Kao što sam i rekao prije, radim na osvježenju izgleda bloga i upgrade-om u pisanju. Točnije, nastojati ću pisati češće ali i kraće. Razmišljam da bi ponekad ukazao na jedan link, više stranih nego domaćih, i napisao 5 rećenica o tome. Na taj način bilo bi više od jednog posta na dan i cilj bi bio samo ukazati na nešto zanimljivo i zašto je zanimljivo. I dalje bi pisao duže postove za posebno zanimljive teme i koje zahtjevaju malo više objašnjavanja. Ovisno gdje se isplati jeli. Vidjeti ćemo kako će ići.
Danas sam primjetio da je Borislav Škegro počeo pisati Kolumnu u Večernjaku (Obzor). Ne znam da li će ovo biti dugoročna suradnja, ali piše da je ovo tek prva u seriji. Odlično.
Dobro je da su i hrvatske novine napokon angažirale respektabilnog stručnjaka u ekonomsko-financijskoj domeni, a da se ne oslanjaju samo na novinare. U Hrvatskoj se tek počelo sa komentiranjem svježih ekonomskih vijesti i brojeva, dok je vani to uobičajena praksa i brojevi se diskutiraju dok ne izađu novi van. Velike svjetske novine i magazini odavno već imaju posebne kolumniste koji pišu i komentiraju o ekonomskim problematikama. Za WSJ je tako pisao Robert Barro. Prije je bio regularni kolumnist za BusinessWeek, danas je jedna od najuglednijih makroekonomista i ako se sjećate moja oklada za Nobelovu. Kad, vidjet ćemo. Za taj list pišu danas Martin Feldstein i Nobelovac Edward Prescott. Oni pak ne pišu regularno kao Paul Krugman za NYT. Svakako odličan ekonomist, ali ipak previše politički pristran i često pod kritikom zbog svoje extremne “jednoručnosti.” Na ProjectSyndicate (koji moram priznati ne pratim toliko) se nalazi prava pletora kolumna priznatih ekonomista – Rogoff, Schiller, DeLong, Roubini, Sachs, Stiglitz (poredani po osobnoj preferenciji). Posebna priča je FT sa svojim Debatama u Economists’ Forum. Martin Wolf obično napiše kolumnu, a ponekad i netko drugi poput Lawrence Summersa, a ekonomisti komentiraju i debatiraju. No, da ne duljim sa Škegrom….
U ovoj kolumni Škegro nostalgično zaziva povratak na zakon 1.1.1998., on se protivi mjenjanju ili “razbucavanju” po sadašnjem poreznom sustavu. “To bi bilo jako loše, posljedice bi bile dugoročno negativne.” Osim što su određene stope previsoke i moraju se smanjiti, kroz smanjenje državne potrošnje (starve the beast baby!!), ja se slažem da se porezni sustav ne treba mjenjati na bilo koji od predloženih načina u izbornoj kampanji. No Škegro piše i kako je nastajao porezni sustav samostalne RH. Kaže da su tada uzimali naputke EU novim i budućim članicama o poreznom sustavu, a Hrvatska je bila u posebno dobroj situaciji jer se porezni sustav gradio na čistom bijelom papiru. Nositelji tog projekta, uz Škegru su bili domaći ekonomisti obrazovani na zapadu. Koja su to načela koja su vodila stvaranje novog poreznog sustava u Hrvatskoj?
“Prvo, konstatira se da je RH nova, mala država koja će otvoreno trgovati s cijelim svijetom. Drugo, konstatira se tada golema nezaposlenost, kao posljedica socijalizma i ratnih učinaka. Treće, konstatira se potreba enormnog investicijskog zamaha, kako za obnovu porušenog, tako za nove kapacitete. Četvrto, konstatira se potreba velikog priljeva stranog kapitala, jer domaća štednja nije bila dostatna za takav obujam investicija. Peto, konstatira se da, kakav god bio, porezni sustav mora biti sto posto kompatibilan napucima EU.”
Da li je novi porezni sustav, od kojeg je najupečatljivije bilo uvođenje PDVa, funkcionirao? Škegro kaže da jest. Prihodovna strana države svakako jest. PDV kao porez na potrošnju odlično puni blagajnu. Nažalost, sustav je odlično funkcionirao i za rashodovnu stranu proračuna koju je država samo povećavala i nikad smanjivala pa se još uvijek nalazimo u socijalistički nastrojenoj državnoj potrošnji u svrhu preraspodjele bogatstva. Škegro ne ulazi u to. Šteta. Novi porez je pridonio makroekonomskoj stabilnosti i to jest veliki pozitivni faktor za ekonomski rast. “Nije pretjerivanje – novi je porezni sustav omogućio obranu, oslobađanje Hrvatske, obnovu i zavidan gospodarski rast u uvjetima makroekonomske stabilnosti. Sustav koji je omogućio dugoročan gospodarski rast – kriterij je svih kriterija.”
To je svakako primarni kriterij, a ne preraspodjela bogatstva, linija po kojoj su išli prijedlozi u izbornoj kampanji. No što zanimljivo jest riječ dugoročan uz gospodarski rast. Ona se rijetko vidi/čuje u našim medijima vođenim dnevnim političkim prepucavanjima i licitiranjem stopom rasta. Dugoročna stopa je the stopa koja je bitna za bolji život i sva druga licitiranja stopama od 7 do 9% su ili nerealna ili toliko kratkoročna da nisu vrijedna troška koji bi usljedio. Ko visoko leti, nisko pada. Koliko god se možda ne “sviđalo” nama da nam je stopa nešto manje od 5% godišnje i da nam neki susjedi poput Bugarske i Rumunjske rastu brže, za njih je to normalno, siromašnije su od nas. Dugoročan rast našom stopom, u uvijetima makroekonomske stabilnosti za kojim mnoge zemlje samo sanjaju, je dobar rezultat i dobar put za bolji život. Sve ostalo je političko nadmetanje brojevima zbog javnosti, ne realno i iskreno raspravljanje o potencijalnoj stopi. Za nas bi bilo vrlo upitno na kakvim temeljima bi veće stope bile (zbog povećane državne potrošnje?) i koliko dugo bi se održale tako i što bi usljedilo nakon njihovog neminovnog naglog pada.
Cronomy.org 