Archive for ‘Porezni Prihod’

09. veljače 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem –  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

28. kolovoza 2012

Porez na imovinu – Previše demagogije, premalo argumentiranja

autora/ice cronomy

Mnogo diskusija, ekonomista, političara, građana, oko najava o uvođenju poreza na imovinu (PNI nadalje) početkom iduće godine. Jedino šta je jasno iz svih diskusija je da nitkome nije svejedno i da je zasad većina protiv, uključujući i dežurne ekonomske komentatore.

Ono što je manje jasno su polu argumenti na kojima se baziraju kritike, zamjerke ili što već.  Zapravo je zapanjujući nedostatak solidnog argumentiranog protivljenja najavljenom PNI. A što je zabrinjavajuće je da se još manje nastoji pokrenuti rasprava i argumentirati što bi PNI trebao postići, kako bi taj porez trebalo dizajnirati, a kako nebi i što se očekuje od Vlade.

Možda je sve to zato jer, kao što je Martina Dalić istaknula, osobine najavljenog PNI su nedostupne pa se u biti ne može konkretno diskutirati niti o okvirnim crtama poreza, slagati ili protiviti, korigirati.

read more »

24. siječnja 2012

Kako reformirati porezni sustav

autora/ice cronomy

Naravno, mi moramo reformirati javnu upravu, ali …

Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

28. prosinca 2011

Kukuriku porezna reforma (2)

autora/ice cronomy

Premijer Milanović kaže da je prvi i najvažiji potez nove Vlade proračun. Dogovoreno.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

 

22. srpnja 2009

Zna se tko zna

autora/ice cronomy

Guverner Rohatinski via HRT.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića – da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

31. svibnja 2009

Nedjeljno čitanje – Mihaljek i Fiskalna politika u Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Ako ste pročitali posljednji Newsletter (br. 39) Katarine Ott iz IJF, znali ste da Dubravko Mihaljek, naš vjerojatno ponajbolji i najmanje politički pristran (i.e. najviše ‘nezavisni’ kako se kod nas vole nazivati) ekonomist, priprema newsletter br. 40. Nisam očekivao da će ovako brzo izaći, ali eto tu je, veći nego obično (14. stranica) i sa mnoštvom vrlo informativnih tablica i grafova.

Financijska previranja u središnjoj i istočnoj Europi i fiskalna politika u Hrvatskoj.

Nisam stigao puno pročitati i planiram provesti nedjeljno popodne uz njega, kao predah od diskusije oko “besplatnog” visokog školstva. (Ni s tim nismo još završili.) Ipak, evo onako lijeno par zaključnih paragrafa.

Učinkovitost proračunske ekspanzije u ublažavanju recesije također ovisi o otvorenosti ekonomije. Fiskalni multiplikatori obično su niži u malim i otvorenijim gospodarstvima, gdje se relativno velik dio sredstava namijenjen privatnim subjektima troši na uvoz umjesto na robu i usluge domaće proizvodnje (MMF, 2008). Čini se da se Hrvatska prilično dobro uklapa u taj opis.

Osim toga, veće zaduživanje države uključuje istiskivanje privatnog sektora iz ponude domaćih kredita. Banke i drugi domaći ulagači za vrijeme recesije često daju prednost posjedovanju državnih obveznica kao relativno sigurnoj imovini koja daje visoke prinose. To pak istiskuje ulaganje u privatnu imovinu kao što su zajmovi poduzećima i stanovništvu.

Ukratko, rizici za održivost i učinkovitost fiskalne ekspanzije u Hrvatskoj trenutačno su vrlo veliki. Popuštanje pred populističkim pritiscima i upuštanje u fiskalnu ekspanziju u sadašnjoj situaciji, na rubu krize, moglo bi opasno ugroziti makroekonomsku i financijsku stabilnost te gurnuti gospodarstvo još dublje u krizu umjesto da ga iz nje izbavi.

27. svibnja 2009

O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

05. ožujka 2009

Još ispravnijih razmišljanja oko poreza i proračuna

autora/ice cronomy

Tomislav Petrov u SEEbiz citira i piše o rebalansu i povećanju PDVa. Iz članka:

Očito je nekoliko “autoriteta” u području ekonomske politike suglasno sa suludom idejom o povećavanju PDV-a. Da situacija bude još paradoksalnija, ti autoriteti tu suludu ideju koja za izravnu posljedicu ima pad standarda hrvatskih potrošača iznose u epicentru tutnjave recesije globalnog gospodarstva kada se razvijene zemlje svijeta poput Velike Britanije odlučuju na antirecesijsku fiskalnu politiku rezanja svoje stope PDV-a.

Neki analitičari ipak su se usudili iznijeti mišljenje suprotno gore citiranim zagovaranjima više stope PDV-a.

Rebalans proračuna nužno je tražiti na rashodovnoj strani. Iskustvo nas uči da će državni aparat uvijek potrošiti sav novac koji se prikupi, a pitanje je hoće li se kvaliteta javnog sektora zbog ekstra prikupljenog novca povećati. Upravo zbog toga rješenje treba tražiti u smanjivanju proračunskih izdataka, a ne u prevaljivanju tereta uravnoteživanja državnog proračuna na hrvatskog potrošača”, za SEEbiz je izjavio politički analitičar Davor Gjenero.

Istina je da u žarištu globalne kreditne krize Hrvatska mora smanjivati proračunski deficit i deficit platne bilance te refinancirati otplatu svojih dugova. Zbog toga je nužno provesti fiskalnu konsolidaciju i srezati sve suvišne proračunske izdatke, a do povećavanja proračunskih prihoda kao posljedice povećavanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva dugoročno će dovesti tržišni mehanizam.

Ukoliko se hrvatska Vlada ipak odluči na povećavanje PDV-a izvršit će izravan udar na kupovnu moć građana Hrvatske i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Preciznije, uvođenje PDV-a za posljedicu bi imalo izravno otimanje kuna iz džepova potrošača da bi se nahranila glomazna i neefikasna državna aparatura podobnih.

Ukoliko država želi povećati porezne prihode može slobodno povećati carine na uvoz roba i usluga te carinske pristojbe, može povećati posebne poreze na uvezena motorna vozila i ostala luksuzna dobra, može povećati porez na alkohol, kavu i duhanske prerađevine, može povećati porez na dohodak od kapitala ili povećati porez na dohodak imućnijih građana, ali nikako u žarištu recesije ne smije povećati PDV.

Gjenerov stav je “u sridu” i potpuno se slažem. Naravno zdravije bi bilo smanjivati i racionalizirati rashodovnu stranu i graditi suficite u dobrim vremenima, u onih “sedam zlatnih godina.” Sada je opasnost socijalnih nezadovoljstava i političke osvete na izborima velika pa je normalno da netki kažu da niti jedna Vlada to neće učiniti pa do smanjenja potrošnje neće doći. Uostalom, ni za ekonomsku aktivnost u kratkom roku znatno smanjenje državne potrošnje nije poželjna, a uopće nije stimulativno. Naravno, ni povećanje poreza nije poželjno sa pogleda poreznih obveznika/birača, ali ni sa pogleda ekonomske aktivnosti. (Škegro se ne zauzima za povišenje PDVa u sada, u ovakvoj situaciji.)

Povišenje PDVa bi imalo negativne posljedice za ukupnu ekonomsku aktivnost i hrvatske potrošaće kao što Petrov piše, pogotovo u vremenima već nabubrene nesigurnosti i prikočene potrošnje. Ali, problem je da mi ne možemo puno napraviti u vezi tog problema koristeći se standardnim tehnikama fiskalne stimulacije ili monetarne relaksacije. I.e. mi nismo Velika Britanija i standardni Keynesovi alati njima dostupni i dozvoljeni nama zapravo nisu.

Smanjenje državne potrošnje i deficita na vrat na nos, te čak uravnoteženje proračnu se radi zbog očuvanja povjerenja u kreditnu sposobnost države da otplati svoje dugove – jer se za koji mjesec ide na vanjska tržišta po nova sredstva jer se na domaćem ne želi istiskivati privatne domaće sektore. Koliko bi se tog istiskivanja dogodilo i u kojem omjeru je pitanje za diskusiju. Znači, nije toliko da ne možemo, nego ne smijemo raditi to šta razvijena, moderna VB čini. HNB drži čvrstu monetarnu politiku sa istom idejom – kako bi očuvala povjerenje u kunu, jer potencialna hiperdevalvacija ne bi donjela puno dobrog. Kako god okreneš, nema dobrih opcija i što je dobro za očuvanje povjerenja u kunu i kreditni rejting, nije dobro za očuvanje povjerenja u ekonomiju. (Naravno logično je da bi jedno trebali ići sa drugim.) VB je uvidjeli greške Treasury View-a, a mi idemo upravo u tom smjeru, ne nužno jer u njega vjerujemo, već zato jer “moramo.” Da li je to “ludost”? Možda, ali je “racionalna ludost”.

Malo toga, ako išta, nam ostaje na raspolaganju za popravljanje i stimuliranje realne ekonomske aktivnosti. Djelomično je to jer nismo vodili kvalitetnu fiskalnu politiku u posljednjih 7 godina, nismo napunili škrinju u skladu sa nalogom teorije, a djelomično jer smo u škripcu kao zemlja/tržište sa statusom “u razvoju.” I tako je dilema što napraviti u vezi ekonomske politke s kojom se suočavamo velika. To nema toliko silno veze sa strankom na vlasti koliko se pridaje po medijima i salonskim raspravama. (Ima malo veze, ali isto bi nam bilo da je SDP pobjedio na zadnjim izborima.) Stanje u čitavom svjetu je loše, a uz to mi zbog naše etikete moramo igrati na povjerenje umjesto stimulacije.

15. veljače 2009

Mirovinski tsunami – Becker & Ehrlich (UPDATE)

autora/ice cronomy

Bez obzira da li se radi o premjeru ili blogeru (čije izjave su na istoj razini kvalitete kod nas) prije nego dublje i značajnije krenemo u diskusije i izjave o važnim temama poput mirovinskog sustava, valja se dobro informirati. U Hrvatskoj ne fali radova o mirovinskom sustavu, a i strani radovi su iznimno poučni. Kao jedan uvod, ispod je članak iz WSJ koji su napisali nobelovac Gary Becker i Isaac Ehrlich davne 1994. Bez obzira na datum, članak je svijež u svom pogledu i identifikaciji problema mirovinskih sustava kao da je i jučer napisan. Poučci primjera Čilea, Singapura i Hong Konga su zanimljiv, financijska održivost i utjecaji na realnu ekonomiju mirovinskih sustava važni. Obratite pažnju na omjere radnika i umirovljenika. Projekcije koje i danas manje više vrijede su da bi 2020. u Americi omjerio bio oko 3 radnika za svakog umirovljenika, Njemačkoj 3 ili niže, a Japanu čak samo 2. U Hrvatskoj danas, ne u 2020., taj omjer je 1.4!

UPDATE – Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

read more »

27. siječnja 2009

Teret i zamke €

autora/ice cronomy

NYT donosi priču upozorenja o ulasku u euro zonu, a lekciju bi mogli proširiti i u domenu samogu ulaska u Eurospku Uniju. Ako ekonomija ima jednu lekciju koja nedostaje drugim disciplinama to je da baš sve ima koristi i troškove. Političarima ta lekcija legne najteže, a najpoželjnije je nikada je i ne naučiti.

read more »

%d bloggers like this: