Posts tagged ‘JM Keynes’

14. siječnja 2013

Još opreznije o multiplikatoru

autora/ice cronomy

Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)

Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.

Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.

Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.

Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.

Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.

Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)

Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.

Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)

Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.

Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.

Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.

Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.

Što su onda BL istraživali i procjenili?

Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije. 

No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.

Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.

Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad. 

BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.

Oglasi
16. studenoga 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

read more »

11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

21. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (2. dio)

autora/ice cronomy

Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.

Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

read more »

14. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)

autora/ice cronomy

Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.

read more »

31. ožujka 2012

Privatizacija, Keynes i investiranje

autora/ice cronomy

Istina je da pišem jedan malo duži post o privatizaciji i PTKM. Ali još nisam završio. Stoga, naslov je malo zavaravajući.

Do onda pogledajte zanimljiv rad o Keynesu kao investitoru. Stock Picker Extraordinaire. Priča via WSJ (video na linku).

But Keynes wasn’t a very good macro manager. He lagged behind the British stock market miserably until 1928, and he had 83% of his primary portfolio in stocks going into the fall of 1929.

“It’s hard to time the markets,” Mr. Chambers says. “Keynes struggled with it, and then he missed the 1929 crash—even with an unrivaled network of information sources.”

So Keynes made a series of radical changes: He switched from being a “top down” asset allocator to a “bottom up” stock picker. He tilted sharply toward undervalued small and midsize companies.

Keynes also made titanic bets on industries he thought were cheap; by 1936, he had 66% of his portfolio in mining stocks and not a farthing in bank or energy shares. South African gold companies, he correctly foresaw, would benefit from falling currency values.

………

Keynes was no mere contrarian. He was the epitome of his own definition of a long-term investor: “eccentric, unconventional and rash in the eyes of average opinion.” To emulate Keynes, “you have to be idiosyncratic,” Mr. Chambers says. “That’s easy to say but much harder to execute.”

23. srpnja 2010

Još uvijek Keynes vs. Hayek

autora/ice cronomy

Duel Keynesa i Hayeka – koji je bio akademske prirode, a osobno su bili u prijaznim, prijateljskim odnosima – ovih dana doživljava reprizu, iako vjerojatno nije krivo reći da debata nikad nije ni prestala. Nedavno, dva nova pisma iz 1932, dakle prije Generalne Teorije,  dvije grupe ekonomista predvođene Keynesom i Hayekom argumentiraju dvije ekonomske politike koje će izvući Veliku Britaniju iz Depresije. Ovo je Hayek-ekonomist poslovnog ciklusa iz ’30tih i koji preispituje makroekonomiju kao način ekonomskog razmišljanja, ne Hayek-filozof političke ekonomije nakon WWII.

Link na dva pisam u pdf formatu, via Mario Rizzo blog.

Sažetak pisama u WSJ.

Krugman sa svojim tipičnim opterećenim govorom i snažnim mišljenjima. (I odgovor otkrivača pisama.)

Naravno, ovaj level debate je skoro pa nepoznat i nepostojeći u hrvatskim medijima, pa čak i u Hrvatskom političkim, akademskim krugovima. Ako se negdje nešto slično i raspravlja, iza zatvorenih akademskih vrata, isto kao da se i ne raspravlja, jer javnost mora znati i čuti. Okvira nema, argumenta je malo, nabijene riječi bez značaja. Vladina ekonomska politika je reakcionarna. Ponekad mi se čini da je level ekonomskog dijaloga u Hrvatskoj na razini ovog stripa. Mislim da je Zvonimir Despot u pravu.

Posebice je kritično stanje za humanističke i društvene znanosti u Hrvatskoj. … U društvenim i humanističkim znanostima krajnje smo autistični i samodovoljni. Uostalom, zato nam i jest ovakvo društvo i društveno ozračje – i/ili zaostalo i antiintelektualno desno i/ili retrogradno i anacionalno lijevo.



13. ožujka 2009

Prenesen komentar

autora/ice cronomy

Na brzinu preneseno. Kratko sam komentirao na pollitika.com jedan post u vezi Keynesa.

Iako je cijeli post zanimljiv, previše je paušalnosti. Već u drugom paragrafu potpuno se pogrešno predstavlja nekakav Keynes-Smith konflikt tako da Smithu pripisuješ nekakve ideje koje nemaju veza sa njim. Adam Smith nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, o tome nije pisao. Ljudi, među kojima i naši ekonomisti za ideološke potrebe, često uspoređuju nevidljivu ruku i slobodno tržište iako to nema veze jedno sa drugim niti je Smith tako razmišljao. Smith nema nikakve veze sa punom zaposlenošću ili nekakvom analizom agregatne potražnje – općenito ideja makroekonomije zaposlenosti Keynesa ili nekog modernog ekonomista je bila nepoznata Smithu. Adam Smith isto nema nikakve veze sa “laissez faire”. Za njega to nije bilo relevantno i nije se držao te politike, tako da stavljanje “čuvene Smithove” ispred je pogrešno. Nema veze sa njim. Cijeli taj dio je brkanje naranča i banana.
Pošto je FDR umro 1945. uzeti ću kao “mali” tipo da je *on* osnovao Council of Econ. Advisers 1946. (CEA je osnovan ’46.)
Usporedno sa trabunjanjem oko Smitha, dijelovi oko Keynesa su bolji i korektniji. Mnogi koji ne znaju zašto su Hayek i pogotovo Friedman dobili nobelove će možda pitati. Koji znaju neće jer znaju da nema veze sa pojednostavljenim, paušalnim ideologijama koje se često prezentiraju po medijima. Asocijacije na Chicago boys, USSR i neke druge zemlje su i više nego slobodno interpretiranje povijesti. Ali dobro. Ne, nije došlo do potpunog zaborava Keynesa. Keynesova ekonomija nikada nije izgubila na relevantnosti koliko je izgubila utjecaja koji se sada vraća zbog situacije u svijetu. A izgubila je utjecaja zbog njenog iskorištavanja za neke pseudo-socijalističke svrhe i maltretiranja preko onoga za što je namjenjena. Keynesova teorija ima i neke greške koje su se pokušale ispraviti. Mehanizmi kojima država može/mora utjecati na ekonomiju su namjenjeni njenoj stabilizaciji u posebnim slučajevima – poput u slučaju Velike Depresije i pogotovo kad je monetarna politika izgubila utjecaj na potražnju – kao što je to danas u nekim zemljama. Plan G onda stupa na scenu. Svako širenje opsega tih državnih/fiskalnih mehanizama na nekakav razvoj i državnu intervenciju i mješanje u ekonomsku aktivnost u svako doba je natezanje i donjeti će više štete nego koristi.

15. siječnja 2009

Bernanke ukratko o “svemu”

autora/ice cronomy

Bernanke u 20 minuta odgovara na pitanja na LSE. Razumljivo je ako imate lagane predrasude da je priča jednog centralnog bankara dosadna, ali dobar dio ovih 20 minuta nije. Malo se priča o Adam Smithu, tržištu, neshvaćanje javnosti benefita i snage tržišta i ekonomistima koju su uvijek iznenađeni time. Spominje se Keynesianstvo i Austrijanstvo na početku, Keynesovi “životinjski duhovi (ćudi)” na kraju. Bernanke ne vidi krizu kapitalizma, ali vidi problem sa nedovoljnom kapitaliziranošću i lošim menadžmentom. Dobra doza smijeha i zafrkancije. Više nego zanimljivo bi bilo vidjeti Rohatinskog u ovakvoj situaciji gdje mu se nasumice redaju pitanja publike kojih 30tak minuta.

Jedina zamjerka Bernankeu ovdje je korištenje presnažne riječi pohlepe kod opisa Smitha, što će zlodusi ili jednostavno neupućena javnost izvrnuti u dogmatska i moralna zveketanja. Adam Smith nije nikada pobrkao zalaganje za osobni interes i sebičnost, pohlepu i tome slično.


Vodpod videos no longer available.

more about “Bernanke“, posted with vodpod
23. prosinca 2008

Zašto Biser?

autora/ice cronomy

Ivo Banac ima biser godine po business.hr.

“Namjera mi je bila olakšati sebi poreznu situaciju. Ništa više.”

Iako izjava zvući kao biser, nije besmislena. U maniri vrsnog intelektualca, Banac se bavio jedinim zanimanjem  koje donosi nagradu. Možda i J. M. Keynes ima biser godine.

The avoidance of taxes is the only intellectual pursuit that carries any reward.” – John Maynard Keynes

Oznake: ,
%d bloggers like this: