(Ne)oporezivanje dohotka iz turizma je vrlo ozbiljna distorizija Hr poreznog sustava, koji tako potiče rentijerstvo… twitter.com/i/web/status/1…5 days ago
Grozan primjer komentara na temu (ne)oporezivanje dohotka iz turizma. Tabloidno senzacionalističko pretjerivanje Ju… twitter.com/i/web/status/1…5 days ago
(1) Plaća liječnice je €2556, tj €14.52 po satu. Kao i svugdje u svijetu plaća je bruto. Liječnica je čitavu plaću… twitter.com/i/web/status/1…5 days ago
Ne slažem se sa svakom riječi koju je Ljubo Jurčić rekao nakon "Dobar dan, hvala na pozivu."
In fact, mislim da je… twitter.com/i/web/status/1…1 week ago
Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.
Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.
Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.
But Keynes wasn’t a very good macro manager. He lagged behind the British stock market miserably until 1928, and he had 83% of his primary portfolio in stocks going into the fall of 1929.
“It’s hard to time the markets,” Mr. Chambers says. “Keynes struggled with it, and then he missed the 1929 crash—even with an unrivaled network of information sources.”
So Keynes made a series of radical changes: He switched from being a “top down” asset allocator to a “bottom up” stock picker. He tilted sharply toward undervalued small and midsize companies.
Keynes also made titanic bets on industries he thought were cheap; by 1936, he had 66% of his portfolio in mining stocks and not a farthing in bank or energy shares. South African gold companies, he correctly foresaw, would benefit from falling currency values.
………
Keynes was no mere contrarian. He was the epitome of his own definition of a long-term investor: “eccentric, unconventional and rash in the eyes of average opinion.” To emulate Keynes, “you have to be idiosyncratic,” Mr. Chambers says. “That’s easy to say but much harder to execute.”
Duel Keynesa i Hayeka – koji je bio akademske prirode, a osobno su bili u prijaznim, prijateljskim odnosima – ovih dana doživljava reprizu, iako vjerojatno nije krivo reći da debata nikad nije ni prestala. Nedavno, dva nova pisma iz 1932, dakle prije Generalne Teorije, dvije grupe ekonomista predvođene Keynesom i Hayekom argumentiraju dvije ekonomske politike koje će izvući Veliku Britaniju iz Depresije. Ovo je Hayek-ekonomist poslovnog ciklusa iz ’30tih i koji preispituje makroekonomiju kao način ekonomskog razmišljanja, ne Hayek-filozof političke ekonomije nakon WWII.
Naravno, ovaj level debate je skoro pa nepoznat i nepostojeći u hrvatskim medijima, pa čak i u Hrvatskom političkim, akademskim krugovima. Ako se negdje nešto slično i raspravlja, iza zatvorenih akademskih vrata, isto kao da se i ne raspravlja, jer javnost mora znati i čuti. Okvira nema, argumenta je malo, nabijene riječi bez značaja. Vladina ekonomska politika je reakcionarna. Ponekad mi se čini da je level ekonomskog dijaloga u Hrvatskoj na razini ovog stripa. Mislim da je Zvonimir Despot u pravu.
Posebice je kritično stanje za humanističke i društvene znanosti u Hrvatskoj. … U društvenim i humanističkim znanostima krajnje smo autistični i samodovoljni. Uostalom, zato nam i jest ovakvo društvo i društveno ozračje – i/ili zaostalo i antiintelektualno desno i/ili retrogradno i anacionalno lijevo.
Video koji se širi ekonomskom profesijom poput virusa. Rap (ili hip hop, ne znam razliku) verzija Keynesovog i Hayekovog prikaza poslovnog ciklusa. Ako ga niste još vidjeli. Više ovdje.
Iako je cijeli post zanimljiv, previše je paušalnosti. Već u drugom paragrafu potpuno se pogrešno predstavlja nekakav Keynes-Smith konflikt tako da Smithu pripisuješ nekakve ideje koje nemaju veza sa njim. Adam Smith nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, o tome nije pisao. Ljudi, među kojima i naši ekonomisti za ideološke potrebe, često uspoređuju nevidljivu ruku i slobodno tržište iako to nema veze jedno sa drugim niti je Smith tako razmišljao. Smith nema nikakve veze sa punom zaposlenošću ili nekakvom analizom agregatne potražnje – općenito ideja makroekonomije zaposlenosti Keynesa ili nekog modernog ekonomista je bila nepoznata Smithu. Adam Smith isto nema nikakve veze sa “laissez faire”. Za njega to nije bilo relevantno i nije se držao te politike, tako da stavljanje “čuvene Smithove” ispred je pogrešno. Nema veze sa njim. Cijeli taj dio je brkanje naranča i banana.
Pošto je FDR umro 1945. uzeti ću kao “mali” tipo da je *on* osnovao Council of Econ. Advisers 1946. (CEA je osnovan ’46.)
Usporedno sa trabunjanjem oko Smitha, dijelovi oko Keynesa su bolji i korektniji. Mnogi koji ne znaju zašto su Hayek i pogotovo Friedman dobili nobelove će možda pitati. Koji znaju neće jer znaju da nema veze sa pojednostavljenim, paušalnim ideologijama koje se često prezentiraju po medijima. Asocijacije na Chicago boys, USSR i neke druge zemlje su i više nego slobodno interpretiranje povijesti. Ali dobro. Ne, nije došlo do potpunog zaborava Keynesa. Keynesova ekonomija nikada nije izgubila na relevantnosti koliko je izgubila utjecaja koji se sada vraća zbog situacije u svijetu. A izgubila je utjecaja zbog njenog iskorištavanja za neke pseudo-socijalističke svrhe i maltretiranja preko onoga za što je namjenjena. Keynesova teorija ima i neke greške koje su se pokušale ispraviti. Mehanizmi kojima država može/mora utjecati na ekonomiju su namjenjeni njenoj stabilizaciji u posebnim slučajevima – poput u slučaju Velike Depresije i pogotovo kad je monetarna politika izgubila utjecaj na potražnju – kao što je to danas u nekim zemljama. Plan G onda stupa na scenu. Svako širenje opsega tih državnih/fiskalnih mehanizama na nekakav razvoj i državnu intervenciju i mješanje u ekonomsku aktivnost u svako doba je natezanje i donjeti će više štete nego koristi.
Bernanke u 20 minuta odgovara na pitanja na LSE. Razumljivo je ako imate lagane predrasude da je priča jednog centralnog bankara dosadna, ali dobar dio ovih 20 minuta nije. Malo se priča o Adam Smithu, tržištu, neshvaćanje javnosti benefita i snage tržišta i ekonomistima koju su uvijek iznenađeni time. Spominje se Keynesianstvo i Austrijanstvo na početku, Keynesovi “životinjski duhovi (ćudi)” na kraju. Bernanke ne vidi krizu kapitalizma, ali vidi problem sa nedovoljnom kapitaliziranošću i lošim menadžmentom. Dobra doza smijeha i zafrkancije. Više nego zanimljivo bi bilo vidjeti Rohatinskog u ovakvoj situaciji gdje mu se nasumice redaju pitanja publike kojih 30tak minuta.
Jedina zamjerka Bernankeu ovdje je korištenje presnažne riječi pohlepe kod opisa Smitha, što će zlodusi ili jednostavno neupućena javnost izvrnuti u dogmatska i moralna zveketanja. Adam Smith nije nikada pobrkao zalaganje za osobni interes i sebičnost, pohlepu i tome slično.
“Namjera mi je bila olakšati sebi poreznu situaciju. Ništa više.”
Iako izjava zvući kao biser, nije besmislena. U maniri vrsnog intelektualca, Banac se bavio jedinim zanimanjem koje donosi nagradu. Možda i J. M. Keynes ima biser godine.
“The avoidance of taxes is the only intellectual pursuit that carries any reward.” – John Maynard Keynes
Ovo mi je najbolja naslovnica od svih povijesnih danas. Više njih iz cijelog svijeta možete vidjeti ovdje.
Svi mediji citiraju prvih par redaka Obaminog pobjedničkog govora. No, ovaj dio je posebno odskočio u mojoj glavi.
And to all those who have wondered if America’s beacon still burns as bright – tonight we proved once more that the true strength of our nation comes not from our the might of our arms or the scale of our wealth, but from the enduring power of our ideals: democracy, liberty, opportunity, and unyielding hope.
Tokom govora, mislio sam da je rekao ideas, da bi poslje čitajući govor vidio da je zapravo rekao ideals. Razlika je, ali zanemarimo semantiku i dodajmo da bi došli do ideala trebaju nam ideje. Evo što je netko vrlo utjecajan imao za reći o idejama jednom davno.
The ideas of economists and political philosophers, both when they are right and when they are wrong, are more powerful than is commonly understood. Indeed the world is ruled by little else.
Meni ne smeta da svjetom vladaju američki ideali i ideje. Jedan od američkih ideala je da u Americi pripadate idejama i idealima.
Prije koji dan Lord Robert Skidelsky je napisao kratki osvrt o trenutnom globalnom financijskom potresu i stavio ga u povijesni kontekst ekonomskih struja. Esej je napisan za Project Syndicate, ali tamo još nije objavljen. Ja sam ga pronašao u Globe&Mail i na njegovim osobnim stranicama. Profesor Političke Ekonomije na Warwick University, Skidelsky je najpoznatiji po svom biografskom opusu – oko 3000 stranica u 3 komada – John Maynard Keynes-a. Ovo je vjerojatno najbolji sažeti, britki i balansirani podsjetnik za širu publiku o ciklusima ekonomskih teorija slobodnog tržišta u 20. stoljeću koji su se pojavili kao odgovori na postojeće makro krize te kako su te teorije izašle iz mode. Iako nema garancije da je Skidelsky sigurno u pravu svojim razmatranjem posljedica financijskih potresa – iz razloga koje i sam navodi – nije pogrešno zaključiti da je prilično on the money. Ciklusi ekonomskih paradigmi se izmjenjuju nakon većih kriza. Ovo je jedna takva kriza. Skidelsky se koristi Sj.Američkom terminologijom – Liberal znači, što bi mi rekli lijevo, Conservative je desno – suprotno europskom razumjevanju pojma liberal.
Cronomy.org 