Nobelovac Edmund Phelps je već duže vrijeme poznati kritičar europskog poslovnog modela i institucionalnog aranžmana koji ga podupire. Dobri, stari argument protiv poslovno-političkog intimnog prijateljstva protiv kojeg je još i Adam smith pisao. Osnova kritike je da su europske kontinentalne korporacije nedovoljno dinamične zbog nekakve “solidarnosti” u odlučivanju (socijalni partneri, veliki sindikati, socijalna-politička vijeća…) koja potom umanjuje inovacije, tj. dinamičnost promjena, internu dinamičnost postojećih kompanija ili pak samo poduzetništvo. Cilj tih institucija, u grubo, jest onemogućavanje gubljenja poslova što bi značilo otpuštanje radnika, a ako to i nije explicitni cilj, jest trošak takvog sistema koji netko plaća. Otpuštanje radnika bi se dogodilo u nekim određenim industrijama i tamo je opozija prirodno velika, no u čitavoj ekonomiji bi došlo do stvaranja poslova. Ta činjenica se uvijek izgubi u diskusijama o restrukturiranju starih i neproduktivnih industrija (primjerice brodoradnje). U Hrvatskoj je dominira ovaj način razmišljanja, ne samo u sindikatima, što je za očekivati, već i u poslovnim krugovima gdje se često traži formiranje velikih industrijskih holdinga (vidi komentar Novotnya u Lideru) što ne predskazuje nekakvu promjenu na bolje. U nedjeljnom Financial Times Phelps je iznjeo svoje viđenje tog problema i kako bi globalizacija mogla riješiti endemičnu tromost europskog modela. Ništa novog, jer kako sam rekao Phelps vec dugo piše o ovome. Svakako da Phelps iznosi zanimljive poglede i ispravno analizira stanje kontinentalne europe, no ima i svojih mana i kritika. Phelps implicira da je jedan sistem superiorniji od drugog, što možda i jest i sa čime se ja slažem, ali oba imaju svoje troškove koje netko plaća. Troškovi nisu lako vidljivi ili izračunljivi. Pitanje dakle jest koji su i koliko ti troškovi? Koji su benefiti jednog sistema, a koji drugog? Koji je bolji za srednje razvijenu državu, tj. za države u razvoju? Svakako za pročitati!
Greenspan za zainteresirane
Prije koji dan Alan Greenspan je napisao, po prvi put, svoje mišljenje/objašnjenje (op-ed) o sadašnjoj kreditnoj krizi i problemima na hipotekarnom tržištu u SAD koji su poslužili kao okidač. Niske kratkoročne kamatne stope koje su trajale predugo, zbog straha od “korozivne” deflacije, su izgleda imale nekakvog utjecaja na balon hipotekarnog tržišta. (vidi niže podcrtano) Čitav komentar je dostupan besplatno, no ja sam ga ipak cijelog stavio ovdje za one lijene kliknuti na link. Greenspan piše vrlo zanimljivo i relativno točno. Za one koji ne prate i ne znaju dovoljno (jer ne prate) Greenspan je apsolutni car sa ekonomskim brojkama i raznim podacima prošlosti. Tu mu svakako pa i nema premca. No, to ne znači da je u pravu uvijek ili da najbolje zna. Iako je Greenspanov op-ed precizan u svom objašnjenju, priznaje da su postojale ozbiljne brige te ukazuje na točne globalne ekonomske pojave koje su imale velikog utjecaja bez obzira na niske kamatne stope, blogeri nisu baš razumljivi, tj. ne absolviraju Greenspana od grijeha lakog novca i niske ključne kamatne stope i smatraju da je preblag prema osobnim greškama. Za pregled reakcija blogera vidite WSJ blog kao i ovdje gdje poznati ekonomist Allan Meltzer kaže da je Greenspan bio sasvim u krivu oko posljedica potencijalne deflacije, i na poznatom blogu duga imena kritičnom prema Alanu. Greenspan bi trebao preuzeti određenu odgovornost, no svakako ne potpunu. Blaži konsenzus bi bio da je monetarna politika 2003. bila ispravna, iako preduga i mogla je biti bolja.
Cronomy.org 