Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)
Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.
Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.
Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.
Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.
Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.
Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)
Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.
Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)
Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.
Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.
Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.
Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.
Što su onda BL istraživali i procjenili?
Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije.
No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.
Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.
Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad.
BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.
Cronomy.org 