Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.
Ja nisam svjestan, pa me slobodno ispravite, ali mislim da se do sada nije progovorilo na ovaj način o nekim temama i grupacijama ljudi vezanim za recentniju ekonomsku povijest Hrvatske. Bilo je dosta toga “bez dlake na jeziku”. Žustrije i ozbiljnije je krenulo nakon onog priloga o povijesti ekonomskih kriza u Hrvatskoj.
Stanković usitinu jest loš ekonomist, ali to mu ne treba uzeti za zlo, već iz toga uzeti nešto i naučiti. Ekonomija je važna. I prevažna da bi se ostavila paušalnim, političkim i pseudo-ekonomskim interpretacijama. Posebno me se dojmilo da je Škegro bez previše ustručavanja ukazao na još neke “loše ekonomiste” (figurirane u prilogu) i njihove bedastoće bez obzira koliko su to respektabilni akademici i osobe iz javnog života. Čak nije ni toliko bitno da li su ili koliko loši ekonomisti, već koliko se u suštini ekonomska tema i ekonomsko pitanje, politički interpretira. Kako je Škegro rekao “… opet politika.” Sve je nabubreno politikom, parolama te jeftinim ideološkim zveketanjem se pokušava diskreditirati politika i povijest koja se netkome nije svidjela; a struka ostaje po strani, razvodnjena do granice neefikasnosti za vođenje ekonomske politike i nevažnosti za javno mišljenje. Taj sentiment je jasno izrazila i Katarina Ott u jučerašnjem novom Osvrtu IJFa.
Tako je posebno zanimljivo kako se Škegro obrušio na Slavka Kulića, tj. na često citiranje njega kao nekakvog relevantnog, modernog ekonomista što on svakako nije, te sa svojim ideološki zamagljenim umom nema što kvalitetnog za doprinjeti diskusiji o privatizaciji ili nekoj sličnoj temi. To se moglo vidjeti i neki dan u Otvorenom, a ovakva potvrda Škegre je dobrodošla. Ako se netko blesavo i omalovažavajuće odnosi prema nekoj temi i osobama-stručnjacima, zašto ne uzvratiti istim oružjem. Ja sam uvijek držao da je Kulić klaun jer uistinu ne znam za što je kompetentan ili relevantan osim za bedastoće. Problem je da se takve individue paradiraju po medijima kao nekakvi stručnjaci i nedaj bože da se nešto loše o njima kaže.
Nadalje, na istoj liniji da i ja budem bez dlake na jeziku, što me iritira kod gosp. Jurčića, u prilogu jedini ekonomist kojeg se neprekidno paradira po medijima, je da sa pozadinom i znanjem akademskog ekonomista njegova objašnjenja i komentari svode na površne, političke izjave i promocije, bez imalo više stručnosti koja bi u ideali mogla nešto prosvjetliti javnosti.
Tako, kao da se Jurčić koristi samo titulom i zvanjem, ali ne i znanjem. Zato ga nisam mogao smisliti kao Premjera ili bilo kojeg “funkcionara” Vlade i utoliko se budalaštine u njegovim izjavama javljaju i više nego je potrebno ili za očekivati. Pošto je Jurčić javna, politička individua, saborski zastupnik, očekivalo bi se više, a ne manje, njegove stručnosti u diskusijama i komentarima. Kao što Škegro kaže, o ozbiljnim ekonomskim stvarima bi trebali govoriti ozbiljni, moderno obrazovani, ekonomisti. Jurčić bi trebao figurirati kao jedan i tako diskutirati, ali uvijek, po mom mišljenju, stavlja političke interese i poene ispred stručnih.
Škegro se raspričao i o PDVu. Njegove ideje i objašnjenja vezano uz PDV i poreznu politiku su sve na mjestu. PDV je pametan način oporezivanja i valjda do sada već znamo, što sam ja napisao par puta ili što je čak i IJF pisao, oporezivanje potrošnje je daleko poželjnije od oporezivanja prihoda, plaća, kapitalne dobiti, dobiti, imovine. Prednost Hrvatskog poreznog sustava jest da se oslanja na oporezivanje potrošnje, a ipak ne toliko prihoda. Znači, Škegro, kao i jučer Katarina Ott iz IJF, dobro kaže da ukoliko treba povećati prihode proračuna, ili nadoknaditi manjak zbog manjih doprinosa što je Škegro uzeo kao razlog, to treba doći iz povećanje PDVa, ne uvođenje nekih selektivnih poreza ili značajnijim mjenjanjem poreznog sustava. To je neupitno.
Ali ja ipak imam problem sa time. Država se jednostavno nije pokazala kao dovoljno razborit korisnik novca poreznih obveznika. Priču već svi znamo. Netransparentnost potrošnje je jedan problem, IJF je o tome dosta pisao i pričao. Vrlo neefikasna državna potrošnja na ili neučinkovite programe ili nereformirane programe ili općenito državna potrošnja koja nije potrebna. Neučinkovita potrošanje se kreće od javne nabave (natječaji, kao za Škegrov primjer telefonskih usluga) do golemih programa zdravstvenog sistema koji se godinama crvene ili pak povećavanje ovih i onih prava. Tu je i čitava priča o nekorisnim subvencijama sa milijardama kuna za posrnule industrije i kupovanje socijalnog mira. Nisam siguran koliko se potrošačkog viška dobiva plaćanjem te cijene socijalnog mira. Ili pak nedostatak jačih zahvata u reformu lokalne samouprave koja ovisi o prihodima iz centralne države. Postoji određena doza razumjevanja da se troši novac poreznih obveznika, ali je ona vrlo mala, a javni glas zaštite interesa poreznih obveznika je nepostojeći. Tako moj problem je, zašto “njima političarima” davati više “našeg” novca kad su i ovako neefikasni, nezasitni i nedovoljno pažljivi u potrošnji i ovog prihoda koji imaju, te su tromi i nedovoljno angažirani u zaštiti interesa poreznih obveznika. To podrazumjeva ne samo preveliku potrošnju, već i preslabe rezultate i kvalitetu javnih usluga za potrošeni novac.
Porezni sustav baziran na oporezivanju potrošnje kroz PDV je efikasan i pametan, pa zar ne bi reciprocitetno i državna potrošnja trebala biti pametna i efikasna? Ako znamo da kako bi se dobila jedna kuna poreznog prihoda, treba oporezivati više od jedne kune i ako se visina porezne stope definira na rashodovnoj strani, onda neka Vlada prvo dovede svoju kuću u red, a zatim pita za više prihoda. Ne može naopako.
Privatizacija je bila posebna tema razgovora. Naravno Škegro je, za one koji ne znaju, napisao odličan rad “Kako je privatizacija spasila Hrvatsku” i bez obzira da li se slažete, rad morate pročitati. Privatizacija je vjerojatno najprominentnija tema oko koje se stvara najviše paušalnih ocjena, emocionalno nabijenih argumenata, neslaganja i budalaština. Prvo, Stanaković je pokazao emocionalno nabijene argumente i pseudo-ekonomiju. Da, neke činjenice su točne, ali su i dalje samo to, činjenice. Najlakše je reći da je 400 ili 500 tisuća ljudi ostalo bez posla zbog privatizacije ili nakon privatizacije ili nakon što je Škegro posao Ministar, i postići će se željeni efekt kod javnosti. Ali u ekonomiji to tako ne ide. Zašto i kako je izgubilo posao je daleko složenije pitanje. Primjerice, da li bi svi ti radnici posao izgubili i bez prisustva pretvorbe i privatizacije? Svi uzimaju zdravo za gotovo da “naravno ne bi”, ali to je pogrešno. Uzročno-posljedična veza nije uvijek čista kao dan, a mora se ustanoviti, te samo postojanje korelacije, koliko god ona visoka bila ne znači i postojanje uzročno posljedične veze. Ja sam jučer izašao iz kuće i počela je padati kiša. I što sad? Odgovor onih koji vjeruju jednostavnim, paušalnim objašnjenjima uzročno-posljedične veze sa privatizacijom je da bi trebao prestati izlaziti iz kuće.
Stanković se služio manipulacijom brojeva kako bi izvukao reakciju gosta. Dobro. No, problem je da javnost iz toga, a ne iz stručnih radova, isčitava zaključke i uzročno-posljedične veze oko procesa i ishoda privatizacije. Evo što je Škegro napisao u svom radu iz 2007.
“A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena.”
Paradoksalno je da je privatizacija navodno tako važna i zastupljena tema, da se nju krivi za ovo i za ono i da se nju koristi za razne političke obračune (zastare, gonjenja, itd.), a da jasnih, zanimljivih, emiprijskih ekonomskih radova koji makar potiču složenije razumjevanje istine oko posljedica i uzročnih veza privatizacije u Hrvatskoj u biti nema. Revizija ne spada u tu kategoriju jer je ona samo klasifikacija svih natječaja itd. Zašto ih nema je isto toliko zanimljiv fenomen kao i sama privatizacija. Mislim da se neki razlozi mogu tražiti i u tome da bi se tokom stručnih istraživanja počeli razotkrivati i rušiti neki stari mitovi koji se proteži još iz stare Juge te bi neke neugodne istine počele izlaziti na vidjelo.
Drugo, Jurčićeva “budalaština” oko privatizacije i proizvodnje. To je Jurčićev stari argument kako je privatizacija loše provedena jer se poduzeća nisu kupovala radi proizvodnje. Škegro je izvrsno (!) istaknuo – “što te briga zašto on kupuje” ako je ponuđena najviša cijena na transparentnom natječaju. Cilj natječaja kod privatizacije, kao i kod svih drugih dan danas, je dobiti najvišu ponudu i prodati (ili obrnuto, najnižu cijenu i kupiti). Ako su ispoštivani uvjeti natječaja, njegova svrha je postignuta. Što se događa nakon toga, što vlasnik radi sa svojom imovinom se nas više ne tiče. Ako u uvijete natječaja uključimo takve neke zahtjeve da se proizvodnja mora nastaviti i svi radnici zadržati, natječaji neće uspijeti i postići svoj cilj! Ako je vlasnik odlučio srušiti tvornicu elektronike i posaditi banane to je njegovo pravo i ima razloga za to. No Jurčićev argument je veća besmislica i bez toga i pokazuje kako unatoč svojoj stručnosti Jurčić bi rađe postizao političke golove. Za njega je problem da je netko kupio po nižim cjenama, da bi prodao po višim i kao tu nije bilo ničeg dobrog. Znači arbitraža koja je stotinama godina već prisutna u svijetu, bi u Hrvatskoj trebala biti preokrenuta. Kupi skupo da bi prodao jeftino ili jednostavno budi u neprestanom gubitku ali samo da si kupio skupo od države. Jer tako bi nešto bolje postigli? Tako bi postigli da vlasnik kupi “radi proizvodnje”?
Post mi se odužio, pa se neću sada ovdje osvrnuti na treći dio rasprave o privatizaciji – privatizacija banaka. Poseban post ću o tome.
Zamjerka Škegru je samo u onom djelu razgovora oko problema mirovinskog sustava i stupova. Previše se koncentrirao na promjenama u porezu, a premalo na pravom i uistinu jedinom riješenju tog problema. Promjene u poreznom sustavu – smanjenje doprinosa za mirovinsko i povećanje PDVa – je samo popratna mjera koja bi nas trebala prenjeti preko neminovnog razdoblja manjih kombiniranih mirovina za određenu skupinu nadolazećih umirovljenika. Pravo riješenje leži samo u povećanju outputa, pa je stoga povećanje produktivnosti radnika/osiguranika imperativ svake Vlada, sadašnje i buduće. Veća produktivnost radnika znači i veći output koji se može djeliti. Reorganizacija poreznog tereta je samo djeljenje tog outputa. Već sam pisao o tome, pa ću tu stati i završiti.
Cronomy.org 