Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

U prvom uvodnom djelu riječ je bila o vulgarnim, Keynezijancima koji veću ulogu države vide u obliku više javne potrošnje (viši deficit) kao jedinog mogućeg načina izlaska iz recesije. Oslanjajući se na stari keynezijanski makro model “ljepljivih” cijena i poticanja potražnje, tvrde da je državna potrošnja u recesiji na sve ono na što privatni sektor ne troši nužna, opravdana i korisna.(!) No, istaknuli smo da taj model neravnoteže nije i jedini, niti nužno najbolji za razumijevanje makroekonomije i poslovnog ciklusa; da stari Keynezijaci u svom zagovaranju veće državne potrošnje zanemaruju brojne važne mehanizme kroz koje državna potrošnja utječe na ukupni prihod i privatni sektor te da su politike koje oni zagovaraju često krute karikature keynezijanskih ideja poslovnog ciklusa i anitrecesijskih politika.

Drugi i treći dio postavili su temelje makroekonomskog modela uz pomoću kojeg ćemo, sa određenim modifikacijama, u ovom četvrtom djelu pokušati razumijeti što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i da li država može imati korisnu ulogu u oporavku. Sve iz keynezijanske perspektive.

Model makroekonomije sa potpuno fleksibilnim cijenama i ravnotežom detaljnije je razrađen (iako je i to skraćena verzija) u drugom djelu. Treći dio ilustrirao je, kao primjer, kako se naš model i ekonomija ponašaju kada država odluči trošiti više: koje su posljedice veće privremene državne potrošnje za realne varijable u modelu – zaposlenost, plaće, privatnu potrošnju.

Uglavnom, prije nego što nastavite svakako se osvježite prvim, drugim i trećim djelom.

Za istaknuti je da iako naš model makroekonomije nije keynezijanski – dakle radi se o ravnotežnoj teorija makroekonomije i poslovnog ciklusa – s njime možemo demonstrirati neke moderne keynezijanske ideje o uzrocima recesije i ulozi države u stabiliziranju poslovnog ciklusa.

Neki moderni keynezijanci pretpostavili su da su plaće fleksibilne i da su sva tržišta u ravnoteži, što su zapravo standardne klasične pretpostavke. U tom okviru istražili su ideju koja se nalazi u Keynesovoj Općoj Teoriji i koja je u biti dugo bila zanemarena – neuspjeh koordinacije i utjecaj uvjerenja na ekonomsku aktivnost.

Primjer. Sigurno ste više puta u svom životu bili pozvani na `feštu’. Prvo što vas zanima je tko još ide, tj. tko će još biti na fešti? Ako mnogo ljudi odluči otići, mnogo vaših prijatelja, zabava će biti dobra i ‘živa’ i vi će te rado otići na feštu. No ako znate da malo ljudi ide šanse su da ni vi neće otići jer će zabava biti slaba.

Uživanje na zabavi je funkcija broja ljudi (možda i osoba drugog spola) i rasti će sa brojem ljudi koji odu na feštu. Dva su moguća ishoda – jedan gdje nitko ne ode na feštu, i drugi gdje svi pozvani odu na feštu. Oboje su ravnoteže. Ako bi ste mogli koordinirati odlazak sa drugima, svi bi se složili da je odlazak svih na feštu bolja opcija i svi bi otišli. Ali bez koordinacije, izgledni ishod je i da nitko ne ode na feštu.

Slično tom primjeru je što se u akademskim krugovima kolokvijalno zna kao “teorija umirućeg seminara.” Svaki tjedan jedan novi predavač dođe i održi seminar u kojem prezentira neki svoj rad. Profesori na dotičnom fakultetu ili odjelu trebaju odlučiti da li otići ili ne na seminar. Ako se mnogo profesora odazove, seminar će biti pun zanimljivih “živih” diskusija, a ako je odaziv mali seminar će biti “mrtav”. Opet, zbog nemogućnosti koordinacije moguća ravnoteža je da nitko ne ode na seminar.

