Rad MMF-ovih ekonomista o regiji Jugoistočne Europe (JIE ili SEE) možete pronaći ovdje, na MMFovim stranicama, a PDF skinuti direktno sa ovog linka. Kao što ste mogli jučer pročitati u Jutarnjem, ovo nije službeni MMFov dokument koji nužno predstavlja njihov pogled. Da je ovo službeni pogled MMFa, dotična institucija ne bi zatvarala urede u Hrvatskoj, već bi nam puhala za vrat i vršila daljnje konzultacije kao što još obavlja u Bugarskoj i Rumunjskoj. Nedavno izašao World Economic Outlook je službeno mišljenje IMFa i ja sam pisao o tom pogledu za našu regiju. “Radni papir” 07/236 – “Ranjivosti Jugoistočne Europe-Koliko Razloga za Brigu?” predstavlja pogled na stanje 5 ekonomista fonda, istraživanje je u tijeku i cilj mu je informirati predstavnike, ekonomiste i ostale (političare u izbornoj kampanji??) u dotičnim zemljama kao i potaknuti daljnu debatu. Rad ne predstavlja neke silne novosti koje konkretno HNB nije svjestan. Tim rečeno, problemi nisu izmišljeni i manje zabrinjavajući zbog toga.
Konkretne zemlje JIE na koje se rad fokusira su Bugarska, Hrvatska, Rumunjska i Srbija jer su te zemlje najviše integrirane u globalna financijska tržišta i tako najizloženije promjenama osjećaja investitora. Rad je u grubo podjeljen u dva djela, dva ključna pitanja:
- Koliko su ozbiljni rizici održivoj konvergenciji prihoda u JIE? (Misli se na konvergeniciji prihoda JIE ka levelu prihoda EU)
- Što političari (zakonodavci) mogu učiniti da bi osigurali održivi rast? Znači, koje distorzije možda povećavaju ranjivosti, te dobre i loše strane određene politike koje bi smanjile rizike za ekonomski rast, rizici koji mogu biti potaknuti ranjivostima.
Rizici i ranjivosti (ili povredivosti) nisu ista stvar. Ranjivosti su karakteristike određene ekonomije koji je mogu učiniti naklonjene financijskim šokovima. Rizici su događaji (kretanja u kamatnim ili valutnim stopama, externi šokovi, kriva ekonomska politika) koji mogu otkriti ranjivosti. Ti događaji se mogu ostvariti zbog ranjivosti ili nekih vanjskih šokova. Na neke svjetske događaje koji mogu imati utjecaj na nas (hipotekarni krediti u Americi) Hrvatska nema utjecaja i sasvim je svejedno tko je na vlasti. Ja ću sada predstaviti drugu točku iz rada, u slobodnijem prijevodu, ne doslovce riječ po riječ. Baš zato jer su kod nas izbori i jer smo obasuti obećanjima o rješavanju svih silnih problema kroz državnu intervenciju, što na kraju dana znači moguću fiskalnu ekspanziju, treba pogledati što se može i mora učiniti, tj. koje instrumente i politike država može koristiti. Pretpostavka je da probleme i ranjivosti već znamo; vanjske neravnoteže – deficit tekućeg računa i relativno visoki vanjski dug. No ja ću i o tome pisati za koji dan, na bazi ovog rada. Sve navedeno se odnosi na sve zemlje u radu, neke više neke manje, ali ne isključivo na Hrvatsku.
Znači, kako rad na str. 24. pita, Što bi stvaraoci (ili tvorci) politike treballi učiniti oko ranjivosti u zemljama JIE kako bi osigurali održivu konvergenciju? Vanjske ranjivosti su značajne – veliki deficit tekućeg računa i visoki vanjski dug – i uglavnom rastu. Veće su i od drugih novih tržišta, iako manje od Baltičkih zemalja. Vjerojatnost naglog zastoja (tkz. sudden stop) je povećan i raste u djelovima JIE. (sudden stop znači nagli i veliki zastoj priliva međunardonog kapitala.) Iako faktori povezani uz integracije u EU umanjuje te rizike, ranjivosti ne mogu rasti unedogled i regija je osjetljiva na nagle zaokrete svjetske ekonomije ili ostale “okidače” koji mogu stvoriti velike korekcije i duži period sporog rasta.
Odgovor adekvatne politike na takvo stanje je opravdan. Pošto je teško praktično znati kada su ranjivosti poput snažnog rasta kredita ili deficita tekućeg računa dio equlibriuma ili rizik stabilnosti, razborito je poduzeti mjere kako bi se osiguralo od rizika. Izazov je indetificirati politike koje će umanjiti ranjivosti, dok će usporedno minimizirati štetu rastu, uključujući kroz stvaranje novih distorzija. Osim zdravog makroekonomskog managementa, politike bi morale smanjivati distorzije koje stvaraju ranjivosti.
Pod A) Razborita makroekonomska politika ostati će ključ ka daljnjoj stabilnosti. Znakovi pregrijavanja ekonomija JIE su vidljivi i pogoršavaju ranjivosti. Fiskalna ekspanzija bi bila nerazumna u ovakvim situacijama, pogotovo kad sredstva iz fondova EU dolaze u određene zemlje. I Hrvatska bi mogla uskoro dobiti veća sredstva od sadašnjih predpristupnih fondova. Upitne su i vrijednosti valuta i rizik precijenjenosti za neke valute, no dokazi su mješani. Vlade država trebaju razmotriti sljedeće politike:
- Izbjegavati procikličku fiskalnu politiku, tj. državno trošenje za vrijeme snažne ekonomske ekspanzije i pri vrhu poslovnog ciklusa. Ovo je “glavna linija obrane” za države JIE. Jedan citat iz rada (str. 25) “Čini se da ima mjesta za fiskalno stezanje, pogotovo u Hrvatskoj i Srbiji, dok priliv povezan uz ulazak u EU to čini puno težim u Bugarskoj i Rumunjskoj.” Oni dobivaju silna sredstva iz EU fondova, pa ih moraju potrošiti negdje. I mi ćemo ih morati potrošiti, zato sada treba stisnuti rashode proračuna. Potrošnja u dobrim vremenima bi trebala biti usmjerena u reforme dugoročne javne potrošnje (mirovine, zdravstvo, subvencije), da nam ne bi drugi morali doći i natjerati nas na reforme, zbog krize ili lošeg stanja. Onda će nam naravno oni biti krivi jelda? HDZova politika smanjenja deficita je u tom pogledu dobra, no potrošnja još uvijek raste brzo i ide u projekte tipa Pelješac -most koji su sada totalno nepotrebni i dubiozne koristi za gospodarstvo. Kako kaže rad “Sektoralno usmjeravanje sredstava EU fondova iz građevinskog u razvoj ljudskog kapitala može smanjiti pritisak na pregrijavanje.” Jel’ Pravo u Zagrebu dobilo novu zgradu ili su predavanja još na krovu?? Ni SDPu ne ide u prilog najave o silnim milijardama kuna potrošnje i povećanju državnog deficita, to će trebati korigirati ako dođu na vlast. U Veljači je Jurčić najavljivao povećanje deficita kao “najjeftiniji oblik financiranja” restrukturiranja gospodarstva.
- Bitno je i zadržavanje (usporavanje) rasta kredita. Tamo gdje monetarna politika omogućava, trebalo bi povećati kamatne stope. No to može i privući više investicija kao i usmjeriti kreditiranje na zajmove denominirane u stranim valutama. Druge opcije, pogotovo u zemljama kao Hrvatska koje nemaju potpunu monetarnu neovisnost, su povećanje rezervnih stopa ili ciljanje bankovnog posuđivanja u stranoj valuti. HNB provodi takvu politiku, iako rad napominje da je efikasnost takvih mjera dubiozne učinkovitosti. Ipak, čini se da HNBova politika ima pozitivnog efekta.
- Još jedna poželjna mjera je akumulacija međunarodnih rezervi, kao kupovanje osiguranja protiv kriza. Visoke rezerve mogu smanjiti vjerojatnost krize kao i obeshrabriti spekulacije protiv domaće valute. Negativna strana velikih rezervi je da one ne zarađuju velik (ili uopće) prinose i nema lakog pravila određivanja optimalnog level. Nekakvo opće prihvaćeno pravilo, Greenspan-Guidoti Rule, je da reserve pokrivaju sav kratkoročni dug, ili dovoljno kao osiguranje bankovnih depozita. Azijske zemlje su akumulirale rezerve i iznad levela koji se smatraju dovoljni kao osiguranje.
- Strukturalne reforme se i dalje moraju provoditi u zemljama JIE. Bez daljnjih reformi institucionalne slabosti izražene u zemljama koje su tek pristupile EU pozitivno utječu na mogućnosti krize kao i njen intenzitet ako se dogodi. Reforme tržišta rada, poslovnog okruženja, pravosuđa, privatizacije. Sve bi to omogućilo bolju alokaciju resursa i veću produktivnost, što kao posljedicu ima veću konkurentnost, veći izvoz i manji pritisak na potencialnu precjenjenost valute. Rad upravo naglašava slabe institucije i regiji kao razlog da investicije odlaze u aktivnosti sa kratkoročnom zaradom, trgovine, shopping centri, nekretnine, a ne u proizvodnju gdje se investira za dugorčnu dobit. Mi u Hrvatskoj za to možemo sami sebe kriviti.
Dok su vremena dobra proračun bi se trebao trošiti upravo na takve reforme, umjesto na mostove. Kad dođu lošija vremena, takve reforme će biti mandatorne i neće izgledati lijepo u novinama. Danas bi ih bilo lakše progutati i javnost bi ih vidjela kao potez za bolje sutra, onako će ih vidjeti za gore sutra. Isto, takve reforme omogućuju fleksibilnost ekonomije što znači kod mogućeg šoka, ekonomija će se bolje namjestiti i oporaviti. Ako udariš u šperploču, smrskati će se i nikada je nećeš vratiti u prvobitno stanje. Sa gumenim materijalom je drugačije.
- Primjerenost valutnih tečajeva je teško pitanje, ali vrijedno diskusije. Fiksirane valute su bile jedne od uzroka u mnogim financijskim krizama. “Postojeći monetarni okvir i otvoreni kapitalni računi su možda pridonjeli sadašnjim ranjivostima.” Hrvatska koja ima regulirani tečaj, je podređena kamatnim stopama eura. No, te kamatne stope su bile preniske za našu bržu ekonomsku ekspanziju. To je naravno i pridonjelo većem kreditnom rastu u Hrvatskoj. Fiksirani tečajevi, kao u Bugarskoj, su uklonili osjećaj za tečajni rizik. Fleksibilni tečajevi u Rumunjskoj i Srbiji, zajedno sa otvorenim kapitalnim računom, su privukli dodatne kapitalne priljeve čiji se pritisci na potražnju onda moraju usporiti. Sve to ukazuje da postoje ograničenja u makroekonomskoj politici kod bavljenja sa kapitalnim priljevom, i kad postoje fleksibilni tečajevi. Razlozi za i protiv veće tečajne fleksibilnosti zavrjeđuju debatu. Fleksibilniji tečajevi bi mogli umanjiti pritisak pregrijavanja, ukoliko ti pritisci sadrže rastuće valute. Devalvacija bi mogla utjecati na cjenu valutnog rizika, alokacije resursa u trgovinski sektor. No utjecaji na postojeće ranjivosti nisu jasni jer treba uzeti u obzir efekte bogatstva i prihoda. Autori rada ne očekuju da će Bugarska i Hrvatska mjenjati svoje valutne tečajeve upravo zbog nejasnoća povezanih uz takvu promjenu i zbog aspiracije ka usvajanju eura.
Pod B) Osim makroekonomskih politika, treba pogledati i unaprijediti politike u financijskom sektoru kako bi se smanjile distorzije koje uvećavaju ranjivosti ekonomija. Teoretski, povećanje ranjivosti ekonomija JIE (ili bilo koje po tom pitanju) bi trebalo rezultirati povećanjem rizične premije kao tržišnog mehanizma korekcije s obzirom na velike priljeve kapitala i deficite tekućeg računa. Iako ulazak ili samo-što-nije ulazak u EU smanjuje tu rizičnu premiju, autori su mišljenja (opravdanog) da tržište još uvijek podcjenjuje rizike. Ti vanjski izvori nepravilnog ocjenjivanja rizika se mogu sami ispraviti kad i ako dođe do korekcije precepcije stranih investitora, zbog primjerice stanja na svjetskim financijskim tržištima poput previranja u Europi i Sj. Americi ovog ljeta. Porast kamatnih stopa, kao posljedica, bi smanjio rast kreditiranja u JIE (jer postaje skuplje) i tako utjecao na domaću potražnju. No, dok te vanjske distorzije se mogu same korigirati, i dalje ostaju domaće distorzije gdje se treba fokusirati. Sljedeći potezi su vrijedni razmatranja:
- Stroži financijski nadzor doma. Iako je mnogo učinjeno, zbog navedenih problema kao podcjenjivanje rizika, važno je još postrožiti nadzor. Povećanje minimalne kapitalne adekvatnosti ili faktora rizičnosti određenih kredia (hipotekarnih npr.), postroženje uvijeta kreditiranja. Indirektno, veći nadzor može povećati cijenu dobivanja kredita i tako utjecati na količinu kredita. No, relevantnije od toga je jačanje mogućnosti banaka da procjene i kontroliraju indirektnu izloženost valutnom riziku.
- Jačanje preko-granične suradnje u nadzoru. Upravo kako bi se bolje razumjeli rizici i ranjivosti stvorene aktivnostima međunarodnih banaka, financijski nadzorni organi trebaju više surađivati na domaćem terenu, ali i sa nadzornim organima u drugim, susjednim državama. Problemi u jednoj zemlji mogu imati posljedice za čitavu regiju, pogotovo kad je izloženost regije koncentrirana u par banaka i država. U službenom MMFovom stajalištu u World Economic Outlook, izraženo je upozorenje mogućnosti financijske zaraze, poznati contagion effect iz kasnih ’90tih.
- Izbjegavanje moralnog hazarda. Ovo je samo-razumljivo. Ne smije biti očekivanja da će neispravno ponašanje institucija ili pojedinaca biti spašavano od strane države, tj. poreznika. Kako kaže “poslovica” “Kapitalizam bez mogućnosti čišćenja glupog ponašanja je poput religije bez grijeha.”
- Razvoj Tržišta Kapitala. Tržišta dionica mogu biti ojačana olakšavanjem izlistanja i povezivanjem na europska tržišta. Razvoj dubljih i likvidnijih državnih i korporativnih tržišta obveznica, u domaćoj valuti i sa dužim dospijećem (smanjila bi se izloženost na kratkoročna dugovanja) je još jedna način kojim se može smanjiti valutni rizik. Kao posljedica toga, rad kaže, rezultirao bi razvoj financijskih izvedenica (derivatives) kako bi se zaštitili od valutnog rizika. Strani investitori bi mogli biti zainteresirani podizati potrebni kapital na domaćim tržištima u domaćim valutama. Uz to, razvoj domaćih institucionalnih investitora (mirovinski fondovi) bio bi dobar.
- Politika ciljana na određene sektore. Ukoliko postoje znakovi stvaranja balona u nekoj od imovinskih klasa, primjerice nekretnine se spominju u radu, određene politike poput oprezovanja transakcija bi bile dobrodošle kako bi se ohladilo potražnju na dotičnom tržištu. Isto tako, ponudu bi trebalo liberalizirati (ponuda kuća bi smanjila pritisak na cijene)
- Kao zadnja politika, navodi se potreba za boljim podacima, posebno u vezi kućanstava i korporacija, kako bi se ranjivosti kvalitetnije diagnosticirale. Kaže rad, “bolji podaci pridonose realističnijoj procjeni rizika.”
Savjete o politikama treba shvatiti ozbiljno. Trenutna ekonomska situacija malo ovisi da li je Janko ili Marko na vlasti. Deficit tekućeg računa nije briga koja stranka je na vlasti. Iako bolje stojimo od raznih drugih zemalja, posla ima. I trivijalne politike kao poboljšanje kvalitete i brzine dostupnosti podataka o ekonomiji su dobar korak ka boljoj, fleksibilnijoj tržišnoj ekonomiji. A gdje su velike institucionalne reforme pravosuđa, gdje se koplja još nisu ni počela lomiti. Iako kriza ne kuca na vrata, kako je ekonomist Rudiger Dornbusch rekao: “Kriza uzme puno više vremena za doći neko što očekuješ, a onda se dogodi puno brže nego što si očekivao.”
Cronomy.org 