Nadam se da ste gledali sinoćnje Otvoreno, kao i ono u Ponedjeljak. Kad god pišem na blogu postoji oportunitetni trošak: ili ću komentirati sinoćnje Otvoreno sa ekonomskim stručnjacima (neki više, neki manje) ili ću pisati o radu MMFovih ekonomista za našu regije (nije službeni stav MMFa, to je bitno). Prvo o zanimljivom Otvorenom, a ja se nadam (preko)sutra o radu. Do onda pročitajte šturo izvješće u Večernjem (via Banka Magazin) malo bolje u Jutarnjem. Gosti Otvorenog bili Đuro Njavro, Đuro Popijač, Darko Vuković i Slavko Kulić. Ne znam zašto su Kulića zvali, moglo se nekog mnogo kompetentnijeg zvati iz Ekonomskog Instituta, nego sociologa/pravnika. Željka Lovrinčevića npr. ili Danijela Nestića. Mogli su i iz Instituta Javnih Financija pozvati Marinu Škreb (autorica onog Newslettera o porezima u Hrvata) ili Katarinu Ott. Poslodavce je predstavljao Popijač, no ne bi bilo na odmet da su prisustvovali i neki ekonomisti iz privatnog sektora, tj. banka. Svakako su tu Goran Šaravanja, Velimir Šonje ili Hrvoja Stojića. Dubravka Mihaljeka nikako se ne smije zaobići, no ne znam da li BIS dopušta ovakva gostovanja, za vrijeme izborne kampanje. Možda hoće (trebala bi!) to učiniti ekipa iz Otvorenog prilikom još jedne rasprave u Studenom.
Više od pola puta kad je Kulić govorio teško je bilo razumjeti što točno hoće reći. Nikakve konkretnosti u odgovoru, samo konceptni odgovori. Pa onda filozofsko/pravnički odgovori kako smo svi mi država, to nije samo izvršna institucija. Znači brka se između pojednica, privatnika, države .. sve se stavlja u isti koš. To ne objašnjava ništa. Nezaobilazan nacionalizam u ekonomiji, stranci kupuju naše koje bi trebali ostaviti djeci, to nisu “ulaganja” itd, itd. Dva-prsta-u-usta teorije. Jedini put za koji ću mu dati pravo jest kad je govorio o potrebi većeg doticaja između radnika i poslodavca, gdje pretpostavljam nije imao na umu bolje funkcioniranje tržišta rada, sa manje državnih regula i uplitanja između, nego nekakvo okrupnjavanje sindikata i veću moć dotičnih. Svejedno, opožanje je dobro, a kako ga interpretiramo je druga stvar.
Prof. Njavro je (sad da mu ne dignem krila) opet briljirao. Odmah od početka, nakon što je zgodna voditeljica konstatirala kako su gosti sigurno vidjeli gosp. programe stranaka, Njavro je objasnio stanje gospodarskih programa: njih nema. Sve su to naznake određenih ideja i ciljevi, no ne i kako postići te ciljeve. Točno. Ni SDP ni HDZ još nemaju svoj program, operativni program i konkretnosti u određenim granama. Tu se nalazi meso gospodarskog programa koje zanima javnost. HDZ je najavio objavljivanje svojeg 3.11. dok SDP svoj skriva kao zmija noge, HNS kao nešto jest. Ako se sjećate u Otvorenom u Ponedjeljak javio se jedan gledatelj i pitao kad će već jednom stranke objaviti svoje programe na svojim web stranicama, gdje su uglavnom svi šutjeli. Polančec je ponovio datum izlaska HDZovog, Jurčićev odgovor nisam čuo. I bolje. Evo i danas su u SDPu pričali o gospodarskom programu i predstavljali program o povećanju proizvodnje, ali pdf nema nigdje na stranicama, kao ni novog videa. (još) Klikćem, čitam što piše, no ništa konkretno, samo deklarativno. Kako bilo koja stranka očekuje da ću dati glas za njih ako sve što čuje, čitam, vidim su deklaracije, ciljevi, želje, “treba-teorije”? Kako je to drugačije od već postojećeg?
Najkonkretnija rasprava, koju je poveo Njavro, se razvila oko prevelike države i njene potrošnje u ekonomiji, kao i njene neefikasnosti. Gosp. Vuković je tu odlično poentirao sa konkretnim istraživanjem Privrednog Vjesnika što to smeta poduzetnike. (Morate cijeniti čovjeka koji kad predstavi brojke i rezultate svi kimaju bez pogovora) Pod broj jedan, veliki doprinosi i broj dva loše državna uprava, pravni sustav. Točno ono što nam i strani potencijalni investitori zamjeraju, na što nam relevantne institutcije ukazuju, što istraživanja potvrđuju i što ide na našu štetu. Kako učiniti pravosuđe efikasnijim je malo van domene ekonomista, no ne mora biti. Sudovi kao javne usluge moraju biti produktivni, kao i druge javne usluge, kao i privatni sektori. Ne mogu sudovi imati carte blanche u svom (ne)radu. Ali ima i zakona koji su nepotrebni i loši. Zakoni trebaju biti u korist ljudi, radnika, poduzetnika. Ako nisu treba ih ukoniti.
Kako srezati porez na rad, ta famozna “davanja”? Problem je na rashodovnoj strani, ne toliko na prihodovnoj kao što SDP trubi. Uvođenje novih poreza dok se u isto vrijeme priča o povećanju mirovina, državno zdravstvo, državni “besplatni” fakulteti (ali i HDZove “besplatne” knjige) je ići linijom manjeg otpora. Njavro kaže da treba preispitati tu rashodovnu stranu proračuna, svaki izdatak, kako bi se mogla smanjiti potrošnja i porezi. Popijač na to dodaje da 90% proračuna je diktirano od strane rashoda. Normalno da je takvoj situaciji zadaća ministra financija i ostalih činovnika “da napuni vreću” ne da razmišlja o rashodu. Velika državna potrošnja diktira poreze. Visoki porezi stvaraju veliku neformalnu (“sivu”) ekonomiju, čiji teret pada na leđa legitiminih poduzeća. Popijač je i to komentirao kazavši da nitko u takvoj situaciji ne može opstati, a kamoli prosperirati.
Promjena državne potrošnje i zadiranja u gospodarsvto znači da se porezi ne mogu rezati ili novi uvoditi bez da se temeljno i kritički pregleda u stavke proračuna i provedu reforme. Znamo već što znaći rashodovna strana i što treba reformirati. Njavro ukazuje da većina odlazi na mirovine, jer “starost treba financirati.” Kad stavimo to uz bok sa bržim starenjem stanovništva od rasta mlade generacije, nalazimo se u dugoročno neodrživoj situaciji. I zdravstvo je tu (koje se financira iz doprinosa, ali i to je državan potrošnja) koje treba kritički pogledati i razumijeti da 99% državno financiranje je nerealno. Treće su tu subvencije, potpore koje odlaze neproduktivnim poduzećima, rupama bez dna i kao takva ne pridonose ekonomskom rastu već stvaraju uteg. Sva takva državna potrošnja stvara uteg gospodarskom rastu. Ako želimo imati budućnost i dinamičnu ekonomiju za budućnost, moramo imati i budžet za budućnost. Ovaj naš sada je za prošlost.
Dotakli su se i potrebe povećanja proizvodnje. Da, proizvodnju treba povećati, no kako, za koga, tko će to kupovati? Samo jer proizvodimo više ne znači da i automatski prodajemo/izvozimo više. (Da ne bi došlo do nekakve umjetne proizvodnje, za ne dostižna tržišta.) Danas čitam na SDPovim stranicama da treba ukloniti prepreke postojećim poduzećima i rasteretiti poduzetnike, one koji tek kreću u proizvodnju. To je točno i to će pomoći ka većoj proizvodnji i podizanju konkurentnosti. Posebno o konkurentnosti treba voditi računa, o kvaliteti, cijeni, dizajnu… Brodovi su nam kvalitetni, ali cjenovno nekonkurentni sa dalekim istokom, stara priča. Mogućnost natjecanja na tržištu je krvotok kapitalizma. Problem s kojim se suočavamo, na kojeg su ukazali Popijač i Njavro jest sve veći nedostatak kvalificirane i zainteresirane radne snage. Ako nam to nedostaje, onda nema smisla govoriti o nekoj silnoj proizvodnji u ovim ili onim industrijama kad nemamo kvalificirane radnike ili uopće zainteresirane radnike. No i sa dostupnim inputom radne snage (sa kapitalom u ruci) možemo rasti brzo ako želimo biti konkurenti, tj. ako prihvatimo konkurentnost i malu državu u ekonomiji. Njavro je ukazao da Amerika i Z. Europa kad su bile na našem levelu razvijenosti (ili niže) nisu trošile koliko mi trošimo danas. Tome u prilog ide podatak da države Brazila, Rusije, Indije troše 30% BDPa, dok SAD i Europa na sličnom levelu razvijenosti su trošile samo 10% BDPa. Konkurencija neće porasti dok god se bolest velike države ne dovede makar pod kontrolu, a kamoli izlječi. I tako smo došli na početak diskusije, baš kao i gosti u studiju.
Cronomy.org 