U ekonomskoj aktivnosti, odluka o proizvodnji jedne firme uvelike može ovisiti o tome što druge firme rade. Primjerice, software i hardware su komplementarni proizvodi. Ako Iva proizvodi software, količina softwarea koji ona može prodati ovisi o količini hardwarea koji je proizveden i prodan. Također, ako je više softwarea prodano lakše je prodati novi hardware.

Dakle, spremnost odlaska i uživanje na seminaru i zabavi, te proizvodnja i prodaja softwarea i hardware veći su što je broj drugih koji će otići, prisustvovati i proizvoditi veći. Ali svi pate od problema nekoordinacije.

Odlazak na zabavu, seminar ili prodaja softwarea i hardwarea su primjeri aktivnosti sa strateškim komplementarnostima što znači da spremnost za poduzeti određenu aktivnost raste sa brojem drugih ljudi koji sudjeluju u toj istoj aktivnosti. Mnoge komplementarne aktivnosti postoje u ekonomiji i mnogi proizvođači imaju problem nemogućnosti koordinacijom.

Modifikacije

Pokušajmo u našem modelu makroekonomije formalizirati gornje ideje koordinacije i komplementarnosti.

Standardna pretpostavka u ekonomskoj teoriji je da individualna firma, poput firme Top, posjeduje konstantan prinos u svojoj proizvodnji. To znači da ako se njeni faktori proizvodnje (rad i kapital) udvostruče, output se isto udvostruči. Posljedica toga je da ukupna ekonomija posjeduje konstantne prinose na razmjer (veličinu) što znači da, za zadanu količinu kapitala, granični proizvod rada opada kako količina rada raste. (Granični proizvod rada/kapitala je dodatni output proizveden kad proizvodnom procesu dodamo još jednu jedinicu rada/kapitala.)

Ali sada, zbog našeg koncepta “strateških komplementarnosti” između firmi, čitava ekonomija može imati rastuće prinose na razmjer u situaciji gdje svaka pojedinačna firma i dalje ima konstantan prinos u vlastitoj proizvodnji. Drugim riječima, zbog strateških komplementarnosti ukupni output u ekonomiji se više nego udvostruči kada se svi inputi (rad i kapital) udvostruče.

Posljedica toga je da agregatna proizvodna funkcija outputa sada ima, za zadanu količinu kapitala, `ubrzavajući’ konveksan izgled. (lijevi graf niže) To znači da granični prinos rada u čitavoj ekonomiji raste kako količina rada (zaposlenosti) kao inputa raste. (Sjetite se ili provjerite da smo u drugom djelu imali proizvodnu funkciju u jednom `usporavajućem’ konkavnom obliku.)

Iz ovoga proizlazi da granični proizvod rada u čitavoj ekonomiji raste. Ako znamo da se grafikon potražnje za radom podudara sa graničnim proizvodom rada onda automatski imamo krivulju agregatne potražnje za radom, L^D, koja dakle može imati `uzlaznu’ putanju. Sada obje krivulje potražnje i ponude rada imaju uzlaznu putanju. Stoga, ravnotežu na tržištu rada (desni graf gore) određuje križanje uzlaznih krivulja ponude i potražnje za radom.

Osim što je uzlazna, sa dovoljno rastućim prinosima na agregatnom levelu krivulja potražnje za radom ^D biti će `više’ uzlazna od krivulje ponude rada. To je u biti jedan od uvjeta da bi naš model nekoordinacije funkcionirao.

Kao i prije, ova ravnoteža na tržištu rada u modelu neuspješne koordinacije je za određenu realnu kamatu r. Sjetite se da porast (pad) kamate utječe na Ivinu odluku o ponudi rada i `pomiče’ njenu krivulju ponude rada L desno (lijevo). Te Ivine odluke su važne.

Pošto su se proizvodna funkcija i potražnja za radom promjenili, promjenio se i izgled agregatne ponude outputa. Da bi dovršili model neuspjeha koordinacije i učinili ga korisnim za analizu moramo konstruirati novu krivulju ponude outputa Y^S – krivulja koja opisuje sve kombinacije outputa i realnih kamatnih stopa za koje je tržište rada u ravnoteži.

Način na koji dođemo do krivulje Y^S je isti kao i u drugom djelu, prikazan u grafikonu niže lijevo. Krenimo od gornje prema donjoj slici. Sa kamatnom stopom r_1 i krivuljom ponude rada L^S(r_1) količina zaposlenosti u ravnoteži je L_1 i output je Y_1.

Sa porastom tržišne kamatne stope sa r_1 na r_2 Ivina ponuda rada pomakne se u desno na L^S(r_2). Kao rezultat, zaposlenost u ravnoteži padne na L_2. (Krivulja L^S(r_2) se križa sa uzlaznom krivuljom L^D).


Iz proizvodne funkcije vidimo da sa padom zaposlenosti realni output padne na Y_2. Sa te dvije točke (Y_1, Y_2) i kamate (r_1, r_2) imamo silaznu krivulju ponude outputa Y^S. Preostaje nam da ovome dodamo krivulju potražnje za outputom Y^D, također silaznu kao i uvijek, i tako dovršimo model nekoordinacije.

Što odmah možemo primjetiti? Jer je krivulja ponude u modelu neuspjeha koordinacije silazna, ekonomija može biti u više ravnoteža! (multiple equilibria) Na grafu niže, prikazane su dvije moguće ravnoteže. (Može ih biti i više od dvije a može biti i samo jedna.) Uzmimo te dvije i provizijalno ih nazovimo dobra i loša ravnoteža.

Prilično je jasno zašto. U dobroj ravnoteži (Y^{dobar}, r^{dobar}) i (L^{dobar}, w^{dobar}) output, plaća i zaposlenost su visoki, a kamata niska. Obrnuto je slučaj u lošoj ravnoteži. Očito je da bi Ivi kao potrošačici bilo daleko bolje u dobroj ravnoteži nego u lošoj.

S obzirom na visoku (nisku) realnu kamatnu stopu, loša (dobra) ravnoteža ima nizak (visok) level potrošnje i investicija. Poslovni ciklus koji možemo promatrati u ovom modelu je samo fluktuacija između dobre i loše ravnoteže. S obzirom da znamo da su potrošnja, investicije i zaposlenost u realnosti prociklične, tj. rastu i padaju zajedno sa outputom, ovaj model prilično solidno prikazuje te činjenice.

Dobar ili loš?

Da li će ekonomija biti u dobroj ili lošoj ravnoteži? Da bi bolje razumijeli odgovor vratimo se na brzinu na našu diskusiju o zabavi. Iako bi svi htjeli otići na zabavu, ako svi razmišljaju i očekuju da nitko drugi neće otići i ne koordiniraju loša ravnoteža beživotne zabave će se ostvariti.

Tako je i ovdje. Iako svi preferiraju dobru ravnotežu sa visokm zaposlenošću, plaćama, potrošnjom i investicijama, ništa ne garantira da će se ona i ostvariti što u biti znači da ništa ne spriječava da se loša ravnoteža ostvari. Ako su svi pesimistični i očekuju loše vijesti, to je dovoljno da se loša ravnoteža ostvari. Baš kao i kod odlaska na zabavu.

Tako, u ovom modelu, poslovni ciklus – pomicanje između dobre i loše ravnoteže – nastane kao posljedica `valova’ optimizma i pesimizma potrošača i firmi. Keynes je to zvao animal spirits i smatrao ih važnim odredinicama investiranja.

[BTW, iako je animal spirits jedna od najpoznatijih fraza J.M. Keynesa, on nije njezin originalni tvorac. U engleskom jeziku njegovog i prijašnjeg vremena animal spirits je bila često korištena fraza. Primjerice, i Jane Austen ju je upotrijebila u gotovo isto smislu u romanu Pride and Prejudice davne 1813.]

Primjetite da za razliku od standarnog keynezijanskog modela na kojeg mnogi misle kada se pozivaju na Keynesa, ovdje nema ljepljivih cijena ili plaća, tržišta koja nisu u ravnoteži i sličnog. To nisu mehanizmi ovdje koji u recesiji spriječavaju povratak ekonomije u bolju ravnotežu. Poslovni ciklus je jednostavno rezultat ispunjujućih optimističnih ili pesimističnih očekivanja, nevezano za ekonomske osnove poput tehnologije, proizvodne sposobnosti ili resursa. Na jednu drugu ruku, Keynesov uvid da ekonomija može ‘zaglaviti’ u jednoj lošoj ravnoteži sa niskom zaposlenošću, jasno je vidljiv iznad.

Događaji ili pojave koje nisu povezane sa realnim ekonomskim varijablama, u biti ne utječu i ne mjenjaju ih, ponekad se zovu sunspots, sunčeve pjege. Pjege na suncu nemaju nikakve veza sa bilo čime važnim za ekonomsku aktivnost na zemlji, za tehnologiju, preferencije potrošača i investitora, itd. No, pošto su vidljive svima, ako potrošači i investitori tretiraju pojavu pjege kao znak optimizma ekonomija se kreće ka dobroj ravnoteži. Bez pjega ekonomija ide prema lošoj ravnoteži. Tako ispada da sunčeve pjege, metafora za nešto ekonomski nevažno ili neutralno, uzrokuju poslovni ciklus, a zapravo je pravi razlog ponašanje i očekivanje potrošača i investitora.

Tehnički, ni novac, koji je zapravo neutralan ovdje, nema ulogu. Kažem tehnički jer mogli bi uvesti tržište novca u model i pokazati da predviđa procikličnu nominalnu ponudu novca. Što bi nas zapravo zanimalo je da li novac može uzrokovati poslovni ciklus. (Tentativni odgovor je da može, ali o tome neki drugi put.)

Koja je Uloga Države i Što Slavko Može Napraviti?

Sjetite se, Slavko je onaj koji odlučuje o državnoj potrošnji. U trećem djelu vidjeli smo da ako Slavko odluči makar i privremeno povećati potrošnju to sa sobom povlači više poreze i pad životnog bogatstva. Iako kao rezultat toga zaposlenost i output porastu, Ivina plaća padne, privatna potrošnja i investicije su istisnute (crowded-out) i kamatna stopa poraste.

U ovom okviru porast kamatne stope je nešto što svakako ne želimo! Najjednostavnije za razumijeti zašto je ako se sjetite da Ivina ponuda rada ovisi o kamatnoj stopi. Porast (pad) kamate `pomiče’ njenu krivulju ponude rada L^S desno (lijevo) i rezultira lošom ravnotežom koja ima nisku zaposlenost i nizak (visok) level potrošnje i investicija. (Vidi grafove iznad.)

Ako mislimo da je ovaj model nedostatka koordinacije koristan za razumijevanje sadašnje situacije loše, recesijske ravnoteže, onda je dobra ravnoteža u ekonomiji zapravo mogućnost koju možemo ostvariti. Entuzijazam, optimistična očekivanja i stavovi političara bi donekle pomogli da se pomaknemo prema boljoj ravnoteži.

A koja bi državna politika, u ovom modelu nekoordinacije, koristila da se pomaknemo ka boljoj ravnoteži? Razmotrimo grafikon niže.

U recesiji smo, dakle u lošoj ravnoteži sa (Y^{los}, r^{los}). Recimo da država skresa javnu potrošnju. To pomakne krivulju ponude outputa udesno sa Y_1^S na Y_2^S. (U modelu trećeg djela Y^S bi se pomakla u lijevo.) Također, rezanje državne potrošnje smanjilo bi potražnju u ekonomiji, znači krivulja potražnje za outputom pomakla bi se ulijevo sa Y_1^D na Y_2^D. Pomaknute krivulje su u narančastom.

Rezultat? Ako država “briljantno” uspije sniziti svoju potrošnju na jedan optimalan level, u potpunosti može eliminirati lošu ravnotežu, poslovni ciklus i ostvariti samo jednu ravnotežu (Y^*, r^*). U najmanju ruku, smanjenje javne potrošnje može učiniti lošu ravnotežu boljom, a dobru ravnotežu lošijom, ali ipak postići bolji ishod od početnog lošeg.

Na taj način, fiskalna politika u ovom modelu može stabilizirati poslovni ciklus smanjenjem javne potrošnje. Možda bi, kao posljedica elminacije poslovnog ciklusa i neizvjesnost potom bila manja, nešto o čemu je Keynes brinuo.

Zaključak

Postojanje neuspješne koordinacije znači da ekonomija može zaglaviti u jednoj lošoj ravnoteži sa niskom zaposlenošću. Nizak level outputa (BDPa) i recesija mogu nastupiti samo zato jer svi vjeruju da hoće.

Sa mnogostrukim mogućima ravnotežama, osnove ekonomije nisu jedine koje potpuno određuju  koja ravnoteža će se i ostvariti. Keynesove ideje o animal spirits i samo-ispunjujuća očekivanja ekonomskih aktera o levelu ekonomske aktivnosti igraju ključnu ulogu u određivanju koji level ekonomske aktivnosti će se i ostvariti, visok ili nizak, te kako prijeći  iz jednog u drugi.

Događaji i varijable koje nemaju nekakav istinski efekt i koji možda uopće nisu važni za ekonomiju postaju važni jer ljudi misle da jesu.

Primjerice, presuda Čačiću i njegov odlazak sa svih funkcija ekonomije u Vladi ljudi vide kao udarac ekonomskom razvoju i investicijskim projektima koje je Čačić “pokrenuo”. Jedan čovjek ne može zamijeniti Čačića, kaže Linić. Hrvatska je stala, pišu u Večernjem. Ako svi počnu misliti da ovakav kadrovski udarac Vladi loš za ionako lošu ekonomsku situaciju, nema razloga da se stvari ne pogoršaju. Naravno, to nije jedini mogući ishod, a uloga Čačića (jedne osobe!) za oporavak eknomije je važna samo utoliko koliko ljudi pridaju značaja tome.

Ponovni pad EU u recesiju sigurno ne sluti na ništa dobro za Hrvatsku ekonomiju. No već samo najavljivanje da nema oporavka, može dovesti do tog ishoda, bez da se išta realno zapravo i promjeni. Svako nagovješćivanje loših ekonomskih vremena, urlanje da je “kriza u hrvatskoj enormna!’‘ (Linić), crna statistika sa burze rada i opći pesimizam potrošača i investitora u Hrvatskoj već samo po sebi može dovesti do recesijske ravnoteže i stagnacije. Zaključak iz rada Marije Kuzmanović i Petera Sanfeya Can consumer confidence data predict real variables? Evidence from Croatia:

“Nažalost, sadašnje depresivno stanje potrošača u Hrvatskoj signal je da ekonomski oporavak nije na vidiku, barem u kratkom roku.”

Možda formiranje Ministarstva Entuzijazma, koje su mnogi (poput Marka Rakara) promovirali, nije loša ideja, pogotov nakon ostavke Čačića.

Par Sitnica

Ako želimo koristiti ovaj model makrekonomije, baziran na Keynesovim idejama neuspješne koordinacije i animal spirits, trebamo biti svjesni i nekih nedostataka. Prvo, model i zaključci vrlo su ovisni o postojanju rastućih prinosa na razmjer u agregatnoj proizvodnoj funkciji. Bez toga možemo zaobići ovaj model. Drugo, šokovi koji uzrokuju poslovni ciklus u ovom modelu su jednostavna optimistična i pesimistična očekivanja, što znači da su šokovi zapravo nevidljvi i nedovoljno nemjerljivi. I ono što možemo mjeriti je sa zaostatkom.

Prikaz teorije u svim djelovima prenio sam iz udžbenika makroekonomije Stephena Williamsona. Grafikoni su također adaptirani iz tog udžbenika. Po mom mišljenju to je najmoderniji i najkvalitetniji udžbenik makroekonomije za preddiplomski level. Iako je namjenjen za prediplomce, sudenti na magisteriju iz ekonomije trebali bi biti pobliže upoznati sa tim materijalom. O teoriji neuspjeha koordinacije možete pročitati i u klasičnom udžebeniku za diplomski studij Advanced Macroeconomics Davida Romera.

Klasičan rad teorije neuspjeha koordinacije koji analizira mogućnost višestrukih ravnoteža u makroekonomiji je Russell Cooper i Andrew John. (cijeli rad ovdje) Cooper ima i knjigu Coordination Games: Complementarities and Macroeconomics posvećenu toj temi, izdanu 1999.

Vjerojatno prvi koji je studirao neuspjeh koordinacije u makroekonomiji je Peter Diamond u klasičnom radu iz 1982. Njegov “kokosov model” je klasika. Naposljetku, jedan  nedavni rad koji se bavim `animal spirits’ hipotezom, mnogostrukim ravnotežama i uvjerenjima koje “izaberu” ishod je rad Rogera Farmera u Economic Journal 2012.

Zahvala pažljivim (i budnim!) čitateljima za dojave o greškama u ovoj seriji postova.

4 Komentara to “Vulgarni Keynezianizam (4. dio)”

  1. Odličan članak o tome što država može i treba učiniti da bi nam svima olakšala ovu groznu recesiju ;)

  2. ok, dobar članak i sve jasno (za razliku od prije :))

    no on što mi je upalo u oči, posebno nakon gornjeg komentara. bilo koja rasprava o tome što država može i treba učiniti završava sa zaključkom da država može i treba nešto u činiti.

    političari takvu ocjenu zadovoljno dočekaju kao odobrenje da se upetljaju i onda krene spirala. naravno do tada se već i zaboravi što se točno treba učintii, ali zna se da se treba.

    naravno na kraju se čini sve i svašta i stvari odu kvragu jasno.

    nekako mi se čini (opet) da svi ovi vaši tekstovi zanemaruju upravo činjenicu da državnici nisu benevolentni, idealni pojedinci koji provode ono što ekonomisti zamisle da bise trebalo učiniti. Političari su ljudi od krvi i mesa, sa svojim osobnim interesima i UVIJEK će činiti ono što je u njihovom interesu.

    A pretpostavljam na nama je da čekamo da jednom netko učini upravo ono što treba i da žmirimo na svu štetu koju državno petljanje u ekonomiju stvara. Također teza o recesiji kod nas u RH je sasvim drugačija od recesije u EU ili SAD-u, kod nas je recesija posljedica uglavnom očajne ekonomije uzrokovane primarno državnom rastrošnošću, odvratno visokim porezima i nametima, ne poštivanju privatnog vlasništva, beskonačnog krpanja gubitaka državnih firmi, golemim otporima privatizaciji kao jedinom rješenju tog sukoba interesa (političari državne firme koriste kao populistički alat, dok te firme propadaju to njih ne smeta dok god iamju odakle zagrabiti i uzeti).

    Što vi mislite ako zaključimo što država može i treba kao što vidimo i ovog komentara gore, gdje se zapamtilo da se može i treba, a ono ključno ŠTO je u drugom plnu, važno je da nam se pomogne u ovoj groznoj recesiji, valjda daljnjim subvencijama i pokrivanjem gubitaka i socijalnom populističkom politikom na račun budućih generacija.

    Ja vas najiskrenije molim da ne filate javnost u RH sa tezama da država može i treba, čim prije se skinemo sa državne sise tim bolje pa makar recesija i potrajala. Jedina dobra stvar koja nam se dogodila je upravo ova recesija, jer je sprječila daljnje zaduživanje i potrošnju države. Bogu hvala na Grčkoj, Irskoj, Španjolskoj…

  3. Ja osobno mislim da i jedan dio ove depresije je i zbog toga sto samo Hrvati vjeruju da ce biti losije i da ne moze biti bolje i da uopce nisu optimisticni oko buducnosti.

  4. evo upravo primjer na kojem možemo usporediti što bi država trebala, što država najavljuje, a što zapravo radi.

    http://monopolizam.wordpress.com/2012/11/19/nastavak-politike-stednje/

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 939 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: