kredita, a na drugu ruku olakšale kreditiranje minusa na tekućem računu.

Dugoročno vjerojatno neće doći do znatnih promjena u potrošnji građana nakon što se priviknu na novi sistem sa relativno manje opcija za mjesečni kućni budžet. Oni koji su stalno bili u minusu, nisu nikada ni zatvarali taj proračun već stalno refinancirali postojeći minus i plaćali kamatu na to. U krajnosti, uvijek se živilo i trošilo tu jednu mjesečnu plaću. No, u vrijeme recesije, kada privatni sektor već samovoljno steže remen, taj kratkoročni efekt postaje problematičan i vjerojatno najlošije vrijeme za takvu paternalističku intervenciju.

Ako svi manje više imaju dostupan minus u visini jedne plaće, pitanje je koliko je građana koji su imali visoke dozvoljene minuse (2-3 plaće), koliko ih je koristilo za održavanje neke nužne osobne potrošnje i krpanje rupa, a koliko ih je koji su koristili minuse u visini od 2-3 plaće  za potrošnju na luksuz, ili ono što je Thorstein Veblen zvao ‘updaljiva’ potrošnja (conspicuous  consumption)?

Oni sa nižim plaćama, kojima minus služi za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova i krpanje rupa, banke su odobrile manje dopuštene minuse, dok su onima sa višim prihodima kojima je minus u biti nepotreban banke odobravale  više minuse. No, neki sa kojima sam razgovarao rekli su da visina plaće i nije presudni faktor u odobravanju minusa i njegove visine. Jedan od možda i važnijih je redovnost isplate plaće, a ponekad i ugovor o radu koristi, dok god se uredno može servisirati kamata na odobreni minus. Koliko je redovna plaća redovna pojava  u Hrvatskoj? (Dobro pitanje i naslov za rad na tu temu.) Horor priče o neisplati plaća svima su dobro poznate, ponekad i na osobnom primjeru, da u biti više nisu ni ni nove, ni tragične nego jednostavno stanje stvari.

Mislim da su tragični Linićevi prioriteti. U recesiji, “za raju” Linić pokazuje zube bankama, ograničava dopušteni minus, što će teže pogoditi one sa nižim primanjima koji više ovise o tim minusima od mjeseca na mjesec i kratkoročno loše utjecati na raspoloživi dohodak, dodatno potaknuti razduživanje i smanjenje osobne potrošnje. Više štete nego koristi. U isto vrijeme Linić, ostali ministri i sve prijašnje Vlade nisu u stanju  osigurati da se plaće u privatnom sektoru isplaćuju na vrijeme, što naravno ima direktan efekt na domaću potražnju jer bez plaće, raspoloživog dohotka nema ni osobne potrošnje. Ekonomski elementarno. Radnici koji šest mjeseci nisu vidjeli plaću, teško da su je mogli i potrošiti.

Posted in Banke i Financije, Javne Financije | 4 komentara »

Oznake: , , , ,
24. lipnja 2009

Zašto se skriva?

autora/ice cronomy

Kaže Polančec.

Neradna nedjelja gotovo da i nije utjecala na 16-postotni pad u maloprodaji u prva četiri mjeseca ove godine – smatra ministar gospodarstva Damir Polančec. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je pad u maloprodaji zbog neradne nedjelje, a koliki zbog krize. Iz analize Ekonomskog instituta proizlazi da je do pada prometa došlo gotovo isključivo zbog krize, a najmanje zbog neradne nedjelje.

Iako je vjerojatno točno da je recesija (ne kriza što označava nekakvo neuračunljivo ponašanje i neočekivani događaj, a ne sastavn iako bolan dio ciklusa) imala najveći utjecaj na pad maloprodaje, neradna nedjelja se ne može tek tako odbaciti kao ne-faktor na poslovanje i prihode trgovaca, posebice malih koji su najgore pogođeni i od recesije i od uvođenja glupih zabrana. Ukidanje jednog dana u tjednu im je uskratila dio prihoda i vjerojatno dobar dio prihoda (i ovako recesijom umanjenog) jer je nedjelja jedan najprometnijih dana.

Recesija otežava izračun direktnog pada maloprodaje zbog neradne nedjelje, ali neradna nedjelja nije sama po sebi bez troška – oportunitetnog troška. Ono što su trgovci mogli zaraditi da zabrane poslovanja na jedan dan nije bilo. I to nas više zanima, jer bi zabrana nastupila sa i bez recesije i ostala nakon recesije da je Ustavni sud nije ukinuo. Vladina odluka je bila svjesno onemogućavanje rada čiji oportunitetni trošak nema nikakve veze sa recesijom. Vlada se sada pokriva recesijom, pa ispada da je recesija dobrodošla Vladi kako bi pokrila svoju apsurdnu političku regulaciju ekonomskog života. Recesija je uspijela zamaskirati utjecaj zabrane rada nedjeljom na trgovce i Vlada i Polančec to punom parom iskorištavaju u izvlačenju. Iako sada možda i nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je faktora pada maloprodaje a koliki recesije (kad tad će se izračunati kad više podataka postane dostupno) taj nas izračun malo manje zanima. Trošak izgubljenog prihoda zbog zabrane prihodovanja je samo zamaskiran troškom izgubljenog prihoda zbog smanjenog prometa zbog recesije. Ostaje za izračunati taj izgubljeni prihod i ne ga stavljati pod isti krov sa recesijom.

Recesija je svakako umanjila potencijali prihod od poslovanja nedjeljom, to nije upitno. Mogli bi preokrenuti situaciju i umjesto pada BDPa u prvom tromjesečju (DZS će to objaviti u Ponedjeljak 29.6.) uzeti suprotan rast BDPa u prvom tromjesječju i izračunati prihode trgovaca nedjeljom u takvom makro okružju. Zabrana rada bi u potpunosti ukinula tu zaradu, kao što je potpuno ukinula recesijom umanjenu zaradu. Općenito ideja je pronaći utjecaj 1% rasta ili pada BDPa na zaradu u maloprodaji i u tom scenariju gledati efekt zabrane/dozvole rada.

Još ostaje ovo.

Istraživanje o tome koliko je štete hrvatskom gospodarstvu prouzročio Zakon o neradnoj nedjelji Ministartsvo gospodarstva naručilo je od zagrebačkog Ekonomskog instituta prije dva mjeseca. Iako je studija odavno gotova, njezini rezultati su i dalje nedostupni javnosti.

Mislio sam da će studija biti dostupna na stranicama EI nakon nekog vremena, ali je nema. Ako je kriza glavni krivac i ukidanje jednog dana poslovanja gotovo nije imala utjecaja (a definitivno je imala troška) zašto potvrdu toga u studiji ne možemo vidjeti? Pogađati ću da se vjerojatno pokušavaju skrivati neki neugodni “veliki” brojevi (koje bi mediji senzacionizirali) pa čak možda i sami oportunitetni trošak koji su trgovci podnjeli.

Posted in Politika, Sanader-Lider-Vlada, Troškovi | Komentari isključeni za Zašto se skriva?

Oznake: , ,
05. ožujka 2009

Još ispravnijih razmišljanja oko poreza i proračuna

autora/ice cronomy

Tomislav Petrov u SEEbiz citira i piše o rebalansu i povećanju PDVa. Iz članka:

Očito je nekoliko “autoriteta” u području ekonomske politike suglasno sa suludom idejom o povećavanju PDV-a. Da situacija bude još paradoksalnija, ti autoriteti tu suludu ideju koja za izravnu posljedicu ima pad standarda hrvatskih potrošača iznose u epicentru tutnjave recesije globalnog gospodarstva kada se razvijene zemlje svijeta poput Velike Britanije odlučuju na antirecesijsku fiskalnu politiku rezanja svoje stope PDV-a.

Neki analitičari ipak su se usudili iznijeti mišljenje suprotno gore citiranim zagovaranjima više stope PDV-a.

“Rebalans proračuna nužno je tražiti na rashodovnoj strani. Iskustvo nas uči da će državni aparat uvijek potrošiti sav novac koji se prikupi, a pitanje je hoće li se kvaliteta javnog sektora zbog ekstra prikupljenog novca povećati. Upravo zbog toga rješenje treba tražiti u smanjivanju proračunskih izdataka, a ne u prevaljivanju tereta uravnoteživanja državnog proračuna na hrvatskog potrošača”, za SEEbiz je izjavio politički analitičar Davor Gjenero.

Istina je da u žarištu globalne kreditne krize Hrvatska mora smanjivati proračunski deficit i deficit platne bilance te refinancirati otplatu svojih dugova. Zbog toga je nužno provesti fiskalnu konsolidaciju i srezati sve suvišne proračunske izdatke, a do povećavanja proračunskih prihoda kao posljedice povećavanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva dugoročno će dovesti tržišni mehanizam.

Ukoliko se hrvatska Vlada ipak odluči na povećavanje PDV-a izvršit će izravan udar na kupovnu moć građana Hrvatske i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Preciznije, uvođenje PDV-a za posljedicu bi imalo izravno otimanje kuna iz džepova potrošača da bi se nahranila glomazna i neefikasna državna aparatura podobnih.

Ukoliko država želi povećati porezne prihode može slobodno povećati carine na uvoz roba i usluga te carinske pristojbe, može povećati posebne poreze na uvezena motorna vozila i ostala luksuzna dobra, može povećati porez na alkohol, kavu i duhanske prerađevine, može povećati porez na dohodak od kapitala ili povećati porez na dohodak imućnijih građana, ali nikako u žarištu recesije ne smije povećati PDV.

Gjenerov stav je “u sridu” i potpuno se slažem. Naravno zdravije bi bilo smanjivati i racionalizirati rashodovnu stranu i graditi suficite u dobrim vremenima, u onih “sedam zlatnih godina.” Sada je opasnost socijalnih nezadovoljstava i političke osvete na izborima velika pa je normalno da netki kažu da niti jedna Vlada to neće učiniti pa do smanjenja potrošnje neće doći. Uostalom, ni za ekonomsku aktivnost u kratkom roku znatno smanjenje državne potrošnje nije poželjna, a uopće nije stimulativno. Naravno, ni povećanje poreza nije poželjno sa pogleda poreznih obveznika/birača, ali ni sa pogleda ekonomske aktivnosti. (Škegro se ne zauzima za povišenje PDVa u sada, u ovakvoj situaciji.)

Povišenje PDVa bi imalo negativne posljedice za ukupnu ekonomsku aktivnost i hrvatske potrošaće kao što Petrov piše, pogotovo u vremenima već nabubrene nesigurnosti i prikočene potrošnje. Ali, problem je da mi ne možemo puno napraviti u vezi tog problema koristeći se standardnim tehnikama fiskalne stimulacije ili monetarne relaksacije. I.e. mi nismo Velika Britanija i standardni Keynesovi alati njima dostupni i dozvoljeni nama zapravo nisu.

Smanjenje državne potrošnje i deficita na vrat na nos, te čak uravnoteženje proračnu se radi zbog očuvanja povjerenja u kreditnu sposobnost države da otplati svoje dugove – jer se za koji mjesec ide na vanjska tržišta po nova sredstva jer se na domaćem ne želi istiskivati privatne domaće sektore. Koliko bi se tog istiskivanja dogodilo i u kojem omjeru je pitanje za diskusiju. Znači, nije toliko da ne možemo, nego ne smijemo raditi to šta razvijena, moderna VB čini. HNB drži čvrstu monetarnu politiku sa istom idejom – kako bi očuvala povjerenje u kunu, jer potencialna hiperdevalvacija ne bi donjela puno dobrog. Kako god okreneš, nema dobrih opcija i što je dobro za očuvanje povjerenja u kunu i kreditni rejting, nije dobro za očuvanje povjerenja u ekonomiju. (Naravno logično je da bi jedno trebali ići sa drugim.) VB je uvidjeli greške Treasury View-a, a mi idemo upravo u tom smjeru, ne nužno jer u njega vjerujemo, već zato jer “moramo.” Da li je to “ludost”? Možda, ali je “racionalna ludost”.

Malo toga, ako išta, nam ostaje na raspolaganju za popravljanje i stimuliranje realne ekonomske aktivnosti. Djelomično je to jer nismo vodili kvalitetnu fiskalnu politiku u posljednjih 7 godina, nismo napunili škrinju u skladu sa nalogom teorije, a djelomično jer smo u škripcu kao zemlja/tržište sa statusom “u razvoju.” I tako je dilema što napraviti u vezi ekonomske politke s kojom se suočavamo velika. To nema toliko silno veze sa strankom na vlasti koliko se pridaje po medijima i salonskim raspravama. (Ima malo veze, ali isto bi nam bilo da je SDP pobjedio na zadnjim izborima.) Stanje u čitavom svjetu je loše, a uz to mi zbog naše etikete moramo igrati na povjerenje umjesto stimulacije.

Posted in Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Monetarna, Porezi-Taxes, Porezni Prihod | 6 komentara »

Oznake: , , , ,
  |  
%d blogeri kao ovaj: