Nova godina, nova ministrica, novi ciklus

autora/ice cronomy

Sve najbolje u novoj godini!

Sve najbolje i ministrici Martini Dalić. Nisam ni prijazno ni neugodno iznenađen postavljanjem Martine Dalić za ministricu financija. Uglavnom, reakcije su pozitivne po medijima jer za razliku od Šukera, Dalić ima više stručnosti. Svi se slažu, i ja to ne dovodim u pitanje, da je Dalić stručna i dovoljno kompetentna, pozna makroekonomsku situaciju, bankarski sektor kao i unutarnju organizacju ministarstva i Vlade na račun svog prijašnjeg rada u Vladi. Ipak, ništa od toga nije impresionirajuće niti na čemu treba bazirati velika očekivanja. Ništa drugačije, nikakav kvalitetan potez ne očekujem. Makroekonomiju pozna i svaki ekonomist u HNBu. Što posebno treba isticati da Dalić pozna makro situaciju kao nekakav plus? Poznavao ju je i Šuker pa opet ništa. Dalić je stručna ekonomistica u odnosu na koga? Šukera ili Matu Crkvenca? Vidim da se ističe kako Dalić

“svoje stavove obrazlaže čvrstim ekonomskim objašnjenjima i da za razliku od dosadašnjeg ministra izbjegava političke fraze. U stanju je, navode, okupiti stručnjake, napraviti bolne rezove, te vjeruju kako Hrvatskoj pod njenom palicom ne bi trebao MMF.”

Živi bili pa vidjeli. Stav treba i prodati i provesti, ne samo obrazložiti. To je ono što se očekuje od ministrice. Ipak, pokazalo se više puta da se sve svede na dobro diagnosticiranje problema i “trebamo” politika, a bez provedbe. Slično kao sa onim programom oporavka. Ništa više, nažalost, ne očekujem ni od nove ministrice financija. Proračun je donesen i bez rebalansa sa dobim razlogom ne treba očekivati veće promjene u proračunu. Već smo imali 15 rebalansa u 12 godina i još jedan zbog izbora nam stvarno ne treba. Bolje se ne nadati, nego razočarati.

Da li je prisan odnos sa bankovnim sektorom zapravo dobra stvar u ovo vrijeme? U vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna fiskalna konosolidacija kroz smanjenje potrošnje i reforme javnih financija, Dalić bi u mjesto toga, zbog svojih odnosa sa bankarskim sektorom, možda mogla imati olakotne okolnosti u refinanciraju javnog duga. Financijski sektor uostalom i nju dobro zna. Za političare, linijom manjeg otpora je uvjek lakše ići, pogotovo kad si u lošem političkom okruženju prije izbora. Možda je to i jedan od razloga zašto je upravo ona sada postavljena za ministricu financija. Samo kažem.

O Martini Dalić i njenim pogledima sam jednom davno nešto i napisao. Bilo je to prije posljednjih izbora, vezano za onaj njen komentar ako investitori žele otići u susjedne zemlje “treba ih pustiti.” Od onda mi je to bilo dosta za Martinu Dalić, njenu kompetentnost i stručnost.

Uglavnom, ekonomski problemi ostaju isti i u 2011. Dalić je bolji tehnokrat što bi joj trebalo olakšati identificiranje problema, a u vezi provedni bolnih rezova ne treba puno očekivati.  Ipak, Dalić vjerojtno ima više iskrenosti i realnosti u ophođenju sa javnosti od Šukera.

Ništa drugo, nego Stankoviću u emisiju pa nek odgovoi na par pitanja, razjasni stanje državnih financija i pojasni kako fiskalno konsolidirati državu.

——————————————————

2011. godina bi mogla biti prekretnica. Ponajviše zbog izbora. Jedan ciklus političke ekonomije bi trebao mogao završiti, a drugi započeti. Sve ekonomije i društva prolaze kroz nekakve cikluse. Barem povjesničari tako vole razmišljati. Arthur Schlesinger Jr. je za SAD deifnirao cikluse političke ekonomije između što ih mi zovemo social-demokrata (Demokrati tj. liberali) i konzervativaca (Republikanci). Razdoblje vladavine jednih na kraju uvijek podlegne nekoj vrsti pretjeranosti koju onda druga stranka iskoristi za dolazak na vlast. Ideja “krize” je centralna kako piše Skidelsky.

Hrvatska je još premlada da bi mogli identificirati nekakav ciklus. Sigurno postoje razdoblja tranzicije i potom konsolidacije političke scene. Ali tek negdje nakon normalizacije politike sa koalicijskom Vladom, HDZ započinje ciklus nekakve političke-eknomije. HDZ je sada definitivno u krizi i svojom gramzljivošću i korupcijom doveo je cijelo društvo u krizu. Izgubio je legitimitet i sposobnost. Jedino prirodno je da izgubi izbore (prekriži se i prekriži prste ovdje). Političko-ekonomski model HDZove vladavine je potrošen, bez puno za pokazati. Uglavnom se temeljio na vanjskoj politici i okrnjenoj ekonomiji. Ostavština? Ulazak u EU je na dobrom putu, a ekonomija puna problema.

Dolaskom nove stranke na vlast i nove Vlade, predovođene SDPom u nedostatku jače alternative, te ulaskom u EU krenuo bi novi političko ekonomski ciklus. Kako će izgledati teško je znati. Gledajući alternativu u politici teško je za očekivati samo dobro i bolje. Ipak, bolje od HDZ danas je gotovo sve. HDZ se koncentrirao na vanjsku politiku i postigao neke uspjehe, ali je oportunitetni trošak za ekonomiju bio daleko veći nego što je to itko htio platiti i što je vrijedilo platiti. Drugi zamah u ciklusu će vjerojatno dakle okrenuti ploču i staviti, kao šti bi i trebao, veći prioritet na ekonomsku politiku i rješavanje ekonomski problema. Uostalom kad uđemo u EU, što isto zahtjeva riješavanje ekonomskih problema, ništa drugo više neće ostati kao prioritet veća samo ekonomija.

Oglasi

20 komentara to “Nova godina, nova ministrica, novi ciklus”

  1. Ouch komentar nisam zaboravio ali nisam znao da je to ona rekla. Prekrasno.

  2. Samo da laburisti ne dobiju mjesta u saboru te tako i u (mogućoj) novoj koaliciji. Njihova presocijalna politika bi trenutno značila još veće usporavanje bilo kakvog poduzetničkog duha. Prvenstveno zato što se izjednačavaju sa sindikatima.

    I samo da nekako maknu Linića (npr. hdz-ovim predizbornim antikorupcijskim pokušajima diskreditiranja opozicije). On je već duže vrijeme predmet sprdnje među asistentima i profesorima na efzg zbog svoje nestručnosti. Zapravo je svaku ideju, koju je Šuker iznio, nešto prije predložio Linić.

    Čak bi bilo najbolje da se HNS nekako dočepa tih ekonomskih resora, oni su valjda jedina preostala libertarijanska opcija, iako se baš i ne hvale s time…

  3. Kakvi rezovi od strane ministra financija? Pa on/ona nema pravo ništa rezati kada bi i htio. Ministar nema autonomiju u tom smislu (niti bi trebao imati). Trošenje proračunskog novca je (i treba biti) domena Sabora.

    Što se tiče komentara o “puštanju da odu”: to mi se isto, ovako van konteksta, čini pozitivnom promjenom. Naime, vlada opća opsjednutost stranim investicijama. Vlada otvara urede, agencije za promicanje stranih ulaganja, sad su nedavno zaposlili nekog čovjeka koji će pomagati velikim stranim ulagačima i tako dalje. Nedavno su legalizirali građanima mogućnost iznošenja kapitala iz zemlje: ta je mogućnost strancima zajamčena u Ustavu.

    Ta opsjednutost nije naša specifičnost, naravno, ali smatram da je uvođenje dvostrukih kriterija, jednih za strane firme a drugih za domaće, nedopustivo. Vlada se stvarno ne bi trebala posebno truditi oko stranih ulagača, tj. trebala bi biti “slijepa” na porijeklo firmi koje traže usluge administracije.

  4. Da smo barem opsjednuti stranim investicijama ali problem je sto nismo i sto smo do sada bili slijepi i na strana poduzeca i na domaca poduzeca. Mi cemo “pustati da odu” pa cemo onda ici prodavati drzavne obveznice po road show-u. Ne mozes staviti u isti kos Intel koji ce zaposliti 10,000 ljudi i biti veliki kupac usluga i robe i generirati puno pozitivnih eksternalija za puno poduzeca, ljudi, koji ce donijeti know how i to usporediti s lokalnim ivo d.o.o. Mislim necemo se zavaravati da su Intel i Ivo jednaki i da ce dobiti jednake ustupke i uvjete.

  5. Intel i čevabdžinica “Ivo” moraju imati jednake uvjete. Gore sam naveo primjer iz Srbije, ali imamo i lijep primjer koji se u cjelosti odvijao u “prvom svijetu”.

    Nokia u Bochumu. Vidi za detalje: http://www.dw-world.de/dw/article/0,,6357404,00.html

    Ukratko, na papiru je sve super, dolazi moderna, high-tech, čista industrija, zapošljava ljude, sve će pucati od pozitivnih eksternalija… ajmo ju privući i poticati.

    U realnosti, Nokia pobrstila subvencije i otišla. A mogla je i ostati.

    Posao države nije da potpomaže gospodarstvo i tu nema niti jedne iznimke. Ni brodogradilišta, ni mikroprocesore, ni velike ni male ni domaće ni strane.

  6. Igralište bi morali biti jednako za sve. Ne treba posebno favorizirati stranca, iako ako uzmeš primjer Intela jasno da ima više pozitivnih stvari koje doma nema. Mi nemamo Intel. Dobro, to se da diskutirati tek kad je igrališe ravno za sve igrače, a mi smo godinama slijepi i za jedne i na druge.

    Ministar financija je ovlašten za vođenje državnih financija.
    Nas je politicki sustav takav da možeš bit ministar financija samo ako imaš većinu u parlamentu. Znači imaš autonomiju.
    Na nekom načelu principa ispravne demokracije možda bi Sabor trebao biti jedini ovlašten za ‘trošenje’ ali vjerojtno bi imalo mnogo otežavajućih i sporih posljedica za funkcioniranje države i fiskalne politike. Koliko dugo bi se donosio proračun, koliko dugo bi uzelo za reakciju fiskalne politike, čiji interesi bi se provodili…itd.

  7. Budimo realni Intel nije čevabdžinica “Ivo” vec multinacionalna kompanija s puno vecim prihodima 127 milijard US vs nasih 110 milijardi kuna. Intel je puno vazniji faktor za svijet i vjerovatno mocniji nego sto je jedna HR. To je stvarno stanje stvari. Takvim kompanijama ne postavljas uvjete nego kazes kako vam mogu pomoci da dodete kod nas. Intel u Costa Rici koja ima skoro isto ljudi ko RH ima tvornicu koja cini 20% njihovog izvoza i 5% njihovog GDP-a. Bili dao jedno zemljiste za 20% izvoza i 5% GDP-a? Ili bi tvrdio nema nis odite negdje drugdje. Ja generalno nisam za subvencije jer to cesto stvara vise neefikasnosti nego je korisno ali nisam ni zadrt pa kazem nema nis vec kazem pogledajmo cost/benefit pa odlucimo.

  8. Ako Vlada ima zemljište koje želi dati Intelu, ne smije to napraviti, mora ga prodati na javnoj dražbi.

    Sve pokušaje da se privuku strana ulaganja smatram lošom idejom, čak uvredljivom. Implicitna je ideja da domoroce ko jebe.

    Ako možemo ubrzati ili pojednostaviti procedure i propise, onda to moramo napraviti zbog nas samih.

    Ja zagovaram pravedno društvo. To je puno važnije od BDP-a. Kada bi više slobode dovelo do pada BDP-a, ja bih svejedno bio za više slobode. Kada bi više slobode dovelo do veće nezaposlenosti, isto. Naravno, povijest pokazuje da je upravo obrnuto: slobodna gospodarstva rade bolje.

  9. Meni ne znaci puno “pravednost” ako nemam posla ili zaradujem 1$ dnevno. Meni strana ulaganja ni malo nisu uvredljiva vec znace bolji zivot i alternativu onome sto imamo danas. Privlacenje stranih ulaganja ne cini drzavu manje pravednom ili neslobodnom vec pametnom. Ti bi krenuo od vrha Maslowljeve piramide i zadovoljavao neke potrebe za slobodom, pravednoscu, samoaktualizacijom a nisi zadovoljio osnovne potrebe ljudi za sigurnoscu, placom, hranom i svime onim s cime gdp i nezaposlenost ima veze. Samo bogata drustva mogu se baviti pravednoscu i slobodom i zato nema varanja i kretanja od vrha piramide vec moras krenuti od baze. Lako je pricati o tome da bi zemljiste trebalo prodati na javnoj drazbi i da je to pravedno ako nemas 300,000 nezaposlenih.

  10. Smanjivanje broja nezaposlenih ne smije biti zadatak države.

    Meni je puna kapa intervencionizma s dobrim namjerama.

    Svaki intervencionizam je loš, uključujući i one koji “uspiju”. Ne smiješ čovjeku oteti 10 kn čak niti ako ih možeš dobro uložiti i vratiti mu 200 kn.

    Većina ljudi razmišlja kao ti i smatra da smiješ i trebaš. Vidim da su nedavno osnovani fondovi gospodarske suradnje. Nisam vidio niti jednu negativnu reakciju u medijima iako se iz aviona vidi da se radi o štetnom potezu.

    Intervencionizam je mainstream, na žalost.

  11. Ja sam realist ne idealist. Ono sto ti zelis nikad nije postojalo a nikad i nece jer i sam novac je svojevrsni intervencionizam drzave, zakoni su intervencionizam isto, porezi isto itd. Laissez-faire nikad nije postojao a vjerovatno i nece zbog “the dark side of the force”. Previse se zamaras sto je pravedno a sto nije i sto se smije a sto ne smije kad je jedino bitno koliko je nesto efikasno barem sto se tice ekonomije. Pravednost je kao i ljepota u ocima onog koji gleda. Vecina ljudi ne razmislja kao ja jer ja shvacam koliko intervencionizam moze imati lose posljedice i koliko neefikasnosti moze stvoriti. Ja osobno dosta preferiram autsrijsku skolu.

  12. Austrijska škola FTW 🙂

    U pravu si, i novac i zakoni i porezi su intervencionizam.

    Ali ne vrijedi da ako već imamo neke intervencije, smijemo ih imati proizvoljno još.

    Isto tako ne vrijedi da ako ne možemo dobiti sve i odmah, trebamo odustati.

    Ideja da država treba biti aktivni subjekt u gospodarstvu je pogrešna, a kod nas je opće mjesto. Diskutira se samo o tome treba li država poticati ovu ili onu granu na ovaj ili onaj način, a to je rasprava o tome treba li u kilometarsku provaliju skočiti na glavu ili na noge.

    Zašto se ja zamaram s tim? Zato jer se rijetko tko zamara. Kako može vijest o tome da će država uložiti milijardu kuna u tvrtke proći bez općeg zgražanja? Pa je li to posao države, da ulaže u tvrtke? Zašto smo ih privatizirali ako ih opet kupujemo?

  13. Jedan u pravednost ekstremno, drugi u efikasnost ekstremno. A oboje je bitno za kvalitetnu analizu.
    Problematično je što se obojca koristite vrlo labavim terminima. Kakva pravednost? Kakav intervencionaizam? (ne raditi ništa je možda isto vrsta intervencionizma sa negativnim posljedicama.) Što to znači da država ne treba smanjivati nezaposlenost – zadaća vs. funkcija? Što je uostalom država za vas – birokrati ili političari, zakoni ili politike?

    Ne bih okarakterizirao privlačenje stranih investicija na tako negativan načina. Ne znači da postoji negativni efekt na domaće, tj. da je loše za domaću industriju.
    To malo miriše i na protekcionizam. “Bolje da nema stranih kompanija jer je to loše za domaće.” Usitinu? Nije zero-sum situacija privuči strane ulagače i kompanije.

    Kad ste se već ulovili Intela, ovako iz rukava ocjena je da je neto dobitak za Hrvatsku dolazak Intelovog postrojenja, tehnologije, istraživanja i zapošljavanja u Hrvatsku. Ništa ni blizu takve tehnološke specijaliziranosti ne postoji u Hrvatskoj.
    Koji je gubitak npr. osim principa “intervencionizam je loš?”
    Svakako ne treba odlomit Velebit za to, ali par ustupaka može, potencijalno imati pozitivan multiplikativni efekt.

    Država je loš gospodar kad se direktno upliće u privatnu domenu i uglavnom loša za “efikasnost”, ali država ima svoju funkciju i zadaću u odnosu na taj privatni sektor i uglavnom je bolja za “pravednost.”
    Opet, što je pravednost, što efikasnost tu ne znam.

  14. Kod moralnih problema ne smije se raditi cost/benefit analiza.

    Ako netko želi uložiti 100 milijuna dolara u teren za golf ali jedna baba mu ne želi prodati ključnih 50 kvadrata, ne smiješ oteti babi 50 kvadrata. Bolje je da propadne investicija.

    Tko je oštećen ako Intel dobije neki poticaj? Svi mi. Gornji primjer (Nokia i Bochum) je baš takav. Ako je Nokia dobila 80 milijuna eura subvencija na način da je svaki njemački porezni obveznik platio 1 euro, onda je oštećen svaki porezni obveznik.

    To vrijedi čak i ako Nokia ostane. Ne smiješ mi oteti euro da bi ga uložio i vratio mi dva eura.

    Ako naša Vlada pokloni zemljište Intelu, oštećeni smo svi mi jer nam je oteta vrijednost te subvencije (valjda je jasno da je svejedno je li Vlada poklonila zemljište od 10 milijuna eura ili isplatila 10 milijuna eura u gotovini).

  15. Zašto samo jednostrano računovodstvo?
    Koje su to normalne vertikalne kojih se držimo da “ne smijemo”?
    Što to znači oteti?
    Oako kruti subjektivni stavovi ne vode nikavom društveno korisnom zaključku. Ni država, ni porezni ne bi trebali postojati u tom slučaju.

  16. Utilitarizam jednostavno nema čvrstih temelja.

    Ako se politika zasniva na utilitarizmu ne može biti konzistentna, predvidiva, nego samo arbitrarna, ad-hoc i time nužno proturječna i nepravedna.

    Probaj formalizirati kada točno smijemo izvlastiti zemljište za gradnju golf terena: ako je ulagač sam skupio 90%, 80%, 65%? Objasni zašto je 90% OK a 89% nije. Objasni zašto isto ne bi vrijedilo za skijaške terene, lovišta, marine, tvornice.

    Ili, što ako se prijave za subvencije i Nokia i Intel? Treba li dati novac objema firmama ili samo jednoj? Kako odlučiti kojoj? Možemo li unaprijed znati tko će se spakirati i otići za godinu dvije a tko će ostati?

    Ili, što ako žele novac iz startup fonda pekara i tvornica kompjutera? Dati ga modernoj tvrtki a uskratiti tradicionalnoj? Što ako je pekara McDonalds a tvornica Spectrum?

    Pravila po kojima će se te stvari odlučivati se ne mogu staviti na papir a da imaju smisla. Nužno uvodimo arbitrarnost.

    Pravila po kojima se država ne smije petljati u ništa od toga su naprotiv kristalno jasna i potpuno konzistentna.

    Svaki je porez po definiciji otimačina (ne možeš ga odbiti platiti). 80 milijuna eura koje su birokrati naumili dati Nokiji nužno znači da ih prvo treba uzeti građanima. Nema nikakve sumnje što je u toj situaciji ispravna odluka: odustajanje od subvencioniranja.

  17. Mislim da mozemo na blogu biti slobodniji i koristiti slobodnije termine. Nisam ekstreman u efikasnosti no ja sam ipak vise u poslovnoj ekonomiji i financijama pa obicno ja kad govorim efikasnosti mislim na odnos inputa i outputa ne na pareta ili da bi trebalo drustvo organizirati kao robote. Meni je jasno da u igru ulazi pravednost vs ucinkovitost i da postoji trade off i ljudi bi trebali biti svjesni toga. Ako je pravedno da baba zadrzi 50 hektara i zbog toga propadne projekt koji bi smanjio nezaposlenost, donesao porezne prihode, povecao potraznju za uslugama i robom itd. onda trebamo biti svjesni posljedica izbora. Probem je sto bi ljudi oboje a nas proracun je najbolji primjer toga. Svi bi htjeli da se porezi smanje a s druge strane nema rezanja jer smo socijalna drzava.

  18. Cronomy, di je Human Action na novoj slici? Ili barem nešto od Rothbarda? Izvlače te donekle Hayek i Rand, ali… 😉

  19. Pa ja nisam austrijanac. Mislim da Rothbarda imam u pdfu.
    Znam da imam par njihovih radova u pdfu.

  20. Misesa na žalost nema na videu, ali Rothbarda ima. Preporučam:

%d bloggers like this: